Život Laure Degan je neobičan i njezino kratko vrijeme na Zemlji već proizvodi čuda.
Rođena je 1987., a umrla 1994. u mirisu svetosti, kako se često kaže za osobu koja je živjela u povezanosti s Nebom.
Često su je čuli kako razgovara sa svojim anđelom čuvarom, s Djevicom Marijom i Djetetom Isusom.
A kada je prvi put primila euharistiju, sa samo šest godina, zaljubila se do te mjere da se pričešćivala svaki dan.
Radovala se pričesti i bila nestrpljiva ako svećenik kasni; to je bila njena jedina zamjerka.
A nakon njene smrti njena soba i grob postali su mjestom hodočašća laika i svećenika.
Laura Degan rođena je 13. prosinca 1987. u Cervarese Santa Croce, maloj općini od pet tisuća stanovnika u pokrajini Padova, u Italiji.
Bila je živahna, vesela djevojčica koja se voljela igrati, trčati, skakati.
Imala je jedva dvije godine kada su joj u veljači 1990. liječnici dijagnosticirali vrlo tešku bolest, neobičan rak na licu.
Njezini roditelji, užasno pogođeni tom viješću, odmah se odlučuju otići u svetište svetog Leopolda Mandića, svjesni da njihovu kćer, osim najbolje medicinske skrbi, moraju povjeriti i nebeskoj skrbi.
Kad su stigli u samostan Santa Croce u Padovi, njezina majka Paola miluje Laurino lice upravo na mjestu gdje se bolest očitovala, komadićem habita Svetog Leopolda.
A djevojčica ljubi svečeve sandale, izložene kao relikvije, i skupljenih ruku moli “dida Poldu” da je ozdravi.
Zatim će ih prijatelj odvesti u Vago di Lavagno, da vide brata Vittorina Facciu, izravnog učenika svetog Ivana Kalabrijskog.
I za vrijeme euharistijskog klanjanja koje je obavljao pobožni fratar, Laura napušta majčino naručje i odlazi prema redovniku, tako da on s kustodijem miluje njegovo bolesno lice.
Svi ostaju bez riječi gledajući tako malo stvorenje kako trči u susret Isusu.
Iste veljače 1990. Laura prvi put ulazi u operacijsku salu službe dječje kirurgije bolnice u Padovi.
Tog dana će joj se očitovati Djevica Marija.
Njezina majka dobiva dopuštenje da s Laurom uđe u operacijsku salu, a unatoč anesteziji djevojčica ne
zaspi. Ali odjednom prestaje negodovati i, sasvim neočekivano, djevojčica zamoli: “Mama, otpjevaj mi Ave Mariju!”
I zahvaljujući snažnoj prisutnosti Djevice, majka i kći nalaze mir i Laura konačno zaspi.
Godine 1993. djevojčica je podvrgnuta transplantaciji koštane srži. A obitelj se povjerava svetom Padre Piju iz Pietrelcine.
Laura mu se uvijek molila, a noću kad nije mogla spavati slušala je na kazetama Svetu Krunicu s glasom Padre Pija.
Potom ide u vrtić, katekizam i uči čitati i pisati.
8. rujna, na blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije, pita je majka: “Reci mi, Laura, je li danas u raju blagdan?”
A njezina kćerkica veselo kima glavom i odgovara: “Da, mama! S kruhom anđelskim!».
I njezina se majka pitala kako je moguće da djevojčica od samo pet godina može imati toliko znanja o nebeskim stvarima?
Međutim, bolest je nastavila napredovati i obitelj je od svećenika uspjela ishoditi mogućnost iznošenja Prve pričesti, koju je Laura toliko željela primiti.
Odatle se Laura svaki dan pričešćivala, a kad god je bilo moguće išla je s majkom na misu u crkvu Presvetog Srca u Saccolongu.
Godine 1994. išli su dva puta u Međugorje, a noć prije drugog puta Laura je pogledala kroz prozor i rekla da je vani anđeo.
U Međugorju su susreli vidjelicu Vicku, koja im je nekoliko dana nakon Laurine smrti napisala da je ona anđeo s neba.
Kasnije, kad su bili u kući nekih prijatelja kako bi zajedno molili svetu krunicu, djevojka je iznenada podigla oči prema nebu i uzviknula: “Vidim anđela!”
I rekka bih da je bio malen poput njenog mlađeg brata Marca, plavokos poput njegove sestrične Gabriele, kovrčave kose, odjeven u bijelo i s prozirnim krilima.
