15. kolovoza 1986. Djevica Marija govori Amparo Cuevas, vidjelici iz El Escoriala (Španjolska), kakvo je bilo njezino uznesenje na nebo.
Započinje prepričavanjem detalje iz svog života, a zatim daje sliku svog odlaska u nebo: poziv apostolima, njihove pripreme, njezin zahtjev da nitko ne dira njezino tijelo i viziju Gospodina koji je dolazi potražiti, primanje Boga Oca nebeskog i Duha Svetoga…
Kćeri moja, želim da danas sudjeluješ u nekom dijelu prijelaza iz mog zemaljskog života u život na Nebu, kćeri moja.
Prvo o prvini moga duše i tijela. “Kad sam milovala njegovu plavu kosu kao zlato, kćeri moja, između prstiju dodirivala sam trnje koje će mu jednog dana probosti glavu. Ta mala glavica bila bi okupana krvlju zbog ljudskih grijeha. Moje je Srce dugo patilo, kćeri moja, jer je još kao dijete vidjelo gorčinu koju će moj Sin doživjeti.
Vidjela sam njegove velike oči i to lice tako božanstveno, puno ljepote, kako će biti unakaženo zloćom ljudi, moja kćeri. Sve je to pretrpjelo moje Srce.
Kad mi je Bog, moj Stvoritelj, poslao slugu da me obavijesti da ću biti Majka počovječene riječi, moja se nutrina zatresla se od radosti u tom trenutku.
Zatim, kćeri moja, kad se Riječ rodila i kad sam je držala u naručju, također sam osjetila veliku radost; Ovo stvorenje nije bilo dostojno biti Majka Božja, mom Stvoritelju, ali moje se tijelo treslo od velike radosti. Ali tada, bol je mačem probola moje Srce s jedne strane na drugu. Kad sam ga vidila kako dolazi sa svojim malim ručicama da zagrli svoju Majku, vidiila sam iznad njih križ koji bi prolazio kroz njegove ruke s jedne strane na drugu. Kad sam mu pomilovala stopala, vidjela sam noge prekrižene s jedne strane na drugu.
Onda, kad je odrastao, vidila sam njegovo lice tako lijepo – ta ljepota nije bila od ovoga svijeta -…
Zatim, dok je moj Sin rastao, pratila sam ga u njegovom propovijedanju i moje je Srce bilo preplavljeno radošću, kćeri moja. Ali taj je mač još uvijek bio zaglavljen u mom Srcu.
A najveća je bol bila kada sam ostala u ovom progonstvu tako dugo sama, u tišini, da popravim grijehe koje bi ljudi počinili protiv Crkve Moga Sina; i ostala sam ovdje da svjedočim za tu Crkvu; jer ju je moj Sin učinio svetom, ali su je ljudi “razobličili”.
Onda, kad je došlo moje vrijeme, nakon dugog vremena boli i šutnje, prisjećanja i oporavka za grijehe duša, osjetila sam veliku radost što je moja duša prenesena u Nebo. Bog, moj Stvoritelj, učinio je da vidim ovaj sretni trenutak koji ćeš ti vidjeti, kćeri moja.”
Što je vidjela?
Vidim Djevicu kako moli u četvrtastom drvenom predmetu, na koljenima; Ona se moli za grijehe čovječanstva. Kaže da joj se vrijeme bliži, da su ostala još samo tri dana.
Poziva anđele koji je prate i govori im: “Idite u Rim i recite Petru. Neka dođe i Pavao i svi apostoli. Neka znaju da će njihova Majka i Kraljica napustiti ovaj svijet. Došlo je vrijeme”…
Kaže: “Hvala ti, Bože, Stvoritelju moj, što ćeš me učiniti sudionicima tvoje slave.”
Oh, koliko ih stiže! Petar, Pavao, Ivan, Andrija .. Oh, koliko ih stiže! Tko su svi oni? Ah, oni su učenici.
Peter ih zove.
„Sjednite, braćo moja; Moram vam dati neke teške vijesti; mnogi od vas ne znaju. Dvorjanin mi je rekao da će nas Marija, naša Majka, napustiti. Osjećam veliku bol u srcu. Uvijek nas je štitila i vodila. Ona je bila naša Majka i naša Kraljica i naše utočište ovdje na Zemlji.”
Plače; svi plaču… “Ne znam hoću li vam moći nastaviti javljati vijesti, braćo moja..”.
Oh, jadnik, kako plače! “Srce mi se slama. Nestat će! Ali moramo biti jaki. Ti, Ivane, idi i posveti sve svoje vrijeme tome da budeš s Njom i pripremi sve za njezin prolaz”.
Kako plaču, jadnici! Gledaju u Nebo i govore: “Bože nebeski…”.
Peter kaže:
“Uvijek ćemo biti uz nju. Ova gorčina koju osjeća naše srce-, jednog će se dana pretvoriti u sreću biti blizu Nje. Moraš biti jak. Više nemamo Majke da nas štiti i vodi i savjetuje; ali moraš nastaviti; i svi ćemo dati svoje živote za Isusa. Bit ćemo jaki!”
Oni idu; blagoslove sve; svi plaču. Stignu tamo, gdje su bile žene.
Gdje si? (Misli na Djevicu). Jesi li spremna?… Ona leži tamo na onoj…, to je jedna od onih slamarica. Ona tamo leži. Ali kako je lijepa!
Svi stižu i staju tu, oko nje. Saginju glave (Luz Amparo, na koljenima, oponaša tu gestu i saginje glavu do zemlje).
Oh, pozdravljaju je. Ona ustaje. Petar ne želi da ustane. “Ne miči se, Gospođo”, kaže joj. Nema snage. Jao, ona pada na koljena.
