ZNAMO LI KAMO IDEMO? Ona je vidjela sve! Moćna vizija raja i čudesnih stvorova na nebu

foto: flickr

Službenica Božja Ana Katarina Emmerich (1774-1824) uz milost Isusovih Rana imala je česte vizije Isusovih Muka i budućnosti Crkve. Evo njezinih vizija Neba koje je doživjela na svetkovinu Sviju Svetih 1819. i 1820. godine.

“Sa svojim Vodičem bila sam na velikom putovanju. Nije moguće izreći kakva je to šetnja. Pri tome ne mislim na sebe, tko sam i kako mi je bilo. Prolazila sam kroz mjesta i promatrala bih ih zadovoljna. Nekada što i zapitah i primih odgovor, a nekada ga ne primih, a opet bijah zadovoljna. Prođosmo preko mjesta mučenika (Rima), preko mora (Sredozemnog), preko pustinje do mjesta gdje je bila Kuća svete Ane i Blažene Djevice Marije, tu se uspeh sa Zemlje.

Vidjeh nebrojene povorke Svetaca u beskrajnoj raznolikosti. A ipak sve bijaše sjedinjeno u dubini duše i osjećaja. Sve živi i pokreće se u životu radosti te se svi prožimaju i ogledaju međusobno. Prostor bijaše kao beskrajna kupola puna prijestolja, vrtova, palača, lukova, cvjetnjaka, drveća, a sve bijaše povezano sa stazama i putevima koji blistaju kao zlato i dragulji. Iznad, u sredini, bilo je u beskrajnom sjaju Prijestolje Božanstva. Sveci bijahu poredani prema svojim duhovnim vezama. Svi redovnici bijahu zajedno prema svojim Redovima, te bijahu nadalje prema svojim osobnim zaslugama postavljeni više ili niže. Koji su dali zajednički svjedočanstvo mučeništva nalaze se poredani jedni uz druge prema stupnju svoje pobjede. Staleži koji na Zemlji nisu imali duhovnu posvetu poredani su prema svojim duhovnim zalaganjima. Iz svih staleža bijahu poredani prema svetačkom nastojanju, tvoreći tako nebeski sklad. Sveci bijahu raspoređeni po savršenom redu u vrtove i stanove. Vrtovi bijahu neizrecivo blistavi i mili. Vidjeh drveća s malim žutim blistavim plodovima. Oni koji bijahu u zajedništvu sličnom svetom zauzetošću imaju kao odjeću istu slavu, inače se razlikuju po posebnim pobjedničkim znakovima. Oni nose krunu i vijence, a u rukama grane, pomiješani su iz sviju staleža i krajeva…”

“Vidjeh kako dvadeset četvero starijih ljudi sjede na dragocjenim sjedalima oko Prijestolja, neki imaju u rukama harfe a drugi kadionice te pjevaju hvale i kade. Tada vidjeh neku Pojavu na Prijestolju kako silazi s Visina, kao Starac s trostrukom krunom te široko rastvorenim plaštem. Na Njegovu čelu trouglati izvor Svjetla pa se, slično ogledalu, odražavalo na svemu uokolo. Nešto niže od Njegovih prsiju vidjeh neopisivo svijetlo raspeta Mladića od čijih Rana, koje su znak njegove slave, zrače u bojama duge svijetli traci. Ti traci svjetla obuhvaćaju sve Svece s velikim krugom, pa različita slava Svetih ima udio u tom izljevu svjetla te se svjetlo odražava neizrecivo u skladu i slobodi. Vidjeh nadalje između Križa i Oka na Očevu čelu Duha Svetoga u obliku leteće Pojave. Vidjeh kako traci svjetla s Oka i Križa silaze prema toj Pojavi. Ispod Križa, nešto niže, vidjeh Presvetu Djevicu s mnoštvom djevica uokolo nje. Vidjeh u tom krugu pape, apostole, djevice u polovini visine Križa… Sve bijaše bogatije i veće nego zvjezdano nebo, ali posve bistro i jasno, no ipak to ja nisam u stanju opisati” (01.11.1820.).

