Maria Assunta Isabella Visono rođena je u siromašnom gradu na jugu Italije, a roditelji su joj emigrirali u Ameriku. Zvali su je Bella.
Bella je od početka voljela školu, imala je oštar i brz um i ubrzo je bila dovoljno vješta sa svojim novim jezikom te je postala predsjednica razreda.
Njena obitelj, Visonovi su se smatrali katolicima, ali dvije obližnje katoličke crkve u Westchesteru posjećivali su irski i njemački katolici što izgleda nije odgovaralo njihovom ‘talijanstvu’.
Tako su malo po malo, kako su postajali manje Talijani, postajali i manje katolici.
Bella nije odgajana u svojoj vjeri, ali je uvijek znala da joj nešto nedostaje u životu.
U srednjoj školi posebno se isticala u engleskom i prirodoslovlju, osvajajući mnoge nagrade; a na maturi je odabrana kao najpopularnija djevojka u razredu.
Već se počela zanimati za politiku i bila je izložena društvenim temama kad je pročitala socijalističke novine ‘The Call’ koje je u školu donijela kolegica iz razreda.
Njezina kasnija akcija uključuje okupljanje skupine djevojaka koje su bile visoko intelektualne i zabrinute za društvena pitanja. To je bio njen početak aktivizma.
U lipnju 1924. diplomirala je na tercijarnoj razini s odličnim uspjehom.
Bella je počela predavati povijest i postdiplomski studij na Sveučilištu Columbia, jednom od žarišta liberalne misli.
Godine 1927. Bella je magistrirala na sveučilištu u Columbiji i upisala je Pravni fakultet u New Yorku.
Kada je 1929. nastupila velika depresija, preuzela je mjesto pravnika u prestižnoj tvrtki u New Yorku pripremajući se za pravosudne ispite.
Godine 1930. gospodin John Dodd, deset godina stariji od nje, zaprosio ju je. I on je bio slobodan mislilac, ali vrlo različit od Belle. Bio je s juga, iz Georgije, i inženjer.
Godine 1932. i John Dodd i Bellina obitelj osjetili su utjecaj depresije.
Zbog toga se Bella vratila na svoje mjesto profesorice povijesti na Hunter Collegeu.
Tamo je postala aktivistica sveučilišne organizacije za traženje pravde za nastavnike u političkoj sferi.
Bella nije brzo postala komunistica. Nije je zanimala diktatura proletarijata.
Zbog svog iskustva u organiziranju sindikata, Bella je izabrana za zakonodavnu predstavnicu Američke federacije rada u zakonodavnom tijelu New Yorka.
Taj ju je potez učinio vrijednom za Partiju. Dok je Komunistička partija postajala sve moćnija u njujorškim učiteljskim sindikatima.
Kako je počela provoditi više vremena radeći u sindikatima, između 1936. i 1938., Bella provodi sve manje vremena na svojim učiteljskim dužnostima u Hunteru. U to vrijeme – 1939. i početkom 1940. – komunisti su se infiltrirali u svaki sindikat u Sjedinjenim Državama.
Bella je u to vrijeme bila duboko privržena komunizmu, iako ironično još nije službeno postala članica partije.
Ali, već je bila razvedena.
Kada joj je majka umrla, Bella je konačno rekla samoj sebi da je vrijeme da se javno izjasni o svojoj komunističkoj pripadnosti, što datira iz 1944. godine, a to je učinjeno uz veliku pompu na partijskoj konvenciji. Odmah se meteorski uzdigla u stranačkoj strukturi i tamo djelovala godinama.
Ali unutarnje čistke i borbe za vlast dovele su njene bliske prijatelje do pada u nemilost. Dva puta je pozvana pred komisije na ispitivanje. Konačno, 17. lipnja 1949. formalno je izbačena s obrazloženjem da je “protiv crnaca, protiv Portorikanaca, antisemitkinja i antiradnica”.
Slučaj je bio toliko razglašen da su i New York Times i komunistički Daily Worker objavili priču o njenom protjerivanju.
Bella otvara oči
U svojim spisima pod nazivom “Škola tame” (1954.) piše da je komunizam bio prijevara koju su izveli financijeri kako bi kontrolirali običnog čovjeka i unaprijedili svjetsku tiraniju.