I od tada će je mnogo puta čuti kako razgovara s njim.
A kad su je pitali što su rekli, odgovorila je: «Ti pričaš sa svojim anđelom, a ja sa svojim!».
A nekoliko mjeseci prije nego što je krenula, njezini su roditelji pitali Lauru koji kostim želi nositi za sljedeći karneval.
A djevojčica je odmah odgovorila: “Obući ću se kao anđeo.” Kad više nije mogla ići u crkvu, jer je bila vezana za krevet, svećenik joj je donio euharistiju kojoj se djevojčica radovala.
I čim se pričestila smirila se, držeći u malim ručicama Gospin kipić.
Čak bi se kad-tad misa služila u njenoj sobi jer je to već postalo sveto mjesto.
1. kolovoza 1994. gore je čuju kako glasno pjeva, a kada uđu u sobu zateknu Lauru u ekstazi kako pjeva himnu Gospi Čenstohovskoj, ponavljajući u nedogled: „Neka živim kraj tebe!“.
I tek nakon dugo vremena shvaća prisutnost svoje obitelji i traži da je ostave na miru.
A par dana prije njezine smrti, njezini su roditelji jasno čuli Laurin glas kako šapuće: “Da, da, u redu je, razumijem, u redu je.”
A majka je pita s kim je razgovarala.
S velikom prirodnošću djevojka potom objašnjava da su Dijete Isus i Djevica sjedili na njezinu krevetu i milovali joj čelo jer ju je jako boljelo.
Pitali je više o sadržaju razgovora koji je vodila s tim “izvanrednim” nebeskim prisutnostima.
A djevojčica odgovara da je to tajna, da ne može reći.
Ono što ona može reći je da je Isus imao oko pet godina i da je Djevica nosila dugu sivu haljinu.
10. rujna, iznenada, događa se nešto neobično.
Četiri je ujutro i Laura traži da primi Isusa. Preklinje svoju obitelj: “Hoću pričest! Hoću pričest!».
Njezina obitelj isprva misli da je djevojčica pogriješila, da izgubivši vid više ne zna kada je dan, a kada noć.
Ali shvatit će kasnije, kad ujutro roditelji pozovu svećenika Don Rina, a on ih, kad stigne, izgrdi jer ostvaruje izniman zahtjev.
Laura, možete primiti samo mali djelić Euharistije, poput zrna riže, u žlicu, s nekoliko kapi vode.
Don Rino uspije na vrijeme odgovoriti Laurinoj želji jer se nekoliko sati kasnije stanje djevojčice enormno pogoršava, a noću se situacija još više pogoršava.
Djevojčica kao da je znala da će otići.
Nakon Pričesti Laura djeluje spokojno, kao obasjana nadnaravnim svjetlom, povjerena Očevim rukama.
U tih nekoliko sati koliko joj je preostalo života na Zemlji, više puta ustane, sjedne na krevet i podigne ruke prema Nebu.
Kao očit znak svima da je prihvaćala prisutnost koja joj je pomogla i prva ju je zagrlila.
Već je prolazila.
U nedjelju, 11. rujna 1994. u 13:50, njezina majka podiže pogled prema slici Gospe Žalosne koja visi na zidu, stavlja sliku Padre Pija na kćerino grlo i izgovara posljednju molitvu za nju.
I u tom trenutku Laura izdiše posljednji dah u majčinu naručju.
Nakon njezine smrti, fenomen pobožnosti koji je djevojčica probudila porastao je.
Mnogi su odlazili posjetiti mjesto gdje je Laura provela svoje posljednje dane, molili su se i meditirali kraj njezine postelje u kojoj je patila ili na groblju.
Među njima i nekoliko svećenika koji su saznali za Laurin život.
Neki kažu da su je sanjali.
Jedna je žena tražila njegov zagovor pred Isusom, za tešku trudnoću, koja se i ostvarila.
A njezina najbolja prijateljica nedavno je postala klauzurna časna sestra, a kad se posvetila, odlučila je postati sestra Laura, u spomen na Lauru Degan.
Malo po malo, priča o Lauri Degan privlači zanimanje sve većeg broja ljudi, što je rezultiralo, kroz 25 godina, objavljivanjem nekoliko knjiga posvećenih njoj.
Čak je u to vrijeme zainteresirala i Ivana Pavla II.
