“Ljudi ne shvaćaju kakvo je moćno oružje molitva”, rekao je sv. Ivan Pavao II. I dodao: “Naučite moliti.”
Pontifikat sv. Ivana Pavla II., koji se zahvaljujući medijima mogao vizualno pratiti, obilovao je slikama pape koji moli.
Kamere su zabilježile kako je Sveti Otac slavio svete mise. u Rimu i na oltarima svijeta, kada je hodao s krunicom u ruci, dok je bio naslonjen licem na križ na svoj zadnji Veliki petak 2005. godine.
Bilo je tu i televizijskih snimaka hodočašća u domovinu, gdje se vidi kako poljski papa kleči pred Gospinom slikom na Jasnoj gori, uronjen u molitvu brevijara na Wawelu ili povjerava svijet Božjem milosrđu u krakovskim Łagiewniki.
“Papa je imao neprestani dijalog s Bogom. Trebao je moliti bez prekida, također i na javnim mjestima, u prisutnosti mnoštva. Činilo se da su djelovanje i kontemplacija jedno te isto,” priznao je Joaquín Navarro-Valls (glasnogovornik Vatikana 1984.-2006.).
I nastavio: “Posljednji put kad sam ga vidio, ispred kreveta na kojem je završio svoj ovozemaljski život, sjedio je u invalidskim kolicima koja je gurala časna sestra. Put je bio kratak, 10 metara između njegove sobe i kapelice. Čak je želio biti fizički blizu tabernakula. Ondje je ostao satima bez prestanka ”(W. Rędzioch, Nezaboravno , str. 107).
Stanisław Dziwisz, dugogodišnji papin tajnik, svjedočeći koliko je za nasljednika sv. Petra bio važan svakodnevni razgovor s Bogom, dodao je: “Nije bilo hitne stvari zbog koje bi se moglo ući u papinsku kapelu i prekinuti molitvu Svetog Oca” (ibid., str. 45).
Molitva je dijalog s Bogom
Imajući na umu slike sjedinjenja s Bogom, sv. Ivana Pavla II., vrijedi se vratiti i Papinim tekstovima o molitvi. Što je ona bila za njega? Kako ju je razumio?
U pismu Novo millennio ineunte, Sveti Otac je napisao značajne riječi: “Molitvu treba učiti, kao da to umijeće uvijek iznova upija od samog božanskog Učitelja, poput prvih učenika:” Gospodine, nauči nas moliti “(Lk 11. : 1).
U molitvi se odvija taj dijalog s Kristom, zahvaljujući kojem postajemo njegovi prijatelji: “Ostanite u meni, i ja ću u vama” (Iv 15,4). Ta uzajamnost je sama bit, ona je duša kršćanskog života i uvjet svakog autentičnog pastoralnog života” (NMI 32).
Molitva je stoga prvenstveno mjesto izgradnje i produbljivanja odnosa s Bogom. Papa je, uspoređujući ovu duhovnu praksu s razgovorom dvoje ljudi, priznao da iako nam se ponekad može činiti da je riječ o ljudskom monologu, ovdje je zapravo bitna Božja prisutnost. Duh Sveti je taj koji pokreće molitvu (usp. Rim 8,26), a sama molitva je mjesto Božje objave.
Iz tog razloga sv. Ivan Pavao II upozorio je da se dijalog sa Stvoriteljem ne prosuđuje prema stupnju izraženih osjećaja ili bogatstvu riječi.
„Čovjek ne doseže puninu molitve kada se najviše izražava, nego kada sam Bog u njoj postaje najpotpunije prisutan “.
Gdje započeti?
Papa je više puta ponovio da se čovjek cijeli život uči molitvi. Ali na što treba obratiti pozornost? Koji je najvažniji aspekt razgovora s Bogom?
Sveti Ivan Pavao II smatrao je da su sveta misa i ispovijed nezamjenjivi za vjernika. Objasnio je: „Molitveni život raste iz sudjelovanja u liturgiji Crkve. Da bi se ono razvijalo, potrebno je sudjelovati u svetoj misi, okoristiti se sakramentom pomirenja. Na taj je način cijelo naše postojanje prožeto Kristom: Njime, Njegovom milošću. Jer je rekao: “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu” (Iv 6,56).
Euharistija je duhovna hrana iz koje crpimo unutarnju snagu za svjedočenje i iz koje možemo donijeti plod, obilan plod. Zato je tako važno sudjelovati na nedjeljnoj misi. Niti obiteljske brige niti druge stvari ne smiju ostati izvan sfere duhovnog života” (Gorzów Wielkopolski, 2. lipnja 1997.).
