Mjesec lipanj posvećen je Presvetom Srcu Isusovom. Jedno od novijih susreta s ovim srcem imala je žena, po svemu sudeći normalna katolkinja, a koju je susret s Božjim Srcem potpuno promijenio, obilježio, jer Isus se njoj obratio, ne s porukom za nevjernike, već upravo za one vjerne katolike, a koji su zaboravili da Isus nije ceremonija, nedjeljni ritual ili gesta, nego živa osoba koja želi odnos s ljudima.
Natalie Saracco, filmska je redateljica kojoj je susret s Presvetim Srcem Isusovim nakon prometne nesreće potpuno preokrenuo život i danas govori o hitnosti obraćenja.
Godine 2008. Saracco i njezin prijatelj sudjelovali su u strašnoj prometnoj nesreći na francuskoj autocesti. Dok je bila zarobljena u automobilu osjetila je da život izlazi iz nje i polako se udaljava kad je počela pljuvati krv i gušiti se.
Kao praktičnoj katolkinji, Saraccoo je rekla da joj je u tom trenutku jedina briga bila činjenica da nije obavila svetu ispovijed prije smrti. Tad je čula glas u sebi koji joj je rekao da zna namjere njezina srca te je prebačena u drugu dimenziju, kako kaže – mjesto bez prostora i vremena u kojem je vidjela Isusa Krista odjevenog u bijelu tuniku koji joj je pokazao svoje srce obavijeno trnjem.
Ovaj tajnoviti nebeski susret s presvetim Srcem Isusovim ostavio je neizbrisiv trag u njenoj duši i označio početak potpuno novog života.
Nakon što je čudom preživjela nesreću, Saracco je neumorno pričala svoju priču kroz konferencije, intervjue, dokumentarne filmove, knjige jer je čvrsto uvjerena da ima dužnost svjedočiti istinu o Kristu.
Govori kako je vidjela Isusa da plače i otkriva joj svoju neizmjernu bol koju je i ona osjetila te želi upozoriti svijet, ponajviše katolike.
Saracco tvrdi da je vidjela Isusa kako plače, otkrivajući njegovu neizmjernu bol, kao da želi da ona to osjeti i podijeli.
A glavni utjecaj ovog iskustva blizu smrti na njezin život je njezina vizija svijeta, o čemu Saracco učestalo govori.
Prema Saracco, zdravstvena, socijalna i ekonomska kriza s kojom se društvo suočava također može biti promjena u igrama koja će vjerojatno pogodovati Božjem povratku u zapadnim kulturama.
“Vidjela sam kako Isus zaista pati i shvatila sam da to nije bilo samo zbog grijeha, već i zbog ravnodušnosti kršćana koji se pretvaraju da su dio njegove obitelji i da su mu prijatelji.
Znam da Gospodin pati od muka jer se njegova ljubav tako često ignorira ili neprepoznaje. Znamo koliko nas voli. Proždire ga beskrajna ljubav prema svakom stvorenju, čak i prema posljednjem čudovištu na zemlji. Takvu osobu beskrajno voli i čak i takvu osobu želi spasiti do kraja.
Kad sam ga pitala: “Zašto plačeš?” rekao je, „Jer ste vi moja draga djeca; Volim te beskrajno, a zauzvrat dobivam hladnoću, prezir i ravnodušnost. Plačem jer nema ništa gore od toga da nas odbace oni koje volimo.” Zbog toga Krist pati. Natjerao me da to osjetim.
Vjerujem da me je Isus natjerao da ovo vidim kako bih podsjetila ljude da moramo gorjeti od ljubavi prema njemu, u potpunosti, prema onome što on jest, a ne samo kroz nekoliko riječi izgovorenih polovično, na svjetski način ili radi olakšavanja savjesti.
Polovičnost u kršćanskom svijetu koja ‘boli Isusa’
Saracco kaže da “jedan od glavnih rizika s kojim se suočava prosječni kršćanin jest moliti se samo za grešnike, u osobnom razmišljanju, biti samozadovoljan. To je opasnost na koju moramo biti vrlo oprezni. Samo zato što svake nedjelje idemo na misu, vodimo svoj crkveni zbor, podučavamo katekizam i činimo dobra djela ne znači da smo u Božjoj čistoj volji s ljubavlju. Moramo biti nositelji njegove ljubavi.
