Otac Sergio Argüello dijeli iznimno iskustvo: dvije su mu dame pokucale na vrata i zamolile ga da ode pomoći njihovu umirućem ocu, ali ispostavilo se da mu to nisu kćeri i da nisu ni postojale!
Znao sam da će taj dan biti poseban, ali nisam ni slutio kako.
Prethodnog dana sam otišao rano spavati, odmah nakon svoje Svete ure, i stoga sam se probudio sretan i odmoran u tri ujutro. Do sada sam pobijedio susjedovog pijetla i ja sam taj koji ga budi, ali ja sam jutarnji tip i više sam fokusiran u ranim satima.
Imao sam dva sata da pripremim svoje Evanđelje dana, krunicu za problematične parove koju sam obećao.
Kako bih se natjerao da pišem i da me ne bi ometalo ništa, odlučio sam ne sići na doručak prije nego što obavim domaću zadaću. Čim sam završio otišao sam u kuhinju pripremiti cappuccino, moj omiljeni.
Zov zore
Dovršavao sam kavu i htio otići u ured provjeriti dnevni raspored – znam da ću, ako ga ne pogledam, sve zaboraviti – kad sam začuo kucanje na vratima.
“A sad tko će to biti?” Nitko nas ne posjećuje ovako rano. Možda su kucali susjedima… Ne, to su stvarno bila naša vrata.
Otišao sam otvoriti i vidio dvije vrlo uzbuđene gospođe koje su mi rekle: “Oče, uđite, molim vas, otac nam je teško bolestan, ispovjedite ga i dajte mu odriješenje i pomazanje”.
Pitao sam ih: “Želi li se vaš otac stvarno ispovjediti?” Pogledale su se i zatim odgovorile: “Naravno, naš je otac vrlo odan Presvetom Srcu”.
(Pitao sam jer sam prošli tjedan posjetio pacijenta koji me na kraju izbacio iz kuće…)
Tko su bile te dvije žene?
Nasmiješio sam im se i rekao: “Kakav blagoslov! Skinem pidžamu i tražim što mi treba”.
Brzo sam se spremio i pomislio: “Kako je lijepo što sam uspio doručkovati!”
Izašao sam što je brže moguće. U mojim godinama više ne trčim puno, a na put sam krenuo s dvije sestre, kojih se iskreno nisam sjećao da sam ih vidio u selu.
Nije mi se to činilo čudnim jer nemam dobro pamćenje – mislim da je dobro kad moram ispovjediti, jer trenutak kasnije već sam zaboravio grijehe koji su mi prijavljeni.
Hodajući prešli smo trg. Iznenadio sam se kad sam vidio da gospođa Celestina već čisti. Pozdravio sam je izdaleka.
Iznenađenje u starčevoj kući
Prošli smo još tri bloka i došli do jedne kuće. Odmah sam shvatio da je tu jer je vani bilo dvoje ljudi i vidjelo se da su tužni.
Ušli smo i u jedinoj prostoriji u kući (koja je služila kao spavaća soba, kuhinja, dnevni boravak, pa čak i kao mala kapelica, jer je tu bio oltar) bio je pacijent, vrlo stari gospodin, u društvu supruge.
Ovaj se jako obradovao i upitao me: “Oče, kako je lijepo da ste došli, jako nam trebate. Kako ste znali da je moj muž vrlo ozbiljno bolestan?”
– Njegove kćeri su me dovele ovamo. Okrenuo sam se i nisam nikoga više vidio. Srce mi je poskočilo. Brzo sam pogledao na ulicu i vidio samo ljude koje sam već primijetio.
Ponovno sam pogledao ženu i nasmiješio joj se da ne pomisli da sam lud. Iznenađeno je rekla: “Oče, moje kćeri žive u Sjedinjenim Državama.”
S razumijevanjem mi je rekla: “Ne brini, oče. Bitno je da ste tu. Moj voljeni Tranquilino mora priznati grijehe.” Pozvao sam je van dok sam se ispovijedao.
Obećanje Presvetog Srca
Prišao sam čovjeku i pitao ga želi li se ispovjediti. Otvorio je oči i vrlo polako, posljednjim snagama koje su mu ostale, rekao: “Da, želim, oče”.
Zatim sam sjeo na krevet i uhvatio ga za ruke: “Djevice Marijo prečista…” I ako ga je mnogo koštalo da govori, gospodin Tranquilino se ispovijedao s velikom predanošću.
Kad sam nakon odriješenja grijeha htio pozvati njegovu ženu i djecu, nježno mi je stisnuo ruke i rekao:
„Pater, mirno spavaj, Presveto Srce te je dovelo ovamo, ja sam oduvijek poštivao prve petke, a On mi je obećao da neću otići s ovoga svijeta, a da ne odem na ispovijed…“
“Hvala što ste mi došli”
Kakav divan trenutak, sve sam razumio. Osjećao sam se maleno, kao da sam sanjao, i malo mi se vrtjelo u glavi. Pomolili smo se i onda sam otišao. Usput sam se molio:
“Presveto Srce, onda si mi Ti poslao svoje odsutne kćeri da dođu vidjeti svog oca. Hvala vam što ste sve organizirali, što ste se pobrinuli da se rano probudim i budem spreman ispovjediti gospodina Tranquilina. Sada znam da je on jedan od Vaših miljenika. Gospodine, hvala ti što si me poslao.”
Od tog dana uvijek slavim prve petke, ja sam grešnik i moj Bog zna dokle je grijeh dotakao moje srce. Žao mi je što sam ga iznevjerio i želim ići u raj. Želim uživati u Njegovoj prisutnosti…
S vremena na vrijeme, kad sam sam u crkvi, kleknem pred Presveto Srce i preklinjem ga:
„Nedostojan sam Tebe, ali trebam Tvoj oprost. Kako bih želio da mi udijeliš istu milost kao i gospodinu Tranquilinu i da mi posljednjeg dana mog života pošalješ svećenika da ne umrem bez svetih sakramenta. Amen”.
Moja vjera mi govori da će mi dati ono što tražim. Baš me zanima: koga će ovaj put poslati i kako će ga nazvati?
>>>obećanja Presvetog Srca za one koji su mu odani u pobožnosti prvih petaka
