Stotine hodočasnika sišlo je u benediktinski samostan za redovnice u ruralnom dijelu Missourija posljednjih dana nakon što se prošli tjedan društvenim mrežama počela širiti vijest da se čini da su nedavno ekshumirani ostaci utemeljiteljice afroameričkog reda netruležni, četiri godine nakon njezine smrti a pokopana je u jednostavnom drvenom lijesu.
Sestra Wilhelmina Lancaster, OSB, osnovala je Benediktinske sestre Marije, Kraljice apostola — najpoznatije po vrhunskom gregorijanskom pjevanju i albumima klasičnih katoličkih pjesama — 1995. godine u dobi od 70 godina, napustivši svoju zajednicu Oblate Sestre Providnosti u kojoj je bila preko 50 godina.
Poznata je po svojoj odanosti tradicionalnoj latinskoj misi i vjernosti benediktinskoj kontemplaciji i liturgiji časova. Umrla je u 95. godini života 29. svibnja 2019., na svetkovinu Uzašašća.
Otprilike četiri godine kasnije, na svetkovinu Uzašašća u latinskom obredu, opatica i sestre odlučile su njezino tijelo prenijeti na posljednje počivalište unutar svoje samostanske kapelice, što je dugogodišnji običaj utemeljitelja i utemeljiteljica.
Očekujući da će pronaći kosti, sestre benediktinke su umjesto toga iskopale lijes s naizgled netaknutim tijelom, iako tijelo nije bilo balzamirano i drveni lijes je imao pukotinu u sredini koja je propuštala vlagu i prljavštinu nepoznato dugo tijekom te četiri godine.
“Mislimo da je ona prva Afroamerikanka za koju je utvrđeno da je neiskvarena”, rekla je u subotu EWTN-ovoj ACI grupi trenutna opatica zajednice, majka Cecilia, OSB. Kao poglavarica samostana, njezina je uloga bila prvo pregledati što se nalazi u lijesu.
Tijelo je bilo prekriveno slojem plijesni koji je izrastao zbog visoke razine kondenzacije unutar napuknutog lijesa. Unatoč vlazi, dijelovi tijela i ništa od njezine odječe nije se raspalo tijekom četiri godine.
Šok je bio trenutačni za zajednicu koja se okupila kako bi je ekshumirali.
“Učinilo mi se da sam vidjela potpuno puno, netaknuto stopalo i rekla sam, ‘Nisam samo to vidjela’, rekla je opatica. “Zato sam ponovno pažljivije pogledala.”
Nakon što je ponovno pogledala, glasno je vrisnula: “Vidim joj stopalo!” a zajednica je, rekla je, “samo skandirača”.
“Mislim, postojao je samo osjećaj da to Gospodin čini”, rekla je. “Trenutno nam treba nada. Trebamo to. Naš Gospodin to zna. A ona je bila takva potvrda nade. I vjere. I povjerenja.”
Katolička crkva ima dugu tradiciju takozvanih “nepropadnjivih svetaca”, od kojih je više od stotinu beatificirano ili kanonizirano. Svece nazivamo neraspadljivima jer su godinama nakon smrti dijelovi ili čak cijela njihova tijela imuni na prirodni proces raspadanja. Čak i uz suvremene tehnike balzamiranja, tijela su podložna prirodnim procesima raspadanja.
Prema katoličkoj predaji, neraspadljivi sveci svjedoče istinu o uskrsnuću tijela i budućem životu. Nedostatak raspadanja također se smatra znakom svetosti: život milosti koji se živi tako blizu Kristu da grijeh sa svojom pokvarenošću ne nastavlja na tipičan način ugrožavati tjelesno, već se čudesno drži na odstojanju.