Raj je Svjetlo!
Sveti Ivan govori Ani Katarini Emmerich: “Ja sam. Nemoj me se bojati. Ja sam ljubav. Toliko sam je upio i toliko o njoj propovijedao i zato sam se toliko u nju prelio, da sam ljubav koja govori. Mala sestro, mi možemo reći: Naše su ruke doticale Riječ života jer se Život očitovao i mi smo vidjeli i svjedočimo. Mi to možemo reći, mi koji ponavljamo riječi koje nam naša ljubav Isus Krist kaže u svojoj dobroti koja nadvisuje svaku dobrotu, i vodi nas kroz cvjetne staze na kojima je svaki cvijet jedna istina i jedno nebesko blaženstvo. Mi to možemo reći, mi zasićeni kao košnica plodna slatkoćom koja istječe s božanskih ustiju, s onih presvetih ustiju koja su znala posvetiti Kruh da postane božansko Tijelo i podijeliti samoga sebe za hranu duha čovjekova, nakon što je lomila nauke mnoštvu Galileje i cijele Palestine.

Ona najnevinija usta koja si vidjela kako krvare i kako se grče i koče u Muci i Smrti što ih je podnio za nas. Mi to možemo reći: To je Poruka koju smo primili od Njega i koju vam naviještamo: Bog je Svjetlo i u Njemu nema Tame. Njegovo je Svjetlo u nama jer njegova je Riječ Svjetlo. Živimo u Svjetlu i čuvamo njegovu nebesku harmoniju. Dođi, mala sestro. Hoću da čuješ harmoniju nebeskih područja, harmoniju Svjetla, jer Raj je Svjetlo. Ono se prelijeva i širi od Trojstvenog Sjaja i preplavljuje sobom čitavo Nebo. Mi živimo u Svjetlu i od njega. Ono je naša radost, naša hrana, naš glas. Nebo pjeva riječima svjetla. Jest svjetlo. Blistavilo svjetla stvara te akorde svečane, snažne, blage u kojima se očituje treperenje dječice, uzdisaji djevica, poljupci onih koji se ljube, hosana odraslih, slava Serafa. Nisu to svečane pjesme koje se na jadnoj Zemlji moraju i produhovljene obući u ljudske oblike. Ovdje je harmonija bljeska koji proizvodi zvuk. To je arpeđo svijetlih nota koji uzlazi i silazi s promjenljivim sjajem; i vječan je i uvijek nov, jer se ništa ne otežava starošću u ovom vječnom sada. Slušaj tako neopisivi sklad i budi sretna. Sjedini s time svoj drhtaj ljubavi. To je jedina stvar što možeš ovdje, a da ne profaniraš Nebo. Još si ljudska, sestro, a čovještvo ovamo ne ulazi. Ali ljubav ulazi Ona te pretječe. Pretječe tvoj duh. Pjeva s njime. Svaki drugi pjev bio bi vrištanje insekta u velikom nebeskom koru. Ljubav je već harmonični uzdisaj u slatkom pjevu. Mir Isusa, naše ljubavi, neka bude s tobom”.

Vidjela sam Nebo!
Vidjela sam Nebo. I shvatila od čega je načinjena njegova Ljepota, njegova Narav, njegovo Svjetlo, njegova Pjesma. Uglavnom sve. I njegova Djela, koja iz takve visine obznanjuju, upravljaju, snabdijevaju cijeli stvoreni svemir. I očima duha, iako su mnogo sposobnije da podnose Svjetlost, nego što su siromašne tjelesne oči koje ne mogu gledati u Sunce, zvijezdu nalik na plamičak stijenja s obzirom na Svjetlo koje je Bog – potrebno je da se priuče postepeno na promatranje te uzvišene Ljepote.

Bog je tako dobar da, premda hoće da se razotkrije u svojem sjaju, ne zaboravlja da smo siromašni dusi još zarobljeni u tijelu i zato oslabljeni u tom zatvoru. Oh! Kako su lijepi, sjajni, razigrani dusi koje Bog stvara svakog trena da budu duše novih stvorova! Vidjela sam ih i znam. Ali mi.. .dok se ne povratimo k Njemu ne možemo odjedanput podnijeti sav Sjaj. I On nam se u svojoj dobroti postepeno približava. Sinoć sam vidjela kao jednu beskrajnu Ružu. Kažem “ruža” da dadem pojam ovim lukovima veselog svjetla, koji su se uvijek sve više usredotočivali oko jedne točke nepodnosiva sjaja.

