Bilokacija je dar Duha Svetoga ili mogućnost da se bude duhovno ili čak fizički prisutan na dva mjesta istovremeno, a mnogi mistici i sveti imali su ovaj dar te se njime služili na slavu Božju.
Najpoznatiji po tom daru je Padre Pio, koji iako nije napuštao samostansku ćeliju dugi niz godina, biva viđen u brojnim situacijama i na različitim stranama svijeta, a postoji i svjedočanstvo da je Padre Pio bio na suđenju s blaženim Alojzijem Stepincem (o tome više ovdje).
No, jedan od slučajeva bilokacije koji je imao velike plodove milosti i tisuće obraćenih pripadnika plemena, bio je slučaj časne Marije Agredske.
Naime, prije nego što su svećenici otišli katehizirati domorodačke narode Sjedinjenih Država, domorodački narodi su ih sami išli tražiti krštenje.
I ne samo to, katekizam su znali napamet prije dolaska kršćanskih propovjednika.
Tko je to učinio i kako je dospio tamo?
U 17. stoljeću Bog je poslao europsku časnu sestru domorodačkim narodima na čak 10 godina, iako ona nikada nije napustila svoj samostan, da povede prve narode Amerike vjeri.
Ovdje ćemo govoriti o časnoj sestri obučenoj u plavo koja je poučavala vjeri domorodačko stanovništvo SAD-a, kako ju je Bog poslao, kako je tamo dospjela, i kako je njezin identitet konačno otkriven.
U ljeto 1629. izaslanstvo od 50 Jumano Indijanaca stiglo je na otok Isleta Pueblo de San Antonio, blizu Albuquerquea u Novom Meksiku, tražeći od svećenika da dođu i krste njihov narod.
Jumano su bili još nekatekizirano pleme, koje je lovilo na širokom području u ravnicama istočnog Novog Meksika, daleko odatle. Kako je to bilo moguće? Jesu li Jumanovi i Caburcosi već imali neko znanje o vjeri?
Ali svake godine su Indijanci govorili svećenicima o ženi odjevenoj u plavo koja ih je poslala. Nevjerojatno jer se nije znalo da je do njih došao nijedan kršćanin.
I tako je priča otpisana kao nemoguća.
Bilo je nezamislivo da bi Indijanci putovali na Isletu na dug i opasan put dug više od 450 kilometara kroz neprijateljske zemlje Apača, kako bi zatražili krštenje.
Što se događalo?
Štoviše, u to je vrijeme misionarima je nedostajalo svećenika i vojnika koji su bili potrebni za putovanje kako bi pokrstili te Indijance, koje je navodno katehizirala žena odjevena u plavo.
Ali dokazi su bili toliko impresivni da je nadbiskup naredio ocu Alonsu Benavidesu, poglavaru franjevačkih misija Novog Meksika, da pažljivo istraži što su Indijanci rekli o ženi odjevenoj u plavo koja je posjetila njih i tražila ih da se krste.
Nadbiskup ga je zamolio da istraži imaju li plemena Tejas, Chillescas, Jumanos i Caburcos već neko znanje o vjeri te na koji se način i kojim sredstvima naš Gospodin očitovao.
Prvo što je fra Alonso učinio bilo je da je otišao u misiju Isleta razgovarati s ocem Juanom de Salasom i poklopilo se da je u tom trenutku tamo bilo izaslanstvo Jumane.
Zatim su ih pitali zašto svake godine dolaze tražiti krštenje s takvim inzistiranjem.
I vidjevši portret Majke Luise iz samostana Concepcionistas, rekli su: “Žena odjevena na sličan način kao ona, dolazi k nama uvijek propovijedajući, ali njezino lice nije ovako staro, nego mlado i lijepo.”
Na kraju su fratri otišli posjetiti Jumanove.
I kad su se približili taboru plemena, sa čuđenjem su vidjeli povorku muškaraca, žena i djece koji su im došli u susret noseći dva križa ukrašena vijencima cvijeća.
Franjevci su od Indijanaca saznali da ih je ista časna sestra naučila kako ići u procesiji da ih dočeka i pomogla im okititi križeve.
Indijanci su s velikim poštovanjem ljubili raspela koja su franjevci nosili oko vrata i odmah počeli vikati da se krste.
Pitajte nas bilo što, znamo sve o vjeri napamet, rekao im je predvodnik plemena.
I doista, ti su Indijci, izolirani od ostatka svijeta, duboko poznavali katekizam.
Ista se stvar dogodila u sljedećem gradu, svi su primili pouku i vjersku formaciju.
Ali tko je došao prije njih?
Bila je to lijepa mlada žena, s plavim ogrtačem, odora časnih sestara Nove Španjolske.
A u jednom od gradova fra Alonso je otkrio krunicu za koju je prepoznao da pripada španjolskim časnim sestrama u Meksiku.
Prije odlaska, otac Juan de Salas rekao je starosjediocima da bi se trebali svaki dan ići moliti pred križem koji su postavili na postolje, dok novi misionari ne stignu.
