Litanije od Loreta navode mnoge Gospine titule, ali među njima je i cvijet; mistična ruža. Uistinu, ruža je kraljica svih cvjetova, i ima nešto u nebeskom rasporedu njenih latica i njenoj boji, ima nešto u njenom mirisu i simetriji, u skromnosti njenog zelenog lišća, što je čini posebnom. To je cvijet koji osvaja srce u gotovo svakoj fazi svog rasta, čak i kada je pupoljak. Dok raste, Njegove se latice postupno otvaraju kao znak, takoreći, procvata ljubavi ljubavnika prema voljenoj osobi.
Marija, najljepše Božje stvorenje, doista je “utjelovljena ruža”, posebno odabrana za Božji vrt. Ne postoji ruža koja se može usporediti s njom, i učinila je raj još ljepšim.
Ali ako je zovete ružom, bijela je boja njezine čistoće; zlato, nijansa njezine kraljevske obitelji; crvena, nijansa njezine patnje. Ruža raste iz trnove stabljike i u srcu ovog cvijeta stvarala se crvena boja križa njezina sina. Doista, bez trnja ruža nije ruža, a bez trna velike patnje Marija ne bi mogla postati Mistična ruža Božjeg raja.
Marija se pojavljuje kao “Rosa Mystica” u Montichiariju
Montichiali s predgrađem Fontanelle je gradić u sjevernoj Italiji, udaljen dvadesetak kilometara od Brescie, biskupskog grada. Nalazi se ispred talijanskih Alpa u plodnoj ravnici rijeke Po. Naziv na engleskom znači “Bright Mountains”. Na brdu se nalazi stari dvorac Svete Marije i časna crkva San Pancrazio.
Prvo ukazanje
Pierina Gilli rođena je 3. kolovoza 1911. u Montichiariju i radila je kao medicinska sestra u tamošnjoj bolnici. Prvi put joj se draga Majka Kristova ukazala u sobi bolnice, u proljeće 1947. Gospa, lijepa žena, nosila je ljubičastu haljinu i bijeli veo oko glave. Bila je jako tužna, oči su joj bile pune suza koje su pale na pod. Grudi su joj probodena s tri velika mača. Gospa je rekla: “Molitva-pokora-okajanje” i šutjela.
Drugo ukazanje
13. lipnja 1947. Gospa se ponovno ukazala u bolnici rano jutro jedne nedjelje. Ovaj put je bila odjevena u bijelo i umjesto tri mača imala je tri ruže: bijelu, crvenu i zlatnu. Pierina Gilli ju je upitala: “Molim te, reci mi tko si.” Gospa je smiješeći se odgovorila: “Ja sam Isusova Majka i Majka svih vas.”
Ovdje je zastala, a zatim je nastavila: “Naš me Gospodin šalje da donesem novu marijansku pobožnost za sve muške i ženske ustanove, redovničke redove i svjetovne svećenike. Obećajem onim redovničkim ustanovama, redovima i svjetovnim svećenicima koji me štuju u ovome poseban način moje zaštite, povećanje duhovnih zvanja, manje iznevjerenih zvanja i veliku svetost među slugama Božjim. Želim da se 13. u mjesecu slavi kao Marijin dan.”
S izrazom velike radosti, nastavila je: “Ovog dana poslat ću ovim redovničkim ustanovama, članovima redova i svjetovnim svećenicima koji su me na ovaj način počastili, preobilje milosti i veliku svetost. Želim 13. srpnja svake godine da bude slavljen u čast ‘Rose Mystice’, mistične ruže.”
Pierina je pitala bi li učinila čudo. Gospa je odgovorila: “Najočitije čudo bit će pobožne duše, koje su neko vrijeme, osobito tijekom posljednjeg rata, postale mlake, tako da su bile nevjerne ili čak izdale svoj poziv, i prestat će teško vrijeđati našega Gospodina. Velikim uvredama, navukli su kaznu i progonstvo na Crkvu kako to ali tada će izvorni duh njihovih svetih utemeljitelja ponovno procvjetati.”
Ovim riječima razgovor je završen. Sada je Gospa objasnila Pierini značenje triju mačeva i triju ruža. Dirljivo objašnjenje koje treba shvatiti vrlo ozbiljno!
Prvi mač znači gubitak svećeničkog ili redovničkog zvanja. Drugi mač označava svećenike, redovnike i redovnice koji žive u smrtnom grijehu. Treći mač označava svećenike i redovnike koji su počinili Judinu izdaju. Odričući se svog poziva često gube i vjeru, vječno blaženstvo i postaju neprijatelji Crkve.
Bijela ruža znači duh molitve. Crvena ruža znači duh okajanja i žrtve. Žuta ili zlatna ruža znači duh pokore.
Treće ukazanje 22. listopada 1947
Lijepa se žena ponovno pojavila, ovoga puta u kapelici bolnice u Montichiariju za vrijeme službe. Prisutni su bili mnogi djelatnici bolnice, neki liječnici i ljudi iz grada.
Gospa je tražila ostvarenje pobožnosti koju je preporučila i između ostalog rekla: “Moj Božanski Sin, umoran od stalnih uvreda, želio je djelovati prema Njegovoj pravdi. Stoga sam se postavila kao Posrednica između Njega i ljudskog roda, osobito posebno posvećenih duša.”
Pierina joj je na tome zahvalila u ime svih prisutnih. Gospa se oprostila s lijepom mišlju za Pierinu govoreći: “Vivi d’amore!” što znači, “Živite za ljubav, za milosrđe!”
Četvrto ukazanje 16. studenog 1947.