Euharistija je najdragocjeniji dar koji imamo. U enciklici posvećenoj svetoj misi. Ivan Pavao II je objasnio:
„U Euharistiji imamo Isusa, imamo Njegovu otkupiteljsku žrtvu, imamo Njegovo uskrsnuće, imamo dar Duha Svetoga, imamo klanjanje, poslušnost i ljubav prema Ocu. Ako zanemarujemo Euharistiju, kako možemo liječiti svoje siromaštvo?” ( Ecclesia de Eucharistia , 60).
Onima koji imaju problema s otkrivanjem vrijednosti svete mise nadbiskup Karol Wojtyła savjetuje da se ne obeshrabre i ne odustaju od prakse sudjelovanja u euharistiji.
Ustvrdio je: „Uvjeravam vas da ako netko od nas to osjeća, neka pokuša sudjelovati, a zatim će vas sveta misa postupno ispuniti do vrha – s molitvom ”.
Za potpuno sudjelovanje u euharistiji primanjem svete pričesti potrebno je stanje posvetne milosti. U sakramentu pomirenja treba ispovjediti svaki teški grijeh, to jest hotimičan i svjestan grijeh teške stvari.
Papa je potaknuo sve katolike (uključujući i one opterećene jarmom lakih grijeha) na redovitu ispovijed, smatrajući to posebnim mjestom iskustva Božjeg milosrđa i povlaštenim putem duhovnog rasta.
U smjeru “zarobljavanja” srca
Razgovor s Bogom u liturgiji Crkve vodi daljem dijalogu u individualnoj molitvi.
Ovdje možete Bogu izraziti svoje osobne brige i zatražiti podršku. To je najprirodnija ljudska potreba, a izražava i uvjerenje da Bog može ispraviti svaku nesreću. Međutim, Papa je tražio da se učini korak naprijed. Budući da je molitva mjesto dijaloga, rasta u intimnosti s Bogom, ne možete se ograničiti samo na svoje molitve.
„Susret s Isusom, poučio je Sveti Otac, ne sastoji se samo od moljenja za pomoć, nego se također izražava kroz zahvaljivanje, klanjanje, kontemplaciju, slušanje, žarke osjećaje, sve do prave „očaranosti“ srca” (NMI 34).
Dakle, ovdje imamo obilje materijala od kojeg možemo satkati molitveni razgovor s Bogom. Njegov vrhunac je “pravo” zarobljavanje “srca. O čemu se radi? S čime bi se mogli usporediti?
Zapanjuje nas fragment enciklike Ecclesia de Eucharistia u kojoj je Papa napisao: “Lijepo je ostati s Isusom i kako ljubljeni učenik polažiti glavu na njegove grudi (usp. Iv 13,25), osjetiti beskrajnu ljubav njegova srca. Ako se kršćanstvo u naše vrijeme ističe prije svega svojim “umijećem molitve”, kako onda ne osjetiti obnovljenu potrebu da dugo boravimo pred Kristom prisutnim u Presvetom Sakramentu u duhovnom razgovoru, u tihom klanjanju u stavu punom ljubavi? Koliko sam puta, draga moja braćo i sestre, doživio ovo iskustvo i kroz njega primio snagu, utjehu i podršku” (EE 25).
“Prava” zarobljenost “srca” je stoga iskustvo koje dolazi iz boravka u Božjoj prisutnosti u klanjanju. U ovoj fazi ne treba puno riječi, dovoljno je biti s ljubavlju pred Presvetim.
Natrag na molitvu
Još uvijek postoje mnogi oblici molitve, od davnina poznati u tradiciji Crkve i živi i danas, u rasponu od liturgije časova (brevijara), preko krunice i litanija, do bogoslužja kao što je križni put, ili sat milosrđa s krunicom Božjeg milosrđa .
„Moliti se može i treba na razne načine“, sažeo je Sveti Otac.
Najvažnije je ne zanemariti molitvu, nego svaki dan odvojiti vrijeme za kontakt s Bogom. Jer bez toga duhovni život kršćanina umire. Uvijek možete početi iznova, jer, kako kaže sv. Papa Ivan Pavao II.:
„Ključno je da svaki čovjek moli da se ne bi udaljio od molitve, da nikada ne dopusti da ga svlada iskušenje nemoljenja, duhovna lijenost i kako bi se vratio molitvi čak i pod cijenu većeg napora’.
