Cernusco sul Naviglio je gradić udaljen dvadesetak kilometara od Milana. Jedna od njegovih najvećih posebnosti sastoji se u tome što je to mjesto utemeljenja Instituta sestara svetog Marcellina, popularno zvanih Marcelline.
Monsinjor Luigi Biraghi, doktor ambrozijanske knjižnice i duhovni ravnatelj milanskog sjemeništa, 1838. dao je potporu intuiciji koju je imao već dvije godine: osnovati ženski redovnički institut, čije bi pristaše, kroz mlade, a posebno djevojake, pridonijele obnovi čvrstih temelja obitelji.
Koledž Marcelline u Cernuscu kasnije je korišten kao odmaralište za starije časne sestre i kao sklonište za bolesne.
Godine 1922. onamo je dovedena dvadesetsedmogodišnja mlada žena, sestra Elisabetta Redaelli, pogođena nepoznatom bolešću: imala je česte hemoptize, hendikepirana bila je spriječena u obavljanju svojih najosnovnijih životnih funkcija i, uz to, progresivno je oslijepila.
No 6. siječnja 1924. dogodio se događaj koji je promijenio tijek njena života.
Oko 22.30 časne sestre koje su je čuvale u ambulanti čule su je kako govori u snu; u stvarnosti je, kako im je rekla, bila budna.
Vidjela je prekrasnu Gospu koja ju je tješila: “Moli, uzdaj se i nadaj se; Vraćam se od 22. do 23..” Kako je mogla “vidjeti” iako je izgubila vid, sestrama nije bilo jasno.
Sljedećeg mjeseca, 3. veljače, sestra Elisabetta pronađena je uplakana: ona je čula da će se Gospa vratiti od 2. do 3. u mjesecu nakon njezina prvog posjeta, pa se bojala da se nije vratila jer nije bila “dovoljno dobroa”, kako je ponavljala ostalim časnim sestrama.
U 23.45 sati 22. veljače, na dan kada je liječnik već proglasio njezino stanje očajnim, te rekao da će svakog časa umrijeti ponovno je ugledala Gospu.
Nosila je svijetloplavi ogrtač i držala je Dijete Isusa blizu srca, krupne su suze tekle niz njeno lice. No, nije plakala zbog grijeha vidjelice: “Dijete plače – rekla je Djevica s tužnim osmijehom – jer nije dovoljno voljeno, traženo, željeno čak ni od ljudi koji su mu posvećeni”.
Iako je sestra Elisabetta tražila da je uzme u nebo, jer je do sada smatrana teretom za svoje sestre, Gospa joj je odgovorila: “Moraš ostati ovdje, da to kažeš ljudima!”.
Časna Elizabeta, nepokretna i slijepa ju ponovno moli: Uzmi me u raj, na teret sam svojim sestrama, uopće ne shvačajući zadaću koju joj Gospa želi povjeriti.
Iznenada, bolesna žena je osjetila poticaj da traži znak kako bi joj vjerovali: “Vratit ću ti zdravlje!”, odgovorila je Gospa, a zatim nestala.
Nešto kasnije, bolesna žena je počela vrištati kao od velike fizičke boli. Sestra Emilia Gariboldi, koja je zajedno sa medicinskom sestrom svjedočila prizoru, ne vidjevši ništa i čuvši samo njezine riječi, zgrabila ju je u letu prije nego što je iskočila iz kreveta: “Izliječena sam!”, odgovorila je.
Cijelu kuću Cernusco zahvatio je vihor radosti zbog čuda koje se dogodilo, a vijest o tome ubrzo se proširila i cijelim gradom.
Sestra Elisabetta, kako bi izbjegla znatiželju ljudi, dodijeljena je matičnoj kući u ulici Quadronno u Milanu, gdje se mnogo godina posvetila djevojčicama koje su pohađale školu.
Kad bi je netko pitao o događajima koji su je vezali, spretno je skrenula razgovor, vjerna obvezi da ništa više ne priča. U svakom slučaju, zamolila je da ne govorimo toliko o njoj, nego o Gospi, točnije o poruci koju je morala podijeliti sa svijetom: “Dijete plače jer nije dovoljno voljeno, traženo, željeno čak ni od ljudi koji su mu posvećeni”.
Umrla je tek 15. travnja 1984. nakon što je vraćena u Cernusco.
Mala prostorija ambulante u kojoj se dogodilo drugo ukazanje pretvorena je u kapelicu, gdje je postavljen kip koji je, točno onako kako ga je sveta Bernardica definirala, kip Bezgrješnog začeća iz Lurda, bio vrlo sličan, ali ne i identičan viziji.
Ispod, zaštićeno staklom, vidi se točka na kojoj je Bogorodica stala. Na svodu kapelice, koju je moguće slobodno posjetiti nakon kontakta s časnim sestrama, ističe se silueta stabla koje nosi jedinstvene plodove: srebrna srca, simbole primljenih milosti. Ukazanje je nazvano “Gospa od Božanskog plača”, jer nije plakala samo ona, nego Dijete koje je držala u naručju.
Ubrzo nakon osamdesete obljetnice, kardinal Carlo Maria Martini odobrio je da se tim imenom nazove župa u Cernuscu, koja je trenutno dio Obiteljske pastoralne zajednice Nazaret,
Svake godine Pastoralna zajednica i časne sestre prisjećaju se toga događaja nizom slavlja. 22. veljače u 23 sata je spomendan ukazanja. Sljedećeg dana, u jutarnjim satima, slavi se svečana misa u župnoj crkvi Madonna del Divin Pianto, a poslijepodne slijedi putujuća krunica s Gospinim kipom.
Podijelite poruku!