Neki od nas (misli na katolike praktične op.a) mogli bi s druge strane biti iznenađeni, možda će ljudi u koje smo ukazivali prstom proći kraj nas, a navodno uzoriti kršćani bit će u težem položaju jer u svoje postupke nisu ulagali ljubav. Sve je u vezi s ljubavlju. Bog prvo od nas traži ljubav. Doista, nije potrebno ubijati ljude ili pljačkati banku da biste bili grešnici – nedostatak ljubavi je dovoljan.
Prije svog iskustva, znala sam osuđivati, obraćati pažnju na loše stvari koje ljudi mogu učiniti, kaže Saracco i dodaje da se nakon susreta s uplakanim Isusom “moja vizija potpuno promijenila, jer sam fizički iskusila Božju milost. Shvatila sam da sam prva osoba koja se treba obratiti – baš ja.”
Od nesreće koju je doživjela prošlo više od deset godina, i Saracco danas svjedoči da to iskustvo nije bilo nešto što ćeš zaboraviti, već nešto što je posve opečatilo njezin život.
“Ova nesreća, praćena stanjem gotovo smrti koju sam doživjela, uronila me je u neposrednu ljubav našega Gospodina – to je izvan svake mašte. Život mi je obilježen time.
Prije nesreće već sam bila katolik, baš kao i cijela moja obitelj, ali moj odnos s Bogom bio je intelektualniji. Išla sam na misu u nedjelju, primala svetu pričest, ali to je više bila “mirna” vjera. I ovaj događaj bio je za mene poput jedinstvenog ljubavnog susreta koji je potresao sva moja osjetila. Osjećala sam se kao žena koja je cijeli život sanjala o velikoj ljubavi i iznenada naletjela na osobu koju je očajnički čekala hodajući ulicom.
Ispravno sam otkrila Evanđelje, u drugoj perspektivi, u dinamici Gospodinove ljubavi, njegovog beskonačnog i nedokučivog milosrđa. Mislila sam da poznajem Gospodina i njegovu ljubav, ali prije toga postojale su samo riječi, a onda bih, nakon nesreće, mogla to fizički živjeti. Izvana su ljudi mogli vidjeti da postoji prije i poslije, jer sam čak neko vrijeme i karijeru filmskog redatelja ostavila po strani kako bih se usredotočila na svoje svjedočenje. Dajem Gospodinu sve što imam. Prije nekoliko mjeseci dobila sam vrlo primamljiv prijedlog za dugometražni igrani film, ali to neću učiniti sada, jer se želim posvetiti hitnosti naviještanja Riječi, obraćenja, kako bih pomogla svijetu da se ponovno usredotoči na Boga.”
No, nakon same nesreće i susreta s Bogom, Natalia Saracco imala je dramatičnu unutarnju promjenu a Bog ju je pozivao samo na molitvu i na susret s Djevicom Marijom.
“Bila sam doslovno traumatizirana, nisam više mogla ništa raditi i nisam mogla nastaviti živjeti kao nekada. Godinu dana sam se svega odricala i samo sam molila.
Mogu reći da je to promijenilo sav moj odnos s ljudima, s okolnim svijetom, prirodom, životinjama. Vidim kako Božja slava sja kroz njegova stvorenja, čak i u maloj tratinčici. Uživam u njegovoj beskrajnoj ljepoti i ljepoti njegovih stvorenja, koja su sva uključena u njegov božanski plan. Bog je mnogo više od onoga što možemo zamisliti. Skloni smo zatvoriti ga u unaprijed stvorenu sliku, ograničiti ga kako bismo ga učinili svojim.
Druga velika promjena u meni je mjesto molitve. Nisam davala dovoljno prostora molitvi u svom svakodnevnom životu; Znala sam reći mali „Oče naš“ i „Zdravo Marijo“ i to je bilo sve. Međutim, molitva je polazište za sve; to je naša pupčana vrpca s Bogom. To nas hrani i prilagođava njegovoj volji. Dakle, molim se puno, svaki dan.
Također sam potpuno shvatila ulogu Djevice Marije. U prošlosti nisam imala posebno marijansko srce, čak iako sam znala da je ona ta koja nas vodi do svog Sina. Ali zapravo, snažnija gesta koju mi je Isus ponudio kad mi se ukazao bila je da me pošalje u Marijino majčino naručje. Jedino stvorenje koje u potpunosti izražava svu slavu stvaranja, Božjeg ljudskog projekta, je Djevica Marija. Ona je Božje remek djelo.