A poglavar Jumana je molio svećenike da izliječe bolesne, jer je rekao da su oni svećenici Božji i da mogu mnogo učiniti sa svetim križem.
Tako su okupili oko 200 bolesnika, svećenici su nad njima učinili znak križa, pročitali Evanđelje po svetom Luki, zazvali Gospu i svetog Franju, a Bog je učinio čudo da su svi bolesnici ozdravili.
Nakon povratka, fra Alonso uputio je brojne upite, ali nikakva ekspedicija nije prethodila njegovoj i nije bilo podataka da je neka redovnica napustila samostan kako bi putovala kroz pustinje katehizirajući.
Napravio je detaljan izvještaj i predao ga španjolskom kralju i španjolskom franjevačkom poglavaru.
Dvanaest godina kasnije vratio se u Španjolsku i pozvao ga je poglavar Franjevačkog reda da mu čestita što je evangelizirao Indijance tako brzo i učinkovito.
Otac Alonso odgovorio je da ne treba čestitati njemu nego nepoznatoj plavoj časnoj sestri koja je potpuna zagonetka.
A njegov poglavar mu je jednostavno rekao: “Idi vidjeti sestru Maríju od Agrede”.
Zatim je fra Alonso otišao u samostan Ágreda u Kastilji i upoznao poglavaricu, sestru Maríju od Isusa, koja je imala 29 godina, bila je vrlo svijetle puti i vrlo lijepa.
I upitao je skupinu časnih sestara: “Zna li itko ovdje nešto o sestri koja je u Novoj Španjolskoj podučavala kršćanstvo Indijancima?
A sestra Maria je rekla: “Da, ja sam.”
A druga se redovnica šokirana kaže da sestra Marija nikad nije izašla iz samostana.
I sestra Marija mu je odgovorila: ne tijelom nego duhom.
Tada ju je fra Alonso upitao gdje je naučila govoriti sve indijske jezike.
A ona je odgovorila, nisam, samo sam razgovarala s njima na španjolskom i Bog je dao da se razumijemo.
Provela je godine učeći o Novom svijetu i žalila je domorodačko stanovništvo koje nije znalo za pravog Boga. Molila se svim srcem da se otvore pravoj vjeri.
I jednog dana, u ekstazi, nađe se u nepoznatoj zemlji.
A onda bi gotovo svakodnevno, dok se molila, sestra María od Isusa tamo uzdizala duhom u ekstazi i vidjela muškarce i žene brončane kože u golemoj pustinji jugozapadnih Sjedinjenih Država. Između 1621. i 1631., kada je imala između 19 i 29 godina, sestra María de Ágreda bila je više od pet stotina puta s njima kako bi poučavala različita plemena u vjeri.
Osjetila je promjenu vremena, iskusila je bol kad su se Indijanci okomili na nju, pretrpjela je mučenja i ostavljena da umre na nagovor šamana. No, na čuđenje Indijanaca, vratila se.
I ova i druga čuda pomogla su im da ih uvjere da on propovijeda istinu. Jednom prilikom je dijelila krunice među Indijancima, a zapravo je nestalo nekoliko krunica koje je imala u ćeliji.
Dala je fra Alonsu detaljne opise odjeće, običaje plemena u kojima je podučavala, tetovaže, hranu, dala je imena određenih pojedinaca u plemenima, koja je fra Alonso pronašao točnima.
Sestra Maria Agredska pripadala je plemićkoj obitelji, a jednom je njezina majka čula tajanstveni glas koji joj je naredio da svoj dvorac pretvori u samostan franjevačkog reda, te da napusti svoj plemeniti obiteljski život radi Crkve.
Ona i sve žene ušle su u franjevački samostan, kao i muškarci, uključujući i njezina muža.
Marija će ući u novi franjevački samostan Bezgrešnog začeća u Ágredi.
Odmalena je imala nadnaravna iskustva, među kojima su bila putovanja u ekstazi na druga mjesta i levitacije, a kasnije je dobivala poruke od Isusa Krista i Gospe.
Bila je tolika slavna još za života da će se kralj Felipe IV često dopisivati s njom više od 20 godina, kao i pape, kraljevi, generali redovničkih redova, biskupi i plemići, zbog njezinih darova.
Umrla je u dobi od 63 godine, papa Klement X. proglasio ju je časnom, ali pojavile su se prepreke njezinoj beatifikaciji, zbog prigovora marijanskom nauku u njezinom djelu Mistični grad Božji, u kojem Gospu postavlja kao Suotkupiteljicu, što još nije definirala Crkva.
Godine 1909. njezin je lijes otvoren prvi put nakon njezine smrti 1665. godine i tijelo joj je pronađeno neraspadljivo, a 1989. godine ista se stvar dogodila.
Pa, do sada smo željeli govoriti o strašnim bilokacijama koje je sestra María de Jesús de Ágreda provodila, kako bi katehizirala domorodačko stanovništvo južnih Sjedinjenih Država, prelazeći Atlantski ocean iz svog samostana u Kastilji i ne napuštajući ga.