Jedna Ruža bez kraja. Njezino svjetlo bijaše ono što primaše od Duha Svetoga. Presjajno svjetlo vječne Ljubavi. Topaz i tekuće zlato postali su plamenom. Ne znam kako da protumačim! On je blistao visoko, visoko, sam, nepomičan u safiru neokaljanom i presjajnom Empireja – najvišeg Neba, i iz Njega je izlazilo Svjetlo u beskonačnim valovima. Svjetlo je prodiralo Ružu blaženika i Zborova Anđeoskih i činjaše je svjetlom po onom svojem svjetlu, koje je produkt svjetla Ljubavi koja proniče. Ali ja nisam razlikovala mnoštvo Svetih od Anđela. Gledala sam samo neizmjerne vijence krugova nebeskog Cvijeta. Zbog toga bijah sva blažena i blagoslovila bih Boga zbog njegove dobrote, kad se mjesto tako kristalizira, viđenje otvori se u prostraniji sjaj, kao da bi se približavalo uvijek sve više k meni, dopuštajući mi da ga promatram duhovnim okom koje se već priviklo na prvi sjaj i sposobno je da podnese jači.

I vidjeh Boga Oca: Sjaj u sjaju Neba. Crte presjajnog svjetla, prečistog, zasljepljujućeg. Pomislite: ako sam Ga mogla razlikovati u onom moru svjetla, kakva mora da je njegova Svjetlost, premda okružena tolikim drugim svjetlima, nadmašila ih čineći od njih kao sjenu odbijanja u odnosu na svoj Sjaj. Pred Bogom Ocem bijaše Bog Sin. U odjeći svoga proslavljenog Tijela na kojem se blistalo kraljevsko odijelo što mu pokrivaše presvete udove a da im nije skrivalo njegovu neopisivu ljepotu. Veličanstvo i Dobrota slijevahu se u tu njegovu Ljepotu. Tamnocrveni graniti njegovih pet Rana bacali su pet snopova svjetla na cijelo Nebo i umnožavali su sjaj njegove proslavljene Osobe. Nije imao običnu aureolu ili krunu. Ali iz čitavog njegova Tijela izlazila je svjetlost, ona posebna svjetlost produhovljenih tijela koja je u Njemu i Njegovoj Majci najjača. I struji iz Tijela koje je tijelo, ali nije neprozirno kao naše. Tijelo koje je svjetlost. To se svjetlo sažimlje još više oko njegove Glave.

Ne u aureolu, nego oko cijele njegove glave. Smiješak bijaše svjetlo i svjetlo pogled, svjetlo je proizlazilo iz njegova prelijepog čela bez rana. Ali se činilo da je sada proizlazila življa svjetlost odande gdje je trnje uzrokovalo krv i zadavalo bol. Isus je stajao sa svojom kraljevskom zastavom u ruci kao što sam vidjela u siječnju (10.01.1944). Malo niže od Isusa, ali samo malo, koliko može biti obična stepenica na stubištu, bijaše Presveta Djevica. Lijepa kako to jest na Nebu, to jest sa svojom savršenom ljudskom proslavljenom i nebeskom ljepotom. Presveta Djevica stajaše između Oca i Sina koji bijahu udaljeni između sebe otprilike metar. Ona bijaše u sredini i s rukama prekriženim na prsima. 0 te njezine slatke, bijele, male i divne ruke s licem malo uzdignutijim blagim, savršenim, ljubaznim i premilim licem u stavu klanjanja promatrala je Oca i Sina. Puna poštovanja gledala je Oca. Nije rekla ni riječi. Ali sav njezin izgled bijaše glas klanjanja, pjeva i molitve. Nije klečala. Ali njezin pogled je otkrivao da se prostrla u najdubljem poklonstvu kao savršena klanjateljica. Ona govoraše “Svet!” i “Klanjam Ti se!” upravo svojim izgledom. Puna ljubavi gledala je svoga Isusa. Nije govorila ni jedne riječi. Ali sam je njezin pogled bio milovanje. Ali svako milovanje njezinog blagog oka govoraše: “Ljubim Te!” Nije sjedila. Nije doticala Sina. Ali njezin ga je pogled primao kao da bi joj On bio na krilu opkoljen onim njezinim materinskim rukama i više nego za Djetinjstva i Smrti. Ona govoraše: “Sine moj!”- “Radosti moja!”- “Ljubavi moja!” samo svojim pogledom. Uživala je gledajući Oca i Sina. No, od vremena do vremena podizala je još više lice i pogled da traži Ljubav, koja se sjajila u visini okomito iznad Nje. I onda se njezino blistavo svjetlo, od bisera što postade svjetlo, razbuktjelo kao da je postalo plamen da se zapali i učini je još ljepšom. Ona primaše poljubac Ljubavi spremna sa svojom poniznošću i čistoćom, sa svojom dobrotom, da uzvrati milovanje milovanju i da kaže: “Evo. Tvoja sam Zaručnica, ljubim Te i Tvoja sam! Tvoja za vječnost!” A Duh je plamtio još jače kad se pogled Marijin spajao s njegovim sjajem. I Marija je uzvraćala svoje oko na Oca i Sina. Činilo se kao da je učinjena spremištem Ljubavi i da je dijeli. Kako je siromašna moja slika! Reći ću bolje: činilo se da ju je Duh izabrao, Nju – da Ona sakuplja u sebi svu Ljubav, i da je zatim nosi k Ocu i Sinu te da se Trojica ujedine i da se poljube postavši Jedno. Oh! Kakve li radosti shvatiti tu pjesmu ljubavi! I gledati poslanje Marije, Prijestolja Ljubavi!

