Dana 1. rujna 1983., leteći iz Anchoragea za Seul, Boeing 747 Korean Air Linesa s 269 putnika skrenuo je s planirane rute i preletio otok koji je narušio sovjetski zračni prostor. Brzo ga je oborio ruski borbeni zrakoplov.
Nečuveni postupak potaknuo je pet zapadnoeuropskih zemalja, uključujući Veliku Britaniju i Njemačku, da prihvate američke rakete srednjeg dometa počevši od studenog te godine.
Dok se njihova vojna prednost brzo smanjivala, Sovjeti su se spremali za rat.
Zatim 205 dana kasnije, 25. ožujka 1984., sveti Ivan Pavao II. posvetio je svijet Bezgrješnom Srcu Marijinu. Pozvao je sve biskupe u svijetu da mu se pridruže na ovoj svečanosti zatvaranja Svete godine Otkupljenja. Posvetu je obavio u crkvi svetog Petra u Rimu klečeći pred kipom Gospe Fatimske donesenim iz Fatime.
Manje od dva mjeseca kasnije 1984. godine, 13. svibnja, na 67. godišnjicu prvog ukazanja Fatime, katastrofa je pogodila rusku flotu u pomorskoj bazi Severomorsk, koja se nalazi blizu Finske na Barentsovom moru.
Požar, za koji se vjeruje da ga je izazvala cigareta, postao je katastrofalan. Poput iskre u ogromnoj tvornici vatrometa, izazvala je eksploziju goleme zalihe projektila.
Od 900 protuzračnih projektila, 580 je uništeno. Od 400 projektila zemlja-zemlja koji su mogli nositi nuklearne bojeve glave, 320 je uništeno. Poginulo je više od 300 vojnika.
Uništena je Sjeverna flotu Sovjetskog Saveza.
Godinama kasnije s. Lucija je napisala: „Svatko vrlo dobro zna da smo prošli kroz jedan od najkritičnijih trenutaka u ljudskoj povijesti, kada su velike, međusobno neprijateljske sile planirale nuklearni rat koji bi uništio svijet, ako ne i cijeli svijetnajvećim dijelom. A što bi ostalo? Kakve su šanse za preživljavanje? A tko je mogao razuvjeriti te bahate ljude, okružene svojim ratnim planovima…? Tko ako ne Bog.”
Grzegorz Gorny i Janusz Rosikon to bilježe u knizi Fatimskia otajstva.
Sljedeće godine, 1985., tijekom ukazanja u svom samostanu, s. Lucija će otkriti da joj je Gospa rekla da Ivan Pavao II., nije učinio tu posvetu došlo bi do nuklearnog rata. Zbog posvete to se nije dogodilo. Postojala je neosporna veza između toga i velikog uništenja oružja sovjetske Sjeverne flote.
S. Lucia će to kasnije ispričati kardinalima Antonyu Padiyari iz Indije i Ricardu Vidalu s Filipina kada su je posjetili u njezinu samostanu.
Godinu dana ranije, također je došlo do velikog promašaja nuklearnog rata između Rusije i Sjedinjenih Država. Zacijelo je Gospa Fatimska imala prste u sprječavanju te strašne mogućnosti 1983. jer je godinu dana prije, 13. svibnja 1982. u Fatimi Ivan Pavao II. pokušao udovoljiti Gospinim zahtjevima, ali su pisma s obavijestima biskupima poslana prekasno. Rezultat? Taj put mu se nisu mogli pridružiti.
Čini se da ovaj događaj odražava ono što se dogodilo 1942. godine tijekom Drugog svjetskog rata. Dana 31. listopada te godine, časni Pio XII. posvetio je svijet i Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinu, kako je Gospa Fatimska tražila. Ali posvećenje nije obavljeno u zajedništvu sa svim biskupima svijeta. Bilo je to kritično vrijeme u ratu jer je neprijatelj znatno napredovao. Ipak, s. Lucija bi rekla da je naš Gospodin pokazao svoju “radost” iako posveta nije bila dovršena i obećao je skori kraj rata. Ubrzo nakon toga, plima se okrenula kada su Saveznici počeli pobjeđivati u ključnim bitkama.
Slično tome, posveta Ivana Pavla II. 1982., čak i bez svih biskupa svijeta, moralo je imati isti učinak kad uzmemo u obzir što se moglo dogoditi tijekom događaja 1983. koji slijedi.
Povratak na događaj iz 1983. nakon posvete godinu dana ranije. Kako je Bog upotrijebio Kira da pomogne Izraelcima, nije li moguće da je Gospa također spriječila nuklearni rat koristeći jednog časnika u sovjetskim snagama protuzračne obrane?
Njegovo ime — Stanislav Petrov.
U ranim jutarnjim satima 26. rujna 1983. Petrov je bio na svom mjestu u tajnom zapovjednom centru izvan Moskve. Kao dežurni časnik, 44-godišnji potpukovnik imao je zadatak nadzirati računalo koje je pratilo sovjetski sustav ranog upozoravanja povezanog sa satelitima iznad Sjedinjenih Država u potrazi za ispaljivanjem projektila.
Bilo je to 25 dana nakon što su Sovjeti oborili korejski putnički avion. Ranije je predsjednik Ronald Reagan osudio Sovjete kao “zlo carstvo”. Projektili kratkog dometa postavljali su se u Europu. Hladni rat je bio na točki ključanja.
Svi su bili na oprezu na rubu sjedala. Petrov je bio na svom mjestu. Neočekivano, nepunih sat vremena nakon ponoći, oglasili su se alarmi.
