María je novo ime Amaie, bivše španjolske medicinske sestre i fizioterapeutkinje, koja je planirala skončati život, a u Nepalu podno Himalaja imala je trosatni susret s Isusom i ponovno je rođena.
Isus joj je dao prosvjetljenje savjesti, mogla je vidjeti cijeli svoj život, slušati Gospodina i naglo se preobraziti.
A sada putuje svijetom dajući svjedočanstvo vjere kroz koje se mnogi ljudi obraćaju i ostavljaju svoju prošlost iza sebe. Ovdje ćemo vam ispričati priču o Mariji s Himalaje kako je dobila nadimak, ime koje joj je Isus dao preko sestara milosrdnica Majke Tereze iz Kalkute.
Svjedočanstvo:
Amaia je rođena 1973. u Španjolskoj i radila je mnogo godina u ustanovi za abortuse kao medicinska sestra.
Vjenčala se u crkvi ne iz vjerskih uvjerenja, već zato što se drugačije nije svidilo roditeljima.
A s vremenom je sa suprugom otvorila i fizioterapeutsku ambulantu koja im je donosila fenomenalne
prihode. No, unatoč bogatstvu, osjećala je da joj nešto nedostaje u životu.
Kako bi popunila tu prazninu, počela se baviti planinskim sportovima na visokoj razini, planinarenjem ili trčanjem ultramaratona od 120 km.
Također je počela duboko ulaziti u budizam kao filozofiju, a ne religiju.
Sve je to shvaćala vrlo ozbiljno: u mnogim je brdskim utrkama dolazila bi do postolja, a svojoj budističkoj meditaciji posvećivala je sate i sate svaki dan.
Počela je prakticirati pravilo “odvajanja od svega i svakoga” kako “ne bi patio ni zbog čega i nikoga” iz budizma.
Kaže: “Osjećala sam se da sam na vrhu svijeta: oslobođena, moderna žena kojoj su svi čestitali i laskali”.
No, s tog vrhunca neočekivano je pala kada je njezin suprug nakon dva desetljeća braka objavio da je napušta. Bila je to godina 2017.
Udarac je bio toliko jak da ju je prijateljica svako jutro zvala na telefon kako bi joj pomogla da se probudi i ustane.
“Shvaćala sam da sve te stvari koje sam toliko idolizirala nemaju vrijednost u koju sam vjerovala i da je ono što je zaista važno moja obitelj, u ovom slučaju moj muž… ali izgubila sam ga”, često kaže.
Depresivna i očajna, razmišljala je o tome da si oduzme život.
Već sam imala ključeve od auta u rukama da to učinim. Htjela je skočiti s mjesta gdje ju je muž zaprosio.
Ali nadnaravno se ispriječilo na putu. Dok je ustajala s kauča kako bi otišla, jedan od njezina dva psa skočio je na nju bez ikakvog razloga i priklještio je .
Bio je veliki baskijski pastir. Amaia se svim silama borila da se oslobodi i nije mogla: kao da je pas odjednom postao težak tone.
Tako je njezin plan da okonča svoj život spriječen…zasad.
A onda je poziv iz Nepala promijenio njen život.
Bio je to Suddep, njen prijatelj iz Nepala, planinski vodič s kojim je nekoliko godina ranije napravila tzv. krug Annapurne, za koji mnogi kažu da je najljepši trek na cijeloj Himalaji.
Ovoga puta tražio ju je za solidarni rad: da kao fizioterapeut sudjeluje u humanitarnom projektu u nekoliko nepalskih sela, koja su još uvijek bila u velikoj potrebi nakon potresa koji je razorio to područje 2015. godine.
Rekla je da. Činilo se da je to prekrasan način da završi svoje dane. Prvo bi pomogla tim ljudima, a kada bi njena misija završila, pala bi s neke provalije.
Na kraju dana pitala se “koje je bolje mjesto za planinara da tamo završi život?”.
Prodala je sve svoje stvari i ušla u avion s ruksakom od 17 kilograma spremnim da se nikad više ne vrati.
Iskoristila je priliku i posjetila Kathmandu, glavni grad zemlje, dok su volonteri stizali.
Tada su se počeli nizati ostali događaji koji će je odvesti u katolički duhovni život.
Šetala je s prijateljem centrom grada kada je ugledala dvije časne sestre čiju je zajednicu odmah prepoznao po popularnom ruhu.
Brzo je skrenula pogled jer ih doslovno nije mogla gledati.
Bile su to sestre iz Misionara ljubavi, u svojim prepoznatljivim bijelim i plavim sarijima.
Amaia je tada mrzila Majku Tereziju iz Kalkute, ni ne sluteći da će osjetiti Božji poziv kao što se to dogodilo albanskoj svetici, u podnožju Himalaje, najviše planine na zemlji.
