Povijest bilježi mnoge poznate antikatolike koji su se u zadnji čas obratili, poput skladatelja Frédérica Chopina, književnika Oscara Wildea, predsjednika Druge Republike Španjolske Manuela Azañe, ideologa kulturnog marksizma Antonija Gramscija itd.
A postoje i neki koje je pravda osudila na smrt, a koji su se obratili časprije nego što su pogubljeni.
Ovdje donosimo dva nevjerojatna slučaja obraćenja osuđenih na smrt, po zagovoru Blažene Djevice.
Koji pokazuju da uvijek postoji nada u obraćenje ako se pouzdamo u Gospu.
Prvi slučaj je onaj Claudea Newmana, koji je ispričao zatvorski kapelan, otac O’Leary, a uključivao je dva ukazanja Djevice Marije.
Claude je bio nepismeni crnac, koji je vrlo mlad ubio svog očuha jer mu je ovaj zlostavljao majku.
Proglašen je krivim i osuđen na smrt na električnoj stolici, zakazanu za 20. siječnja 1944., kada je imao 21 godinu.
Jednog dana dok je čekao u zatvoru ugledao je suzatvorenika kako nosi medalju i upitao ga što je to, nakon čega ju je bijesni momak otrgao i bacio na zemlju.
Claude ju je podigao i počeo koristiti, ne znajući da je to čudotvorna medaljica. I jedne ga je noći probudila, kako je rekao, najljepša žena koju je Bog ikada stvorio. Prvo je bio pun straha, a onda ga je Gospođa umirila i rekla: „Ako želiš da ti budem Majka i ako želiš da budeš Moj sin, neka ti dovedu svećenika Katoličke Crkve“.
Oca O’Learyja pozvali su rano sljedećeg jutra.
I zajedno s ostalom četvoricom muškaraca u njegovom bloku, tražili su vjeronauk.
U početku je ocu O’Learyju bilo teško povjerovati u priču o ukazanju, ali su mu drugi zatvorenici rekli da je sve u priči istina. Kad je započeo katekizam, otkrio je da Claude ne zna čitati ni pisati i da nikada nije išao u školu.
Njegovo nepoznavanje vjere bilo je još dublje. Nije znao tko je Isus, osim da postoji Bog. Međutim, dok im je davao upute, shvatio je da Claude zna previše da bi bio nereligiozan. A kad je počeo govoriti o sakramentima, Claude je bio taj koji ih je savršeno objasnio ostalim kolegama iz razreda.
A kad ga je otac O’Leary upitao odakle mu ta spoznaja, odgovorio je da mu je to objasnila gospođa koja ga je posjetila. I iskoristio je da svećeniku preda poruku koju mu je Marija poslala, rekavši mu da nije ispunio obećanje koje je dao u Nizozemskoj 1940. kada je pao u jarak.
Tada mu je svećenik povjerovao. Napokon su svi primili upute, bili kršteni i primljeni u Katoličku Crkvu.
A došlo je i vrijeme da Claude bude pogubljen. Njegovo smaknuće trebalo je izvršiti u dvanaest i pet minuta noću. Tada mu je načelnik zatvora dopustio posljednju želju.
I Claude je zatražio zabavu za sve pratitelje, koja se i održala, a zatim su se sat vremena klanjali pred Presvetim Sakramentom i postajama križnog puta.
Ali kada je došlo vrijeme za presudu, stigla je vijest da mu je guverner dao produljenje od 2 tjedna.
Tada je Claude nekontrolirano zaplakao govoreći “da si ikada pogledao Marijino lice i pogledao je u oči, ne bi želio živjeti ni jedan dan na Zemlji.”
Tada mu je svećenik predložio da tu bol prinese za spas najgoreg od svih zatvorenika u zatvoru , koji je vodio užasno nemoralan život i koji će također biti pogubljen.
Prošla su dva tjedna i Claude je pogubljen s blistavim osmijehom sreće i obećanjem ocu O’Learyju da će ga pozvati na nebo kad bude imao poteškoća.
A došlo je i vrijeme za pogubljenje drugog zatvorenika, koji je bogohuljući otišao na vješala. I uvrijedio je šefa zatvora kada ga je pitao želi li kapelana da mu pomaže. Ali odjednom je zavapio i pozvao svećenika. A kad je stigao upitao ga je što ga je natjeralo da se predomisli.