Dodd komunizam opisuje kao “čudan tajni kult” čiji je cilj uništenje Zapada, odnosno kršćanske civilizacije.
Rekla je da su milijuni naivnih (“nevinih”) idealista prevareni pod izgovorom da pomažu siromašnima, ali da je vođama stalo samo do moći.
“S najboljim motivima i željom da služim radnicima svoje zemlje, tisuće poput mene dale su povoda za izdaju ovih istih ljudi.”
Obraćenje
Bella Dodd se na kraju vratila katolicizmu iz svog djetinjstva i obratila se. Vratila se Crkvi pod vodstvom tada poznatog biskupa i radijskog propovjednika, a danas blaženika, Fultona Sheena 1952. godine.
Prisjetila se kako su komunisti neprestano predstavljali Katoličku crkvu kao: “reakcionaranu, totalitaranu, dogmatičnu, staromodnu”.
“Godinama su se ove riječi koristile za stvaranje straha i mržnje prema Crkvi kod ljudi poput mene.”
Kad je prvi put srela biskupa Sheena, odveo ju je u malu kapelicu u svojoj kući da se moli pred slikom Djevice i dao joj je krunicu.
Dodd je tada vidjela kako joj je igra s komunizmom isprala mozak:
“dominantna, agresivna sila, koja sadrži mnoge zloćudne karakteristike postojećeg materijalističkog društva, u kojemu su individualni život i sloboda bili nepotrebni za klasne interese” pisala je.
Smatrala je da je “likvidacija” neprijatelja nužna, sve dok joj milost istine nije pokazala koliko je pogrešno razmišljala.
Otkrića Belle Dodd o unutarnjem napadu na Crkvu
Članak u časopisu ‘Christian Order’ iz studenog 2000. govori o tome kako su Dodd i njen suradnik, Douglas Hyde, otkrili plan komunističke subverzije Crkve.
Bivši komunist i obraćenik Douglas Hyde već je 1930-ih otkrio da je komunističko vodstvo izdalo svjetsku direktivu za infiltraciju komunista u Katoličku crkvu.
A 1950-ih, Bella Dodd također je pružila detaljna objašnjenja komunističke subverzije Crkve i kako kaže sama je u tom sudjelovala. Govoreći kao bivša visoka dužnosnica Komunističke partije SAD-a, gospođa Dodd je rekla:
“Postavili smo više od tisuću ljudi u svećeništvo kako bismo uništili Crkvu iznutra.” Desetak godina prije Drugog vatikanskog koncila izjavila je sljedeće: “Trenutno su naši ljudi na najvišim mjestima u Crkvi.” I dodala je da tamo njihovi ljudi rade na promjeni kako bi oslabili učinkovitost Crkve protiv komunizma.
Također je rekla da će te promjene biti tako drastične “da Katolička crkva uskoro neće biti valjana”.
Plan je bio da ti ljudi infiltrirani u crkvu budu zaređeni i napreduju do položaja utjecaja i autoriteta kao monsinjori i biskupi.
Tako je Dodd dala opsežno svjedočenje o komunističkoj infiltraciji Crkve i države pred Odborom za antiameričke aktivnosti 1950-ih. Godine 1953. Bella je pozvana u navedeni odbor Kongresa.
Zaklela se pred pododborom Senata za domovinsku sigurnost da postoji velik broj komunista u zakonodavnim uredima u Kongresu i u brojnim skupinama koje savjetuju predsjednika Sjedinjenih Država.
Svjedočila je i o komunističkoj infiltraciji u sindikate u zemlji te o svom osobnom iskustvu u osiguravanju poslova za članove Partije u sindikatima.
Možda najalarmantnije od svega bilo je njeno svjedočenje da je tijekom svog vremena u stranci, “Preko jedanaest stotina ljudi postavljeno u svećeništvo da unište Crkvu iznutra i da su oni u ovom trenutku na najvišim položajima u Katoličkoj Crkvi.”
Nekoliko godina kasnije, u razgovoru sa svojom novom prijateljicom katolkinjom, Alice von Hildebrand, Bella joj je rekla da samo u “Vatikanu već postoje četiri kardinala koji rade za komuniste.”