Čini se da su takozvana iskustva prije smrti rastuća pojava u zapadnim društvima. Sve više ljudi ima transcendentalne susrete s Isusom i sve više ljudi govori o njemu kao o živoj osobi, a to je nešto što je ovaj, pogotovo zapadni svijet pomalo zaboravio. Saracco naime upozorava upravo na tu stvarnost, zbog koje Isus dolazi u ljudska srca.
“U današnje vrijeme postoje potpune dezinformacije o Bogu, o njegovoj poruci ljubavi i o Crkvi općenito”, upozorava. “O Crkvi se govori samo u vezi sa skandalima koji unakazuju njezinu sliku. Đavao pokušava svim silama izbrisati prisutnost Boga s ovoga svijeta.
Dakle, mnogi ljudi neće poduzeti inicijativu da otvore vrata crkve, čak i ako znaju da im nedostaje nešto važno u životu. Stoga, ovakva vrsta iskustva blizu smrti mogu biti dobar kanal za uključivanje ljudi i navođenje na dobra pitanja. Također mogu dotaknuti srce ljudi koji ne vjeruju u Boga: Iako mogu poreći postojanje transcendentnog Boga, njihova duša suštinski zna njegovo postojanje. Dakle, nekako ih stimulira vlastita duša kad čuju ovakvu vrstu iskustva.
Bog želi spasiti sva svoja stvorenja i baca široku mrežu kako bi došao do njih. On je najveća tvrtka za recikliranje milosrđa i djeluje na svim razinama. Međutim, njegova milost ovisi o osobnom izboru čovjeka i ne može se ostvariti bez izričitog obraćenja srca.”
Natalia u kontekstu ovog trenutka u svijetu obilježenog post pandemijskom tjeskobom kao također poručuje:
“Bog nikada ne šalje zlo i smrt, ali koristi te događaje da bi nas dohvatio – i hoće, pod uvjetom da se složimo, kao što nam je dao slobodnu volju. Poštuje nas i mi ga možemo prihvatiti u svom životu ili ne. Dakle, Bog dopušta da se stvari događaju, ali ih također koristi za naše dobro. Gospodin nas ne želi promijeniti; želi preobraziti ono što jesmo za njegovu slavu, za slavu ljubavi.
Kad su po prvi put u povijesti Crkve bile zatvorene za sakramente mislim da je lišenjem sakramenata Duh Sveti poslao elektrošok mnogim ljudima koji su uzimali svetu pričest zdravo za gotovo, zanemarujući činjenicu da je pričest svaki put, čudo ljubavi.
To je ujedno bio i elektrošok koji je poslan svima koji žive poput robota, prateći svakodnevni život modernog života na svim razinama svog života, misleći o sebi kao o proizvodima koji bi trebali biti učinkoviti. Ovaj svjetski učinak natjerao nas je da se stavimo u stanje pripravnosti i razmislimo o svom životu. Nekima je to trebalo da se otvore stvarnom životu.
Ali ovo što smo upravo živjeli može biti početak strašnih posljedica za Crkvu. Mediji su optuživali crkve za širenje virusa, a francuske vlasti željele su produžiti suspenziju misa dok se ostatak društva ponovno otvarao. To će se sigurno ponoviti u budućnosti” kaže Saracco napominjući da moramo zapaliti naša srca, hitno.
“U današnje vrijeme postoji užasan gubitak vjere. Mislim, bilo nas je samo 12 na početku kršćanstva i cijeli je svijet evangeliziran, a sada na svijetu ima više od milijarde katolika i naše se crkve prazne. Pretvorene su u noćne klubove, modne salone ili restorane. To pokazuje težak unutarnji problem.
U Francuskoj kad smo napokon dobili pravo nastaviti misno slavlje kad sam toga dana otišla na misu, mislila sam da će crkva bila puna – ali nije bilo više od 20 ljudi! U konačnici, nitko nas ne može odsjeći od Boga osim nas samih.
Gospodin je došao zapaliti vatru na zemlji i nećemo proširiti njegovu riječ ugaslim fitiljima i umirućim srcima. Problem je u tome što Zapad više ne gori od ljubavi prema Bogu i trebali bismo ponovno zapaliti ovaj plamen ljubavi kako bismo stvorili preporod koji je Crkvi toliko potreban. Što god da se dogodi Crkvi i cijelom svijetu, radujmo se što ova borba nije naša već Božja. Iako se borba nastavlja, Krist je izvojevao pobjedu u cijeloj vječnosti. Pomolimo se i prinosimo mise kako bi vječni otac udostojio ubrzati veličanstveni Kristov povratak na zemlju, tako da „sveti se ime tvoje; dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja na zemlji kao i na nebu.”
