Papa je na Veliki četvrtak pred tisućama svećenika i krštenika govorio o svećenstvu te objasnio da mi svi kršteni – bez Duha Svetog ne možemo učiniti baš ništa.
Bez Duha, koji daje život, Crkva ne bi bila živa Kristova zaručnica, kaže. U najboljem slučaju, to bi bila puka vjerska organizacija, “hram sagrađen ljudskim rukama”, a ne Tijelo Kristovo.
Zbog toga nas Papa potiče da svaki dan kažemo Duhu Svetome: „Dođi, jer bez tvoje božanske pomoći nema ništa u čovjeku“.
Duh Sveti nas preobražava
Svećenici se nisu zaslužili za primanje svećeničkog pomazanja, to je nešto što primaju “po čistoj milosti”. Isus i Duh, podsjetio je Papa, uvijek djeluju zajedno, “kao dvije Očeve ruke koje nas ispružene prema nama grle i podižu”. Te ruke pomazuju svećenika i kršćanina i označavaju ruke svećenika.
Također, Božja Riječ ima pomazanje koje mijenja živote i srca, kao što se dogodilo apostolima. “S entuzijazmom su slijedili Učitelja i počeli propovijedati, uvjereni da će kasnije postići još veće stvari, sve do Uskrsa. Tu kao da je sve stalo; došli su zanijekati i napustiti Učitelja . Postali su svjesni vlastite nemoći i shvatili da oni to nisu razumjeli«.
Kad Petar nakon Posljednje večere kaže “Ne poznajem tog čovjeka”, on daje “priznanje duhovnog neznanja” . “On i ostali možda su očekivali uspješan život iza Mesije koji je privlačio mnoštvo i činio čuda, ali nisu prepoznali skandal križa, koji je razbio njihovu sigurnost.”
Papa ističe kako je Isus znao da sami neće ništa postići te im je zato obećao Tješitelja, Duha Svetoga. Bilo je to “drugo pomazanje” na Pedesetnicu, sila Duha, koja je preobrazila učenike, dovodeći ih da pasu Božje stado, a ne više sebe.
Franjo stavlja apostole kao uzor i današnjim svećenicima ali i svim krštenicima. Nakon primanja Duha, Petrovi strahovi i oklijevanje nestaju; Postaju obuzeti željom da daju svoje živote, prestaju tražiti počasna mjesta; drugi više ne ostaju zatvoreni i prestrašeni u gornjoj sobi, nego izlaze i postaju apostoli u svijetu.
Ali napominje, svaki će svećenik i krštenik u naše dane živjeti svoj “pashalni stadij”, krizni trenutak.
To može biti “ideal koji kao da se istroši između zahtjeva stvarnosti, dok se nameće određeni običaj; i neki ispiti, prije teško zamislivi, čine vjernost težom nego prije”, upozorava Papa.
Tri opasnosti kada kršćanin uđe u krizu
U ovim vremenima iskušenja, Papa otkriva tri opasnosti:
1. iskušenje ‘obvezivanja’, snižavanja dužnosti : čovjek se zadovoljava ‘onim što može učiniti’;
2. napast nadomjestaka : pokušava se “napuniti” nečim drugačijim što nije Božje pomazanje;
3.- ono obeshrabrenja: nastavljate naprijed pukom inercijom.
Ovdje je rizik, upozorava Papa: “izgled ostaje netaknut, okrećemo se sami sebi i idemo dalje obeshrabreni ; miris pomazanja više ne miriši život i srce se više ne širi, nego se skuplja, obavijeno razočaranjem”.
U ovoj krizi, Papa potiče “da se napravi konačan izbor između Isusa i svijeta, između herojstva milosrđa i prosječnosti, između križa i određenog blagostanja, između svetosti i poštene vjernosti vjerskom opredjeljenju”. To je trenutak “drugog pomazanja”, prihvaćanja Duha “u krhkosti” vlastite stvarnosti.
Trenutak je to u kojem se otkriva da ići za Isusom nije samo napustiti barku i mreže na neko vrijeme, „nego je potrebno ići na Kalvariju, prihvatiti pouku i plod te uz pomoć Duha Svetoga otići do kraj života koji mora završiti u savršenstvu božanske ljubavi”.