Bilo je to dvanaest godina prije Drugog vatikanskog koncila.
Nešto kao proroštvo Belle Dodd
U predavanju na Sveučilištu Fordham tijekom tog vremena, Dodd je objavila ono što se čini kao proročanstvo o budućem kaosu u Crkvi kojem danas svjedočimo.
Konferenciji je nazočio redovnik koji je ispričao govor u časopisu Christian Order (studeni 2000.):
“Slušao sam tu ženu četiri sata i naježio sam se. Sve što je rekla ispunilo se u potpunosti. Možda mislite da je prorok, ali ona nije bila prorok.
Ona je jednostavno izlagala korak po korak borbeni plan za komunističku subverziju Katoličke crkve.
Objasnila je da se od svih svjetskih religija komunisti jedino boje Katoličke crkve, jer im je ona jedini učinkoviti protivnik.
Ideja je bila uništiti, ne instituciju Crkve, nego vjeru naroda.
Pa čak i koristiti instituciju Crkve, ako je moguće, za uništavanje vjere promicanjem pseudoreligije; nešto što je ličilo na katolicizam, ali ne onakvo kakvo je bilo.
Nakon što je vjera uništena, objasnila je da će se u Crkvu uvesti kompleks krivnje. Označiti “Crkvu prošlosti” kao opresivnu i autoritarnu, punu predrasuda, arogantnu i odgovornu za podjele vjerskih entiteta kroz stoljeća. To bi bilo potrebno kako bi se crkveni poglavari posramili i “otvorili svijetu”, te razvili fleksibilniji odnos prema svim religijama i filozofijama.
Komunisti bi kasnije iskoristiti taj otvor kako bi potkopali Crkvu.
Bella Dodd nije bila prorok.
Jednostavno nam je rekla što infiltratori Crkve planiraju učiniti.
I gle, uspjeli su,” pisao je redovnik.
Ovu zavjeru uvijek iznova potvrđuju sovjetski prebjezi.
Bivši časnik KGB-a Anatolij Golicin, koji je prebjegao 1961., 1984. potvrdio je da je: “Prodor Katoličke crkve i drugih crkava dio generalne linije u borbi protiv vjere.”
Stotine tajnih dosjea koje je otkrio bivši KGB-ov arhivar Vassili Mitrokhin i objavio 1999. govore sličnu priču o KGB-u, koji je njegovao najbliže moguće odnose s “progresivnim” katolicima i financirao njihove aktivnosti.
Jedan od tada identificiranih ljevičarskih organa bila je mala talijanska katolička novinska agencija Adista, koja je desetljećima promicala svaku zamislivu postkoncilsku stvar ili “reformu”.
Svjedočanstvo Belle Dodd nije jedino
Manning Johnson, koji je bio komunistički kandidat za zastupnika iz New Yorka i član komunističke partije 1940-ih i 1950-ih, svjedočio je 1953. pred Komitetom Predstavničkog doma za neameričke aktivnosti.
Rekao je da je američka Komunistička partija shvatila da se s malim raspoloživim snagama može infiltrirati u sjemeništa i to je i učinila.
Francuz po imenu Albert Vassart, koji je bio na visokim položajima u Francuskoj komunističkoj partiji, otkrio je 1955. da je Moskva izdala naredbu, 1936., da se pažljivo odaberu članovi komunističke mladeži koji će ući u sjemeništa i primiti svećeničko ređenje.
Nadalje je izjavio da su se neki infiltrirali u vjerske redove, posebice u dominikanski red.
A u svom eseju “Sotona na djelu”, katolički filozof Dietrich Von Hildebrand rekao je da su francuski dominikanci postali toliko komunistički u svojoj evangelizaciji da je do 1953. godine Red jedva izbjegao raspuštanje od strane pape Pija XII.
Postoji još jedan test također u Francuskoj.
Autorica Marie Carré objavila je 1972. godine knjigu pod naslovom “AA1025: sjećanja jednog protuapostola” .
Priča istinitu priču, prema njezinim riječima, o medicinskoj sestri koja je pronašla ozlijeđenog čovjeka kako umire od nesreće, ne može govoriti, a ona mu pruža prvu pomoć.
