Priča počinje mladom sluškinjom po imenu Flavia Julia Helena. Rođena 248. u Bitiniji, u sjevernoj Turskoj, uz Crno more
Elena je svojom ljepotom privukla pažnju rimskog cara Konstancija I Klora. Vjenčali su se i dobili sina 272. godine, Konstantina.
Konstantin će kasnije postati jedan od najvećih rimskih careva. Godine 312. preuzeo je vlast, a jedna od stvari po kojoj je posebno poznat je Milanski edikt iz 313. godine, koji je omogućio kršćanstvu da konačno bude slobodna vjera.
Konstantin je došao na vlast 312. godine nakon velike bitke kod Milvijskog mosta, u kojoj je porazio Maksencija, drugog protivnika prijestolja.
A njegov trijumf je pripisan nadnaravnoj viziji koju je imao dan ranije. Konstantin je vidio križ na nebu s riječima “ovim ćeš znakom pobijediti”. Veliki povjesničar Euzebije kaže da se to dogodilo u podne i da su sve trupe to vidjele.
I odatle je Konstantin dao staviti znak križa na štitove svojih ljudi.
Kada je Konstantin postao car, ponovno je svoju majku stavio u središte pozornosti, jer se Konstancije razveo od nje kako bi se oženio Teororom, kćeri cara Maksimijana, radi političke koristi.
Prema Euzebiju, Helena je imala otprilike 63 godine u vrijeme obraćenja na kršćanstvo, 311. godine.
S autoritetom svoga sina Sveta Helena oko 324. godine odlazi u Palestinu u potragu za svetim mjestima.
Tijekom svoje potrage za svetim relikvijama, Sveta Helena će sagraditi crkve koje će čak obilježiti mjesto Rođenja u Betlehemu i mjesto Uzašašća Isusa Krista na nebo.
Rečeno je da je na svom hodočašću Helena “sljedila Isusove stope”, čineći mnoga djela, poput davanja novca, hrane i odjeće siromašnima, te također pomažući crkvama s novcem, kao i s ostalim potrepštinama.
Njen cilj je bio pronaći Kristov križ.
Ali to neće biti lako jer su Rimljani i Židovi bili odlučni izbrisati svaki trag Isusa.
Pogani su izgradili hramove svojim bogovima na vrhovima svetih mjesta kršćanstva.
Oko 326. godine, na zahtjev svete Helene, srušen je hram Kapitola Jupitera i radnici su počeli iskopavati to područje.
Otkrili su ostatke grobnice za koju se izvješćivalo da pripada našem Gospodinu Isusu .
Nad grobom su izgradili novo svetište, koje se mijenjalo tijekom stoljeća, ali se sada nalazi u Crkvi Svetoga groba u Jeruzalemu.
Srušen je i Venerin hram, otkrivajući mjesto gdje je Krist razapet.
Uz pomoć Jude Cyriancusa, židovskog učenjaka koji je znao nešto o mjestu gdje se nalazio Isusov križ, Elena se uspjela približiti pronalasku pravog križa više nego ikada.
Danima su ga tražili i molili da ga nađu, kad su konačno njihove molitve bile uslišane.
Helena je rekla da je to bilo kada su vidjeli i osjetili mirisni prah i bljesak svjetla koji su ukazali na točku, gdje je rekla Judi da počne kopati.
Napokon su otkrili tri križa, za jedan se mislilo da pripada Isusu Kristu, a za druge dvojici razbojnika koji su umrli s njim.
Ali kako otkriti koji je pravi križ?
Oni su pomislili da bi pravi križ trebao prenositi nadnaravnu moć. Vjerovali su da bi mogao ozdravljati baš kao i Isusova haljina.
Stoga su potražili gubavca na periferiji Jeruzalema.
A kad su ga našli, vratili su se.
Gubavcu je rečeno da dodiruje križeve jedan po jedan, dok se sveti Makarije usrdno molio.