Ali Duh nije usredotočio svoj sjaj samo na Mariji. Da, velika je naša Majka, prva iza Boga. Ali može li jedna posuda, pa i najveća, sadržati ocean? Ne. Napuni se njime i razlijeva ga. Kako ocean ima vode za cijelu Zemlju, tako i svjetlo Ljubavi. Svjetla silažiše u vječnom milovanju na Oca i na Sina i stezaše ih u prsten sjaja. Kao što bijaše blaženo u dodiru s Oca i Sina koji odgovaraju s ljubavlju Ljubavi koja se širila po svem Nebu. A ovo se dalo primijetiti u pojedinostima: Evo Anđela. Više iznad Blaženih, Krugovi uokolo Oslonca Neba koji je Bog Jedan i Trojstven s djevičanskim Pupoljkom Marijom kao srcem. Oni imaju življu sličnost s Bogom Ocem. Savršeni su i vječni dusi, oni su potezi svjetla, koje je manje jedino od svjetla Očeva, neopisive ljepote. Klanjaju se, ispuštaju harmonije. Čime? Ne znam. Možda drhtanjem svoje ljubavi. Jer nisu riječi; i crte ustiju ne odvraćaju njihove svjetlosti. Sjaje se kao nepokretne vode udarene od živa sunca. Ali njihova je ljubav pjesma. To je harmonija tako uzvišena da samo milost Božja može dopustiti da je čujemo a da ne umremo od radosti. Niže ispod – Blaženi. Oni u svojim produhovljenim izgledima imaju više sličnosti sa Sinom i Marijom. Više su čvrsti, osjetljiviji za oko i dodir nego Anđeli. Ali uvijek su nematerijalni. No u njima su više označeni fizički potezi po kojima se razlikuju jedan od drugoga. Po tom shvaćam je li je netko odrastao ili dijete, muškarac ili žena. Starih u smislu oronulosti ne vidim, ondje gore nestaju znakovi propadanja našega tijela kad produhovljena tijela pripadaju nekome koji je umro u kasnoj dobi. Više je dostojanstvenosti u jednom starcu, nego u jednom mladiću. Ali nema one ispijenosti bora, ćelavosti, usta bez zubi, prignutih leđa što je vlastito ljudima. Čini se da je najviša dob od 40 do 45 godina. Koliki narod Svetih! I koliki narod Anđela! Krugovi se gube postajući tragovi svjetla za tamno modri sjaj širina bez granica! Iz daleka, iz dalekog nebeskog horizonta dolazi još zvuk uzvišenog Aleluja i treperi svjetlo što je ljubav te Vojske Anđela i Blaženih… Ovdje shvaćam što je Nebo. I što je ono iz čega je nastala njegova Ljepota, Narav, Svjetlo i Pjev. Načinjeno je od Ljubavi. Nebo je Ljubav. Ljubav koja u njemu sve stvara. Ljubav na čijem temelju sve počiva. Ljubav je vrhunac od kojeg sve dolazi. Otac radi s Ljubavlju, Sin sudi s Ljubavlju, Marija živi od Ljubavi. Duše se oblikuju Ljubavlju. Svjetlo jest jer je Ljubav. Anđeli pjevaju iz Ljubavi. Blaženi kliču “Hosana” iz Ljubavi. Život jest jer je Ljubav. Ljubav! Ljubav! Ljubav!”

Prethodni članakBože, Ti si u Kristovu Preobražanju potvrdio otajstva naše vjere svjedočanstvom Zakona i proroka i unaprijed pokazao naše božansko posinjenje. Daj da slušamo glas tvoga ljubljenoga Sina i zavrijedimo biti njegovi subaštenici. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Sljedeći članakSlijedi nešto veličanstveno! Gospa najavila golemo ukazanje Sina cijelom čovječanstvu