Gospa zaštitnica usamljenih: Ovo svetište jedno je od čudnijih priča u marijanskoj povijesti

Ljudi iz mjesta Oaxace, u južnom Meksiku, znaju ponešto o suočavanju sa samoćom, iako na uzvišenom planu, točnije na nebeskom. Imaju svoju posebnu zaštitnicu, Gospu od osamljenih, LA SOLEDADE koja je ujedno i zaštitnica njihove države. Ona se brine o svojim građanima Oaxace više od četiri stotine godina. I tješi ih kada se osjećaju usamljeno i očajno. Mnogi vjeruju da ona ima i nadnaravne iscjeliteljske moći.

Putopisci su oduševljeni gradom Oaxacom i to s pravom. Nazivaju ga “rijetkom ljepotom, čudom za vidjeti”. Nije iznenađenje da je ovaj elegantni grad postao glavna turistička destinacija. Smješteno je u dolini u planinama Sierra Madre del Sur i može se pohvaliti “idealnom klimom” i čudotvornom zaštitnicom.

Kakva je bila njezina povijest? Odakle je došla?

Ova Gospa ima najfascinantniju pozadinu! I jednu od najneobičnijih u cijeloj marijanskoj znanosti:

Datum je bio 17. prosinca 1620. Mazgari su se radovali jer im je preostao samo jedan dan prije nego što stignu do grada Oaxaca. Napustili su Veracruz nekoliko tjedana ranije na putu do konačnog odredišta, Gvatemale. Posljednju noć kampirali su u selu pod “vedrim nebom i zvijezdama”. Probudili su se prije zore i utovarili mazge pripremajući se za posljednju dionicu svog dugog putovanja. Još je bio mrak dok su nastavili put.

Odjednom je jedan od mazgara u panici povikao: “Gazda, gazda: Jedna od ovih mazgi ne pripada nama! Čudna je to mazga!” Gazda je otišao istražiti i sasvim sigurno, to nije bila jedna od njihovih! Ali čije je to bilo? A otkud to? Nitko u okolici to nikada prije nije vidio. I ne samo to – njezin je teret također bio drugačiji – mazga je imala veliku kutiju na leđima. Gazda je naredio svima da pretraže okolno selo kako bi pronašli vlasnika izgubljene mazge. Koliko god tražili, nisu mogli pronaći vlasnika! Niti je itko s kim su se susreli o tome išta znao o mazgi. Činilo se da vlasnik ne postoji. Sada su već mazgari bili zabrinuti hoće li na vrijeme stići na odredište Oaxacu. Više nisu mogli tražiti. O tome će razgovarati s gradonačelnikom Oaxace čim stignu tamo.

Izgladnjeli i iscrpljeni konačno su stigli u Oaxacu u 9 ujutro i odmorili se ispred kapelice svetog Sebastiana. Nakon brzog obroka planirali su krenuti i nastaviti svoj marš naprijed.

Ali ta mazga, “čudna”, bacila se pred kapelicu i nije se dala pomaknuti. I to je bilo to. Pokušavali su je probuditi, bockati, tući, gurati i tresti. I dalje se nije htjela pomaknuti.

A ipak je nisu mogli tamo ostaviti. Što učiniti? Bili su potpuno frustrirani ovim tvrdoglavim stvorenjem! Kao da stvari nisu bile dovoljno loše, mazga se tada žestoko stresla, “kao da ju je udario grom” i pala mrtva na pod.

Sada, ne samo da bi bili optuženi da su ukrali mazgu, bili bi optuženi i da su je ubili. Do tog trenutka okupilo se prilično veliko mnoštvo znatiželjnika. “Mislit će ste je vi ubili” rekli su. “Imala je pretežak teret, zato je umrla” rekli su drugi. Mazgari su bili izbezumljeni. Bili su prestravljeni da će biti ne samo uhićeni nego i strpani u zatvor.

U 11 sati stigao je gradonačelnik sa četiri djelatnika. Zaprepastili su se kada su pronašli mrtvu mazgu. Još se nitko nije usudio otvoriti kutiju na mazginim leđima. “Otvori kutiju!” autoritarno je proglasio gradonačelnik.

U kutiji su vidjeli sliku Gospodina našega Isusa Krista i križ. Na drugom kraju kutije, “kao da ga održava tajanstvena sila” pronašli su Gospinu sliku – prekrasnu glavu i nježne ruke, izvrsno isklesane kao od “majstora kipara”. Riječi na križu, velikim slovima, izjavljivale su “SVETA MAJKA OSAMLJENIH, POD PODNOŽJEM KRIŽA”.

Gradonačelnik je svladan emocijama i potresenim glasom rekao: “To nije u mojoj nadležnosti, zovite svećenika!” Nekoliko članova grupe odmah je otrčalo po biskupa, biskupa Bartolomea de Bohorquez e Hinajosa. Kad je ugledao Gospinu sliku, rekao je: “ Milagro! Milagro!” (Čudo! Čudo!). Sliku našega Gospodina postavio je u obližnju kapelicu. Nakon što je Gospin kip bio potpuno dovršen i obučen, biskup je naredio da se postavi na počasno mjesto u kapeli Svetog Sebastijana.

I to je priča o tome kako je Gospa od osamljenih postala zaštitnica države Oaxaca. Naravno, nakon što je Gospa postavljena na mjesto koje je preko mazge sam Gospodin odredio započela su čuda i brojne utjehe stanovnicima ove zemlje i svih onih koji posjećuju svetište.

Jedan od Gospinih naslova je “Gospa Tješiteljica unesrećenih”. Poznata je po tome. To je njezina specijalnost. Sveti Ljudevit de Montfort (1673-1716) upravo o tome proročki govori u svojoj Pravoj pobožnosti prema Mariji. Kaže da nas ona tješi u “križevima, mukama i razočaranjima života – u uvijek opasnim vremenima koja dolaze”.

I ne živimo li sada upravo u takvim vremenima?

Prethodni članak“Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.” (Iv 14,6)
Sljedeći članakI protestanti upozoravaju: Potreba za egzorcizmom je sve veća, ljudi mašu kaduljom, čitaju horoskop nesvjesni opasnosti