Jedna od te dvije časne sestre odlučno je prišla Amaiji i uhvatila je za ruku, zamolivši je da ih otprati do njihove rezidencije.
Amaia je glatko odbila ići, ali se sljedeći dan vratila na raskrižje s prijateljicom i pokucala na vrata slučajne kuće. Jedva da je svanulo.
„Zaboga, otvorila nam je ista časna sestra!“ prisjeća se.
Ali časna nije puno govorila: ograničila se na dogovor s njom za sljedeći dan u kapelici, za misu u šest ujutro.
“Bila sam toliko zabrinuta da sam u petnaest do šest ujutro već bila tamo”, kaže ona.
Bila je u onoj maloj kapelici bez klupa, s velikim križem s likom Krista, drugom Bogorodičinom i slikom Majke Tereze.
Nekoliko minuta nakon vjerskog slavlja, čula je moćan, ali sladak glas kako govori: “Dobrodošla kući.”
Imala je zatvorene oči. Otvorila ih je kako bi provjerila reakciju ostalih.
Ali ni svećenik ni devet časnih sestara koje su bile tamo nisu se trgnule.
Nitko od njih nije ništa čuo.
Stoga je, nervozna i misleći da možda visoka nadmorska visina utječe na njezina osjetila, ponovno zatvorila oči.
Ali opet je čula onaj šokantni glas: “Dobro došla kući, koliko ti je trebalo da me zavoliš.”
I u tom trenutku dogodilo se nešto još neobičnije.
Ona kaže:
“Bila sam siguran da glas dolazi s križa iza oltara.
Kapela je bila ispunjena neizmjernom svjetlošću i cijela je soba nestala iz mojih očiju.
I tada sam vidila Isusa iz Nazareta kako silazi s križa.
Pala sam na koljena s glavom na tlo.
Krenuo je prema meni i rekao mi: ‘Ne trebaju ti oči lica da vidiš, nego oči srca’.
Znala sam da misli na vjeru, pa sam mu odgovorila: ‘Ali ti dobro znaš da ja ne vjerujem u tebe’.
I u tom trenutku dao mi je dar vjere.
I vidila sam kako cijeli moj život prolazi ispred mene, sve grozote koje sam počinila, moju sebičnost i idolopoklonstva.
Počela sam plakati i moliti za oprost.
I On me pokri svojom milošću i reče mi: ‘Nije važno što je bilo do sada nego što će biti od sada, ali od sada uvijek zajedno’.
Znala sam da sam došla kući, u svačiji dom, na prag njegova srca.
Prošla su tri sata i Amaia je mislila da su to minute. Nisam bila ista.
To više nije bila ni Amaia.
Za cijelo vrijeme trajanja ove mistične vizije, devet časnih sestara, koje su ostale uz nju moleći, svjesne što joj se događa, primile su ovu poruku: „Dat ću joj novu zemlju i dat ću joj novo ime, Marija”.
Iz tog prosvjetljenja svijesti pojavila se nova žena
Bila je potpuno mirna i ispunjena radošću kakvu nije poznavala.
Nakon prvih trenutaka ushićenja, Maria je imala odgovor na tajanstveni zahtjev časne sestre koja ju je na ulici uhvatila za ruku da je povede sa sobom. Sestre milosrdnice mjesecima su se molile da pronađu fizioterapeuta.
Mogli su znati da je ona ta jer su ljudi molitve i očito dobivaju odgovore s neba.
Domu kongregacije u Kathmanduu bila je potrebna ta zdravstvena njega, pa je Maria bila s njima četiri mjeseca, pomagala im i podučavala ih svemu što je mogla.
I nakon svog tog sretnog vremena punog čuda, konačno je došlo vrijeme za odlazak.
Njezina je viza istekla, a Isus je za nju imao misiju u Španjolskoj, pa je s bolom napustila Kathmandu.
Vratila se i kao dobar apostol i Isusov svjedok svima ispričala što se dogodilo, izgubila je većinu prijatelja, a drugi su se obratili kad su je slušali, među njima i vlastita majka koja sada svaki dan ide na misu.
Što se tiče njezina supruga, iako su još razdvojeni, Mary ističe da on održava vjernost obećanu u sakramentu braka, a Isus ga je natjerao da odustane od svoje namjere da poništi katoličku brak.
I postala je vjerna poklonica svoje moćne zagovornice: Majke Terezije iz Calcutte.
Trenutno María s Himalaja putuje Španjolskom i drugim zemljama dajući svoje svjedočanstvo o svom prosvjetljenju svijesti i obraćenju u Nepalu.
Njezine konferencije i privatni razgovori s njom dovode do brojnih obraćenja: netko tko planira samoubojstvo to više ne čini, drugi odlučuje o svom redovničkom pozivu, treći se odlučuje na rođenje djeteta i tako je lista čuda i obraćenja bezbrojna.