Kaže Petru: “Petre, želim nastaviti svjedočiti Crkvi do posljednjeg trenutka ovdje na Zemlji. Ponavljam vam, kao što vam je moj Sin rekao: nastavite propovijedati i ljubite jedni druge”.
Oh, jadni mali svi!, nastavlja Djevica. “Želim da mi jedan po jedan date svoj blagoslov. U svemu sam vršila volju Božju da svjedočim Crkvi. Molila sam, popravljala sam grijehe ljudske.
Ali, ako sam učinila nešto loše, ili sam učinila nešto loše s vama, molim vas za oprost; daj mi svoj blagoslov. Ti, Petre, moraš biti jak. Mnogo ćeš patiti. I ti Pavle. Svima sam bila dobra Majka; ali oprostite mi ako sam nešto pogriješila”.
(Luz Amparo nastavlja uzbuđeno opisivati scenu). Petar joj daje blagoslov. Iza njega, jedan po jedan, svi…
„Molim te, Petre, da ispuniš moju posljednju želju, koju sam tražila od svoga Sina: da nitko ne dotakne moje tijelo.
Znam da si poslao Ivana s djevojkama da uđu i namirišu cijelo moje tijelo; ali moja posljednja volja je da moje tijelo nitko ne dira.
Cijeli moj život nitko nije vidio moje tijelo. Samo sam svoje lice, da se zna, ostavila nepokriveno.
Također te pitam, Petre: imam dva ogrtača velike vrijednosti koje mi je dala moja rođakinja Isabel. Molim te, podijeli ih ovim djevojkama koje su tako dobro i tako ponizno živjele sa mnom kroz svoj život.
Također vam kažem: ustrajte u dobročinstvu i ustrajte u poniznosti”.
Svi plaču. Pognu glavu i pozdrave je. O jadna! Ona stoji na slamnatoj platformi. Svi spuštaju lica prema zemlji.
Petar kaže: “Zbogom, Kraljice i Gospođo svega stvorenoga. Majko naša, moli pred nebeskim Bogom da nam da snage da uzmognemo do kraja života ljubiti Božanskog Otkupitelja, Boga Stvoritelja našega i Tebe, blažena Majko. Neka budemo vjerni sluge na Zemlji u vijeke vjekova.”
Hej, što joj je na prsima? Djevica ima veliko svjetlo na prsima, nešto kao kao svetohranište…
“U času svoje smrti svjedočim euharistiju. U ovom tabernakulu sačuvala sam svoga Sina kroz cijeli svoj život. Popravila sam uvrede koje su ljudska bića počinila i svetogrđa koja su počinila ovim božanskim Tijelom”.
Tu je u sredini! On dolazi po tebe! Iziđi Gospodine! Oh, oh, oh, kakve stvari vidim. Ljudi bježe.
“Nosila sam ga sa sobom, cijeli svoj život, ovaj sveti tabernakul.”
Kakvo svjetlo ima! Kako si lijepa! Vidim, On dolazi prevesti svoju majku. Tko također dolazi tamo? Svi? To je i majka Djevice! Također? I njezin otac. Joj, svi rođeni a umrli prije. Svi su tamo zajedno. Svi će je pratiti, svi!
Pa, ako si već umrla, ? Joj, joj, koliko anđela, koliko, koliko!
Gdje ćeš je sad odvesti? O kakvo svjetlo! I kako svi pjevaju! Svi pjevaju. Klanjaju se s glavom do zemlje. Odnijet će je. Jadna draga! Gdje je nosite?
Je li i ona umrla? Ili spava?…Bože, kako si velik! Gdje ćeš je odnijeti?
“Odvest ću je sa svim svojim dvorjanima, svim prorocima, svim mučenicima, svim svecima, Adamom i Evom…, u Dolinu Jošafat.”
Jao… jao! Oh!, gospodine…, opet…?
“Budući da je Majka Božja, uskrsnut će kao i ja, treći dan. Njezina duša će biti odvedena u raj a njegovo tijelo će ostati tri dana na istom mjestu.
Glas – kako jak! – zove je:
„Gore idemo, kćeri moja, voljena moja, uđi na prijestolje koje ti je pripravljeno. Na ovo mjesto nitko nije kročio. Samo tvoja djevičanska volja je ta koja će tamo nagaziti.”
O, odvode je!… O, kako ide gore sa svim anđelima!
Opet se čuje glas:
“Dođi gore, Marija, kćeri moja. Već si napustila to protjerivanje boli i sjedit ćeš na prijestolju kao Carica Neba i Zemlje.”
Sada se čuje drugi glas, koji je glas Riječi:
“Majko moja, popni se, popni se, čekamo na prijestolju koje smo za Tebe pripremili. Hvala ti, majko, što si me svojim djevičanskim mlijekom othranila i odgojila.
Bit ćeš gotovo ista kao ja. Sve će titule dodijeliti tri Božanske Osobe; po Ocu, po Sinu, koji je Riječ.”
A Duh Sveti kaže: “Dođi, ženo moja, voljena moja, golubice moja, dođi, bit ćeš okrunjena i imat ćeš veliku moć nad svijetom i spasiti čovječanstvo. Tvoja će djevičanska volja slomiti neprijatelja, a ti ćeš biti Kraljica neba i zemlje”. O, o, stavili su joj tu krunu!… O, kako si lijepa!
“Ali nitko neće kročiti na ovo mjesto; čak ni serafini ili kerubini. Pripremljeno je samo za Vas. ”
Nakon duge stanke umiješa se anđeo:
“Kraljice i Gospo, ovdje smo ničice pred vama. Mi smo vaši vazali; naredi nam, učinit ćemo što god nam narediš” … (Luz Amparo izražava divljenje).
