Ova djevojka bila je toliko ponizna i skromna da gotovo nitko nije znao za njene mistične susrete, ekstaze, zanose i nebesku ljubav prema Euharistijskom Isusu kojeg je redovno viđala.
Samo su svi koji su je viđali, i susjedi i sestre u crkvi i biskupi vidjeli da – izgleda kao anđeo. Umrla je u 28. i mogla je biti zaboravljena.
Međutim Gospodin ne zaboravlja svoje svete. Nakon 180 održana je plenarna skupština biskupa u Francuskoj gdje je objavljeno pokretanje kauze za proglašenje blaženom ove skromne djevojke.
Međutim, upravo na toj skupštini umiješao se sotona jer je kardinal Jean-Pierrea Ricard šokirao priznanjem o zlostavljanju pa je mala skromna svetica zasjenjena i jedva zapažena.
Naime, u posljednjem retku svog priopćenja te skandalozne skupštine biskupi su objavili da su podržali beatifikaciju žene poznate kao “anđeo euharistije”.
“Plenarna skupština otvorila je kauzu za moguću beatifikaciju Marie-Eustelle Harpain”, rečeno je.
Tko je ona bila?
Njen život izvana je bio kao bez događaja. Bila je potpuno nepoznata. Rođena je u Saintesu gradu u zapadnoj Francuskoj, 19. travnja 1814. Nakon neuspjelog pokušaja da uđe u redovnički život, radila je kao pralja i krojačica. Na kraju je bila zadužena za održavanje rublja i ruha u svojoj lokalnoj crkvi Saint-Pallais. Umrla je u rodnom gradu 29. lipnja 1842. u 28. godini života.
Ali njezina biografija ima više od ovih svakodnevnih činjenica. Nakon što je Harpain počela raditi u crkvi, položila je redovničke zavjete i kombinirala svakodnevne poslove s neprestanom molitvom. Njezini susjedi bili su zadivljeni njezinim “anđeoskim licem”.
Priča o njezinom unutarnjem životu ispričana je u knjizi iz 1868. “The Life of Marie Eustelle Harpain” engleskog katoličkog pisca Edwarda Healyja Thompsona.
“Svaki trenutak koji je mogla odvojiti od dužnosti prošao je pred Oltarom”, napisao je. “Što se tiče nedjelja i svetkovina, one su za nju bile gozba koja je izdržavala cijeli dan. Njezino je vrijeme tada bilo samo njezino, ili bolje rečeno, bilo je Božje, – s njom je isto: sve je mogla dati Njemu.
Dobila je ključ od crkve i noći bi provodila u klanjanju pred Presvetim. Često je primala svetu pričest, tada neuobičajenu praksu koju će desetljećima kasnije promovirati papa Pio X.
Koja je njezina ostavština?
Njezin biskup, budući kardinal Clément Villecourt , zamolio ju je da napiše izvještaj o svom životu. Ostao je nedovršen kad je umrla, ali je objavljen 10 mjeseci kasnije zajedno s pismom Villecourta u kojem se opisuje snažan dojam koji je Harpain ostavio na njega od njihova prvog susreta nadalje.
Harpainovi opisi njezinih vizija i ekstaza šokirali su njenu zajednicu jer nikad nitko nije znao što se s njom događa, a inspirili su njene suvremenike.
Na primjer, napisala je da je često viđala Isusa dok se spremala završiti svoje molitve pred oltarom. “Postoji milost koju mi ovaj nježni Prijatelj duša često daje kada, dok sam sama s Njim, volim poljubiti podnožje oltara prije nego Ga napustim”, rekla je. “Udostojio se očitovati mojoj duši i pokazati mi svoja sveta stopala, pozivajući me da u njih utisnem poljubac koji sam namjeravala dati na stubu oltara.”
Njezini su spisi uspoređivani s onima francuske mističarke iz 19. stoljeća, svete Thérèse od Lisieuxa i svete Elizabete od Trojstva .
Zašto sada?
Francuska biskupska konferencija nije objasnila zašto se Harpainina stvar našla na dnevnom redu plenarne skupštine ovog mjeseca, koja se održala 180 godina nakon njezine smrti.
Nekoliko francuskih izvora kaže da je njezina kauza za proglašenje blaženom prvobitno uvedena 1921., na nalog biskupa Jean-Augustea Eyssautiera iz La Rochellea. Ali čini se da nema mjerodavnog objašnjenja što se zatim dogodilo.
Iako skromna Harpain vjerojatno ne bi imao ništa protiv, francuski se biskupi bez sumnje nadaju da će njezina stvar ovaj put napredovati brže.
