U kapeli Marijina ukazanja u Rimu, gdje se danas štuje slika koju rimski narod naziva “Madonna del Miracolo” odnosno “Čudotvorna Djevica Marija”, nalazi se ploča na jednom od stupova koja podsjeća na događaj: “20. siječnja 1842. ovdje je došao Alphonse Ratisbonne kao okorjeli Židov. Djevica mu se ukazala baš kao što je vidite. Pao je Židov i ustao kršćanin. Stranci: ponesite sa sobom ovu dragocjenu uspomenu na milosrđe Božje i snagu Presvete Djevice.”
Djevica Marija ukazala mu se se 20. siječnja 1842. kad je kao okorjeli Židov gotovo slučajno posjetio Rim. Mladi odvjetnik i bankar, izrazito neprijateljski nastrojen prema katoličkoj vjeri, podrugljivo je nosio čudotvornu medaljicu u ruci koju u je par dana prije dao jedan katolički poznanik.
Ušavši, opet slučajno u crkvu Sant’Andrea delle Fratte, pada na pod, oko njega sve staje i on jasno vidio ženu u kapeli tada posvećenoj arkanđelu Mihaelu koja mu je prstom dala znak da klekne.
Plod te geste bilo je trenutno obraćenje čovjeka koji je, čim se oporavio od čuđenja, tražio da se može ispovjediti i krstiti. Isti dan.
Ovo je zapisao sam Alfonso:
“Crkva Sant’Andrew bila je mala, siromašna i pusta;… vjerujem da sam bio gotovo potpuno sam;… nije bilo umjetničkog djela koje bi privuklo moju pozornost. Hodao sam okolo, mehanički, gledajući okolo ne razmišljajući ništa posebno; Sjećam se samo da je ispred mene bio crni pas koji je skakao i plesao… Čim je pas nestao, nestala je cijela crkva, nisam više ništa vidio… bolje rečeno, Bože, vidio sam samo jedno!
Kako to mogu opisati? Oh! ne, ljudski govor ne može pokušati izraziti neizrecivo; svaki opis, ma koliko bio uzvišen, bio bi samo profanacija neizrecive istine. Ležao sam ničice, okupan suzama, sa srcem izvan sebe.
Nisam mogao odgovoriti na sva ishitrena pitanja; ali ja sam uzeo orden koji sam imao na prsima i s velikom ljubavlju poljubio lik Djevice, blistav milošću….O! Bila je to uistinu Ona!
Nisam znao gdje sam; Nisam znao jesam li Alphonse ili netko drugi; Osjećao sam u sebi takvu totalnu promjenu da sam vjerovao da sam netko drugi osim sebe….Pokušao sam pronaći sebe i nisam se našao….Najžarnija radost izvirala je iz dubine moje duše; Nisam mogao govoriti; Nisam htio ništa otkriti; Osjećao sam u sebi nešto svečano i sveto što me natjeralo da tražim da vidim svećenika….Odveden sam k njemu, i tek nakon što me je on to zamolio, mogao sam govoriti najbolje što sam mogao, na koljenima i drhtavog srca.
Izašao sam iz grobnice, iz ponora sjena, i bio sam živ, savršeno živ…. Ali plakao sam! Vidio sam, na dnu ponora, krajnje bijede iz kojih sam bio izbavljen beskrajnom milošću; Zadrhtao sam pri pogledu na sve svoje bezakonje, i bio sam zapanjen, smekšan, izgubljen u divljenju i zahvalnosti…. Mislio sam na svog brata s neizrecivom radošću; ali zajedno sa svojim suzama ljubavi isplakao sam i suze suosjećanja. Oh! Koliko se ljudi mirno spušta u ovaj ponor zatvorenih očiju zbog ponosa ili nepažnje. Tamo se spuštaju, živi tonu u strašni mrak! I moja obitelj, moja zaručnica, moje jadne sestre! O, strašna tjeskoba! Mislim na sve vas, na vas koje volim! Dajem vam svoje prve molitve… Zar nećete podići svoje oči prema Spasitelju svijeta, čija je krv poništila istočni grijeh? Oh, otisak ove mrlje je užasan! Stvorenje stvoreno na sliku Božju čini je potpuno neprepoznatljivim.”