Ona ga prati i pronalazi dnevnik od 100 stranica u njegovom portfelju, koji dokazuje da je on sovjetski špijun koji se infiltrirao u katoličko sjemenište radeći na tajnom zadatku da potkopa Crkvu.
U tim zapisima se otkriva da su na tom zadatku već bila 1024 opunomoćenika.
Analitičari su uvjereni da Marie Carré priča svoje osobno iskustvo.
Zato što je bila medicinska sestra i također je prešla s protestantizma na katoličanstvo poput medicinske sestre u knjizi.
U ovoj knjizi koju je infiltrator imao, postoji glavni plan koji daje smjernice o tome koja je strategija bila.
Glavna strategija bila je usmjeriti Crkvu prema univerzalnoj religiji, gdje bi se sve crkve stopile u jednu.
Napustiti nadnaravni diskurs, potičući svećenike na diskurs usmjeren na suočavanje s nižim klasama i socijalnom pravdom. Stvoriti crkvu koja je humanitarna organizacija umjesto predstavnica nadnaravnog – uskrslog Isusa Krista. Krajnji cilj je potpuno razbiti vjeru u Boga.
Inzistirati na samokritičnosti u beskorisnom spektaklu katedrala i katoličke umjetnosti, pojednostavljujući sve u protestantskom stilu.
Također cilj je riješiti se svećeničkog ruha, potisnuti latinski i tradiciju, ne klečati u liturgijama, odbaciti krunicu, marijanske pobožnosti, gregorijanski koral i tradicionalnu sakralnu glazbu.
Iznad svega, piše ona, smanjiti štovanje pred stvarnom prisutnošću u posvećenoj hostiji. I zamijeniti svetu žrtvu mise idejom simbolične Večere Gospodnje. Također voditi katolike u duhovnost koja kaže da slušaju vlastitu savjest, i stoga im dopustite da se otvore novim brakovima između razvedenih, poligamiji, kontracepciji, eutanaziji.
Također, minimiziranje pojmova vječnog života, suda, raja, čistilišta i pakla, zamjenjujući ih jedinom željom da bude dobro tu, u ovom životu. I u osnovi staviti naglasak na Božju dobrotu koja ignorira i trpi sve uvrede, do te mjere da će razlozi kajanja biti samo nedostatak pravde prema drugima, a ne prema Bogu.
Što se danas događa?
Dovoljno je pogledati istini u oči vidjeti crkve Zapada kao izložbene primjerke devijantnih umjetnosti, crkve bez sakramenata i ljudi koji ih trebaju i zahtijevaju te apsolutni pad vjere u stvarnu prisutnost Isusa u Euharistiji.
Pogledati milijune katolika koji to više nisu i koji stvaraju neku svoju fiktivnu sliku o Bogu hipiju kojem je tako nebitno što činiš i kako činiš jer si slobodan od svakog zakon.
Dovoljno je pogledati žestoku borbu nekih prelata i svećenika protiv tradicije, nadnaravnog i zalaganje za otvorenost Crkve grijehu. Pogledati raskol koji se trenutno odvija kroz sinode i razgovore o jednom Bogu svih ljudi, apsolutno nebiblijskom ali dovoljnom za izopačene savjesti već itekako duhovno urušenog čovječanstva i vjernika.
Upravo te ideje koje su bile plan danas su čista slika Katoličke Crkve u Zapadnom svijetu.
Međutim, ono što se u svemu tome često gubi jest da je komunizam (zajedno s New Age pokretom) jednostavno – oruđe – masonerije.
Infiltracija u Crkvu bila je samo produžetak masonskog plana jasno utvrđenog u Alta Vendita i drugim masonskim dokumentima priznatim od papa. Tajni dokumenti Alta Vendita, koji su pali u ruke pape Grgura XVI., nastali su između 1820. i 1846. godine.
A objavio ih je na zahtjev pape Pija IX, Jacques Crétineau Joly u svom djelu “Rimska crkva i revolucija 1861. godine”, pri čemu je papa Pio IX svojim Imprimaturom jamčio autentičnost tih dokumenata a u kojima se upravo priznaje da se uništenje Crkve iznutra odvija tako da se ubije vjera u spasitelja Isusa Krista i da je to glavna misao masonerije koja prožima sve slojeve društva.