Gubavac je dotaknuo prvo i ništa se nije dogodilo. Dotaknuo je drugu i ništa.
Na kraju, kada je dotaknuo treći i posljednji križ, gubavac je trenutno ozdravio.
Upravo je taj križ izliječio gubavca, pa je stoga poznat kao “Pravi križ”.
Prema povjesničaru Rufinu, sveti Makarije, jeruzalemski biskup, molio je sljedeću molitvu kako bi dobio potvrdu pravog križa za ozdravljenje gubavca:
“O Gospodine, da si se po muci svoga jedinog Sina na križu udostojio vratiti spasenje čovječanstvu i da si već sada nadahnuo svoju službenicu Helenu da traži blagoslovljeno drvo na kojemu je bio prikovan začetnik našeg spasenja, pokaži jasno koji je od tri križa bio onaj koji je podignut na Tvoju slavu”.
Križ je potom prenesen u Carigrad, a dio križa stavljen je u ruke episkopa Svetog Makarija Jeruzalemskog.
Sveta Helena dala je sagraditi crkvu na izvornom mjestu Isusova raspeća, ukopa i uskrsnuća, poznatu kao Crkva Svetoga groba.
Njen sin Konstantin posvetio je ovu crkvu od 13. do 14. rujna 335. godine.
I danas križni put u Jeruzalemu, odnosno Via Dolorosa, završava upravo na ovom mjestu.
No, križ je tako otkriven prošao razne peripetije.
Čuvala ga je Crkva u Jeruzalemu, ali je Hozroj, perzijski kralj, pobjegao s njim 614. godine nakon perzijske invazije na Siriju i Palestinu.
Ali godine 629. car Heraklije iz Carigrada je ponovno pronašao Križ i vratio ga u Jeruzalem.
Ova relikvija je toliko važna i moćna da predaja kaže da kada ju je car Heraklije htio nositi na leđima, u javnom činu počasti, kako bi je vratio na mjesto koje joj pripada, mogao ju je pomaknuti tek nakon što je skinuo svoje kraljevsko ruho i obukao civilnu odjeću, odjeću pokajanja.
Ali Križ nije ostao netaknut kroz stoljeća.
Već smo vidjeli da je od početka jedan dio ostao u Jeruzalemu, a drugi otišao u Carigrad.
A kako su godine prolazile, djelovi su uklanjani da bi se dijelili crkvama diljem svijeta, kako bi im se svi divili, a također i kraljevima i političarima.
Charles Rohault de Fleury, francuski akademik, dobio je zadatak identificirati i izmjeriti svaki trag pravog križa pronađenog sredinom 19. stoljeća.
Locirao je – tijekom godina – 610 kubičnih centimetara, uzimajući u obzir fragmente koji su bili u privatnim rukama i one koji su bili u javnim rukama.
Čak je razmatrao i neke fragmente za koje je znao da postoje, ali su izgubljeni ili uništeni ratovima ili reformacijom.
Drugi zadatak koji je napravio bio je razmotriti koja bi bila stvarna veličina Kristova križa, s obzirom na ono što se o križevima u to vrijeme znalo.
I zaključio da je riječ o 27.600 kubičnih centimetara.
Dakle, kad bi se pronađeni dijelovi ipak pomnožili s 10, to bi bilo manje od petine pravog križa Isusa Krista. Što znaći da je Kristov Križ danas raskomadan po svijetu. Simbolično je to što komadi Kristova križa posvećuju svijet i danas, neki skriveni neki otkriveni.
Sveta Helena pronašla je pravi Kristov križ zbog čega je nazvana (Jelenom Križaricom), i umrla četiri godine nakon njegovog otkrića.
Ostaci svete Helene počivaju u Vatikanu i ona je zazivana da pronađe izgubljene predmete.
Crkva slavi i otkriće i vraćanje pravog križa 14. rujna, na dan kada je car Konstantin posvetio crkvu Svetoga groba u Jeruzalemu.