Pitaju me kako sam naučio te istine, budući da je sigurno da nikada nisam otvorio knjigu ove religije, nikad nisam pročitao stranicu Biblije i dogmu o istočnom grijehu, koju su Židovi u potpunosti zaboravljali i poricali. Isus, nikada nije okupirao moje misli ni na trenutak; Sumnjam da sam ikada prije doista čuo njegovo ime. Kako sam onda došao do tog saznanja? Ne znam.
Sve što znam je da kad sam ušao u crkvu nisam znao ništa; kad sam otišao, mogao sam jasno vidjeti sve. Ovu promjenu ne mogu objasniti osim slikom čovjeka koji se budi iz dubokog sna, ili slijepog rođenog čovjeka koji u jednom trenutku vidi svjetlo; vidi, ali ne može definirati svjetlo koje ga obasjava i u kojem promišlja predmete svog divljenja.”
Ovo dramatično ukazanje i pretvorba bili su predmet provjere vjerodostojnosti u kontekstu kanonskog procesa, a naknadno službeno priznanje čuda pomoglo je daljnjem povećanju pobožnosti prema Čudotvornoj medaljici.
Zbog toga se u bazilici Sant’Andrea delle Fratte, osim svečanog spomena ukazanja 20. siječnja, prisjećamo i 27. studenoga, dana kada se 1830. godine Marija ukazala Caterini Labouré i zamolila da se iskuje medalja.
Molitva Gospi od čuda
O Bezgrešna Djevice, ovdje smo ničice pred tobom, slavimo uspomenu na predaju tvoje medaljice, kao znak tvoje ljubavi i milosrđa. Znamo da si uvijek i svugdje voljna uslišati molitve nas svoje djece; ali ima dana i sati u kojima vam je drago da obilnije širite blago svojih milosti.
Pa dolazimo k tebi, puni neizmjerne zahvalnosti i bezgraničnog povjerenja da ti zahvalimo za veliki dar koji si nam dala, dajući nam svoju sliku, da nam bude potvrda ljubavi i zalog zaštite. Obećavamo ti da će, prema tvojoj želji, sveta medaljica biti znak tvoje prisutnosti uz nas; to će biti poput knjige u kojoj ćemo naučiti, slijedeći tvoje savjete, spoznati koliko nas ljubiš i koliko moramo učiniti da se spasenje koje nam je Isus donio ostvari u nama.
Da, vaše probodeno srce, predstavljeno na medalji, simbolično će počivati na našem i učiniti da kuca u skladu s vašim; zapalit će ga ljubavlju prema Isusu i ojačat će ga da mu bude vjeran u svemu, svakim danom sve više.
Ovo je tvoj čas, o Marijo, čas neiscrpne dobrote, tvoga pobjedničkog milosrđa; čas u kojem si učinila da ona bujica milosti i čuda koja je preplavila zemlju poteče kroz tvoju Medaljicu.
Daj, o Majko, da ovaj čas, koji nas podsjeća na slatki osjećaj tvoga srca, dajući nam znak svoje ljubavi, bude i naš čas: čas našeg iskrenog obraćenja.
Obećal si da će velike milosti biti za one koji ih s povjerenjem traže; obrati svoj pogled ljubazno na naše molbe. Možda ne zaslužujemo tvoje milosti: ali kome da se obratimo, o Marijo, ako ne tebi, koja si naša Majka, u čije je ruke Bog stavio sve svoje milosti?
Zato nam se smiluj i usliši nas.
Molimo te za tvoje Bezgrješno Začeće i za ljubav koja te je potaknula da nam predaš svoju dragocjenu medaljicu.
O Tješiteljice unesrećenih, ili Utočište grešnika, ili Pomoćnice kršćana, ili Majko obraćenja, priteci nam u pomoć.
Neka tvoja medalja raširi tvoje blagotvorne zrake po nama i svim našim bližnjima, ozdravi naše bolesne, udijeli mir našim obiteljima, daj svima snage za svjedočenje vjere. Neka nas spasi od svih opasnosti i donese utjehu onima koji trpe, utjehu onima koji plaču, svjetlo i snagu svima.
Na poseban način, o Marijo, molimo te u ovom trenutku za obraćenje grješnika, osobito onih koji su nam najdraži.
Ti, koja si se svojom medaljom Alfonsa Ratisbonnea dovodeći do vjere objavila kao Majka obraćenja, sjeti se svih onih koji nemaju vjere ili žive daleko od milosti.
Daj, konačno, o Marijo, da te možemo zauvijek hvaliti, nakon što smo te ljubili, zazivali i služili na zemlji, uživajući s tobom vječnu sreću raja. Amen.
