Rodio se oko 250. godine u Egiptu, a sa dvadeset je godina, s mlađom sestrom, ostao bez roditelja.
Dok se jednoga dana molio u crkvi osjetio je poticaj: „Ako hoćeš biti savršen, idi prodaj što imaš i podaj siromasima te dođi i slijedi mene!“
Zbrinuvši sestru u jedan dom razdijelio je zemlju i novac siromasima te počeo pokornički život kao pustinjak.
Za vrijeme progona kršćana u Aleksandriji, usprkos životnoj pogibli, pomagao je uhvaćenim kršćanima. Bolesnima je prao i zamatao rane i pokapao ubijene.
Kasnije se još dublje povukao u pustinju gdje je imao maleni vrt čijim se plodovima hranio. Dolazio mu je sve veći broj monaha kojima je bio savjetnik i učitelj te su mnogi ostali kod njega. Iako je živio udaljen od svijeta na sve se strane pročulo o njegovoj svetosti pa su mu odasvud dolazili po savjet i utjehu.
Njegova čuvena proročka izjava o budućem vremenu danas se ostvaruje:
“Doći će vrijeme kad će ljudi poludjeti, i kad budu vidjeli jednoga koji nije luda kao oni, vikat će na njega “lud si” samo zato što nije lud kao što su oni.”
Poznate kušnje svetog Antuna
Nakon nekoliko godina pustinjačkog života za svetog Antuna su počela vrlo teška iskušenja.
Mučile su ga opscene misli, spopadale su ga sumnje u svrhovitost takvog samotničkog života, koji nije slijedila ni masa ljudi ni crkvena vlast. Instinkt tijela i vezanost za materijalna dobra, koje je tih godina pokušavao ugušiti, vratili su se nadmoćni i nekontrolirani.
Stoga je tražio pomoć od drugih podvižnika, koji su mu govorili da se ne boji, već da ide s povjerenjem naprijed, jer je Bog s njim. Također su ga savjetovali da odbaci sve veze i materijalne posjede i povuče se na još osamljenije mjesto.
Duhovni mrak
Tako se Antonio, jedva pokriven grubim platnom, sklonio u drevnu grobnicu iskopanu u stijeni brda, oko sela Coma. Prijatelj mu je s vremena na vrijeme donosio malo kruha; za ostalo se moralo zadovoljiti bobicama i biljem s polja.
Na ovom su mjestu prva iskušenja zamijenila zastrašujuća viđenja i zvukovi. Osim toga, prošao je kroz razdoblje strašne duhovne tame koju je nadvladao ustrajući u vjeri, vršeći Božju volju iz dana u dan, kako su ga učili njegovi učitelji.
Kad mu se Krist napokon otkrio, pustinjak ga upita: ‘ Gdje si bio? Zašto se nisi pojavio od početka da okončaš moje patnje? . Čuo je njegov odgovor: “Antonio, bio sam ovdje s tobom i gledao tvoju borbu, kako se boriš… “.
Na planinama Pišpir
Otkriven od svojih sugrađana (koji su, kao i svi kršćani tog vremena, hrlili k isposnicima po savjet, pomoć, utjehu, ali su im ujedno smetali samoću i sabranost) Antonio je krenuo dalje prema Crvenom moru. U planinama Pispir bila je napuštena utvrda, ovdje se Antonije preselio 285. godine i ostao tamo 20 godina.
Priča se da su samo dva puta godišnje ispuštali kruh odozgo. U toj novoj samoći slijedio je Isusov primjer koji se, vođen Duhom, povukao u pustinju.
Razlučivanje duhova
Zasigurno su se samo psihički zdravi ljudi mogli suočiti s tako strogim asketizmom kao što je isposnički. Neki su na kraju poludjeli, zamijenivši svoje fantazije s božanskim prosvjetljenjem ili đavolskim iskušenjima.
To nije bio slučaj s Antoniom: njega je napao vrag, probudio ga usred noći ili mu dao savjete da ga naizgled potakne ka većem savršenstvu, u stvarnosti da ga gurne prema tjelesnoj i psihičkoj iscrpljenosti i da mu se zgadi samotnjački život. Pustinjak se, s druge strane, odupro i stekao je, uz Božju pomoć, “razlučivanje duhova “, odnosno sposobnost prepoznavanja lažnih ukazanja, uključujući i ona koja su simulirala prisutnost anđela.
Prve zajednice učenika
Tada je došlo vrijeme kada su u tvrđavu stigli mnogi ljudi koji su se željeli posvetiti pustinjačkom životu, a Antonio je izašao i počeo tješiti unesrećene, dobivajući ozdravljenja od Gospodina, oslobađajući opsjednute i poučavajući nove učenike.
Formirane su dvije skupine monaha iz kojih su nastala dva samostana , jedan istočno od Nila, a drugi na lijevoj obali rijeke. Svaki je redovnik imao svoju usamljenu špilju, ali se pokoravao iskusnijem bratu u duhovnom životu. Svima je Antonio dao savjete na putu prema savršenstvu duha i sjedinjenju s Bogom.
Sam mu je car Konstantin slao poruke tražeći savjete. U Aleksandriji je, potkraj života, u javnom sučeljavanju sa arijancima, na temelju Svetoga pisma, dokazao da je Isus Sin Božji te je ubrzo po povratku u pustinju umro u dobi od 105 godina.