Zatvorenik je tada odgovorio: “Sjećate li se onog crnca, Claudea, kojeg sam toliko mrzio? On stoji tamo u kutu i pokazuje na kut na stropu. A iza njega s rukom na svakom od njegovih ramena je Blažena Majka.
“A Claude mi je rekao: ‘Ponudio sam svoju smrt u jedinstvu s Kristom na križu za tvoje spasenje.
Ona je dobila ovaj dar za tebe, da vidiš svoje mjesto u paklu, ako se ne pokaješ.’
Pokazano mi je moje mjesto u paklu i tada sam vrištao.”
Impresivno zar ne?
A sada vam želimo ispričati još jedan slučaj, koji je također impresivan.
Riječ je o Jacquesu Feschu, Francuzu iz bogate obitelji, ocu bankaru, koji je vodio vrlo grešan i hirovit život, a koji je ubio policajca kada je ovaj pokušavao opljačkati lihvara.
Otac mu je bio ateist, ali je ipak stekao katoličko obrazovanje, ali se tada odrekao vjere i Boga.
Izrastao je u ljutitog i agresivnog mladića koji je napustio svoju vjeru. Njegov odvjetnik, pobožni katolik, pokušao mu je spasiti dušu, ali kada mu je govorio o Bogu, Jacques ga je uvrijedio. Do te mjere da ga je sam zatvorski kapelan savjetovao da odustane od svojih nastojanja.
No, ostavio mu je knjigu s poviješću Gospe Fatimske, što je kasnije dovelo do njegova obraćenja.
Nitko zapravo ne zna što se dogodilo, ali 28. veljače 1955.; bio je u krevetu, otvorenih očiju, istinski pateći po prvi put u životu. Tada mu se iz grudi prolomio vrisak : “Bože moj.”
I odmah, kao siloviti vjetar koji prolazi, a da nitko ne zna odakle dolazi, uhvati ga Duh Gospodnji.
I imao je dojam o beskrajnoj moći i dobroti Božjoj, i od tog trenutka vjerovao je s nepokolebljivim uvjerenjem da ga to nikada neće napustiti.
A nekoliko mjeseci kasnije imao je još jedan korak u svom obraćenju, shvatio je da se spašava usprkos samome sebi. I zapisao je u svoj dnevnik “Bog me uzeo sa svijeta jer sam bio izgubljen u njemu.”
Od tada je Jacques živio istinski monaškim životom molitve i kontemplacije. Neumorno je pisao pisma svojim voljenima pozivajući ih da se pomire s Bogom. I dnevnik koji je bio namijenjen njegovoj kćeri Veronique, koju je napustio, prepun je poziva Kristu.
Napisao joj je
“Ako sam te na kraju ovih stranica uspio natjerati da shvatiš što može biti pravi život, koji počinje cvjetati u ovom svijetu samo tamo gdje je, ako si uspjel naslutiti veličinu i vrijednost duše, i kako mali značaj ima ovozemaljski uspjeh, ovi redovi neće biti uzalud napisani. I možda ćeš jednoga dana, prije svoje kušnje, iz ovog primjera izvući snagu i hrabrost da razlučiš iz kojeg smjera dolazi svjetlost.”
Potom, kad je objavljena smrtna presuda, odvjetnik je odmah uložio žalbu koja nije uspjela, kao ni konačno pomilovanje pet mjeseci kasnije.
Ali Jacques je prihvatio svoju sudbinu, ponudivši svoj život za one koje “Gospodin želi spasiti”, kako je rekao. I dok se spremao umrijeti, zapisao je u svoj dnevnik: „Imam još samo pet sati života! Za pet sati vidjet ću Isusa”.
I rano sljedećeg jutra, dok je klečao pred giljotinom, njegove posljednje riječi bile su: “Presveta Djevice, smiluj mi se.”
Godine 1993. pariški nadbiskup, kardinal Jean-Marie Lustiger, pokrenuo je kauzu za beatifikaciju i konačno proglašenje svetim, rekavši: “Nitko nikada nije izgubljen u Božjim očima, čak ni kada ga je društvo osudilo.”