Sirena je zavijala, ali samo sam sjedio nekoliko sekundi, zureći u veliki, pozadinski osvijetljeni, crveni ekran s riječju ‘lansiranje’ na njemu,” rekao je jednom intervjueru godinama kasnije. Sustav je tvrdio da je uzbuna pouzdana i da su Sjedinjene Države lansirale ICBM projektil.
Minutu kasnije sirena se ponovno oglasila, rekao je Petrov. “Drugi projektil je lansiran. Zatim treći, pa četvrti i peti. Računala su promijenila svoja upozorenja iz ‘lansiranja’ u ‘napad projektila’.”
Sustav je pozivao na sovjetski protokol – osvetu.
“Nije postojalo pravilo o tome koliko smo dugo smjeli razmišljati prije nego što prijavimo štrajk”, rekao je Petrov na kraju za BBC. “Ali znali smo da svaka sekunda odugovlačenja oduzima dragocjeno vrijeme; da je potrebno bez odlaganja obavijestiti vojni i politički vrh Sovjetskog Saveza. Sve što sam trebao učiniti bilo je posegnuti za telefonom; podići izravnu vezu s našim vrhovnim zapovjednicima — ali nisam se mogao pomaknuti. Osjećao sam se kao da sjedim na vrućoj tavi.”
Svi podaci govorili su mu da je na putu napad nuklearnim projektilom. Za manje od 30 minuta projektili bi stigli do cilja i eksplodirali. Njegova je dužnost bila izvijestiti svoje nadređene o svakom upozorenju o napadu kako bi sovjetski čelnici odlučili uzvratiti vlastitim projektilima.
Petrovova uloga bila je kritični posrednik.
Ali nešto — je li to mogao biti netko? — zadržao ga je da odmah ne posegne za tim telefonom.
Umjesto toga, odgodio je odgovor. Ukratko, nije mu se činilo razumnim da bi Sjedinjene Države sa svojim stotinama projektila trebale lansirati samo pet ICBM-ova da započnu nuklearni rat.
“Imao sam čudan osjećaj u utrobi”, rekao bi. Dok se njegovo odgađanje odužilo, sovjetski zemaljski radarski sustavi izvijestili su da ne hvataju ništa. Unatoč njihovom izvješću, njegov protokolarni odgovor trebao se temeljiti na informaciji računala.
Tada je Petrovu pala na pamet još jedna misao. Znao je da je ovaj računalni sustav za rano upozoravanje nov i imao je neke sumnje u vezi s njim. Nakon što su projektili otkriveni, informacija je morala proći do 29 sigurnosnih razina, a Petrov nije bio siguran da je to moguće tako brzo.
Još uvijek nije u potpunosti siguran jesu li informacije računalnog alarma točne ili pogrešne, morao je donijeti bolnu odluku. Kao dežurni časnik, posegnuo je za telefonom u stožeru sovjetske vojske. Prijavio je sustav za rano upozoravanje — neispravan. Lažna uzbuna.
“Dvadeset tri minute kasnije shvatio sam da se ništa nije dogodilo”, rekao je tijekom intervjua 2013. godine. “Da je bio pravi napad, ja bih već znao za njega. Bilo je to takvo olakšanje.”
Osvrćući se na to mučno vrijeme, osjećao je da mu je civilno obrazovanje pomoglo u donošenju odluke. Svi ostali časnici koji su mogli biti na dužnosti u tom kritičnom trenutku bili su profesionalni vojnici obučeni od strane vojske i odmah bi slijedili upute i protokol do slova kako bi prijavili nadolazeće projektile. Zašto je on jedini oklijevao na dužnosti u ovom kritičnom trenutku za čovječanstvo? Je li to bio izbor neba?
Premda je Petrov svojom odlukom spriječio nuklearni rat i premda su ga njegovi nadređeni najprije pohvalili za njegov postupak, zamjerili su mu što tada nije sve upisao u svoj dnevnik.
Posljedica
Godinu dana kasnije povukao se iz vojske, radio je kao inženjer na obrambenom institutu, a zatim se povukao s malom mirovinom u život u malom gradu izvan Moskve kako bi se brinuo za svoju bolesnu ženu. Petnaest godina nakon što je donio odluku kojom je zaustavio potencijalni nuklearni rat, ono što je učinio konačno je postalo javno poznato kada je umirovljeni zapovjednik ruskog obrambenog sustava otkrio priču. Priznanje je stiglo izvan Rusije. Godine 2006. doveden je u New York po nagradu od Udruge građana svijeta, a 2013. dobio je nagradu za mir u Dresdenu.
No 19. svibnja 2017. kada je umro u 77. godini od upale pluća u svom malom gradu, nitko nije znao sve do četiri mjeseca kasnije kada se strani novinar počeo raspitivati o njemu.
Postoji jedan dio priče koji se rijetko spominjao. I sigurno se čini da se neizravno odražava na ono što je s. Lucija rekla da joj je rečeno 1985. godine.
Znamo da su Sovjeti bili ateisti. Naravno, to je uključivalo i vojsku. No moramo se zapitati odnosi li se to i na Stanislava Petrova kada pogledamo što je rekao 2004. tijekom intervjua za Christian Science Monitor . Potvrdio je: “Volio bih da mogu reći da nema šanse za slučajno nuklearno lansiranje i danas. Ali kada se bavimo prostorom – kada se igramo Boga – tko zna koje će biti sljedeće iznenađenje?”
Gospa Fatimska je imala odgovor i upute. Na čovječanstvu je da se prestane igrati Boga i slijedi ih.