Gospa se javno ukazala u župnoj crkvi Montichiari u nazočnosti naroda, među kojima je bilo i nekoliko svećenika. Između ostalog rekla je: “Naš Gospodin, moj Božanski Sin, umoran je od mnogih uvreda, teških uvreda, grijeha protiv svete čistoće…” Ovdje je zastala, a zatim nastavila, “On želi poslati još jednu poplavu kazna…” Ovdje je ponovno zastala na nekoliko trenutaka, a zatim nastavila: “Zagovarala sam da On još jednom bude milosrdan. Stoga tražim vašu molitvu i pokoru za okajanje ovih grijeha.”
Pierina je rekla: “Da!” i pristala na ove želje naše drage Gospe. Razgovor je tekao: “Žarko molim svećenike da opomenu zaljubljene da više ne čine te grijehe.”
Peto ukazanje 22. studenog 1947
Gospa se ponovno ukazala u župnoj crkvi u nazočnosti više osoba. Prvo je rekla Pierini Gilli da načini četiri križa na podu točno u sredini crkve, točno ispod kupole. Zatim se spustila na križeve i rekla: “Silazim na ovo mjesto jer će se ovdje dogoditi velika obraćenja.” Pomalo tužno nastavila je: “Danas konkretno ima kršćana vaše talijanske nacije koji svojim grijesima protiv svete čistoće najviše vrijeđaju našega Gospodina, mog Božanskog Sina Isusa. Stoga Gospodin zahtijeva molitvu, velike žrtve i pokoru.” Pierina upita: “Što trebamo učiniti da ispunimo tvoju želju za molitvom i pokorom?” Gospa je blago odgovorila: “Molitva” (tu je zašutjela nekoliko trenutaka i nastavila), “I u svoj svojoj veličanstvenosti dala je obećanje riječima:
“Osmog prosinca, u podne, opet ću se pojaviti ovdje u župnoj crkvi i bit će to čas milosti.” Pierina Gilli upita: “Molim te, objasni mi! Što to znači, čas milosti?” Gospa je odgovorila: “Čas milosti znaći da će se dogodit velika i brojna obraćenja.” Ovdje je ponovno zastala na nekoliko trenutaka i nastavila: “Duše, potpuno otvrdnule, hladne poput ovog mramora, bit će dotaknute Božanskom milošću i ponovno će postati vjerne i bogoljubne.”
Ovo je bio jedini put da je Gospa predvidjela buduće ukazanje. Sva ostala ukazanja dogodila su se neočekivano.
Šesto ukazanje 7. prosinca 1947.
Ovaj put kada se Gospa ponovno ukazala u župnoj crkvi bile su prisutne samo tri osobe. Među njima je bio i prečasni ispovjednik vidioca. Gospa je kao “Rosa Mystica” nosila bijeli plašt. S obje strane Gospe stajala su djeca, dječak i djevojčica.
Gospa je rekla: “Sutra ću ti pokazati svoje Bezgrješno Srce koje ljudi tako malo poznaju.” Ovdje je zastala i zatim nastavila: “U Fatimi sam širila posvetu svome Bezgrješnom Srcu.” S izrazom srca nastavila je: “U Bonatu sam pokušala uvesti ovu pobožnost u kršćanske obitelji.” (Blizu Bergama nalazi se Bonate, gdje se Gospa ukazala tijekom rata.)
Ovdje je napravila nešto dužu stanku, a zatim nastavila: “Ovdje u Montichiariju želim da se poveća pobožnost ‘Rosa Mystica’, zajedno sa štovanjem moga Bezgrješnog Srca, u redovničkim ustanovama i samostanskim zajednicama, kako bi se te duše posvećene Bogu neka dobiju više milosti od mog majčinskog Srca.”
Tada je Gospa rekla Pierini misterij i obećala da će joj ona sama javiti kada ga bude trebala otkriti. Pierina je upitala: “Tko su dvoje djece pored tebe?”
Gospa odgovori: “Jacinta i Francesco (Ukazanja u Fatimi). Oni će biti tvoji suputnici u svim tvojim nevoljama. I oni su patili, iako su bili puno mlađi od tebe. Gospa je zaštitnički pružila ruke, pogledala u Nebo i uzviknula: “Sia benedetto il Signore!” što znači: “Hvaljen neka je Gospod!” Zatim je nestala.
Sedmo ukazanje 8. prosinca 1947.
Na ovaj veliki blagdan Svete Marije sakupilo se odasvud nekoliko tisuća ljudi. Pierina Gilli teško je ulazila u prenapučenu župnu crkvu. Kleknula je na mjesto gdje su se dogodila druga pojavljivanja. Dok su ljudi molili krunicu, ona je uzviknula: “Oh, La Madona!” (Naša dama).
Odjednom je nastala velika tišina. Župnik, Monsignore Abate Francesco Rossi, izvijestio je da su mu mnogi sudionici kasnije rekli (iako su tisuće ljudi bile u prenapučenoj crkvi) da je postalo toliko tiho da se moglo čuti zujanje jedne muhe. Gospa se ukazala na velikom bijelom stubištu koje je s obje strane bilo ukrašeno bijelim, žuto-crvenim ružama. Naša se draga Gospa nasmiješila i rekla: “Ja sam Bezgrešno Začeće.” I s velikim veličanstvom, sišavši, reče: “Ja sam Marija od Milosti, to jest Milosti puna, Majka mog Božanskog Sina Isusa Krista.”
Spustivši se dalje, nastavila je: “Dolazim ovamo u Montichiari jer želim da me se časti kao ‘Rosu Mysticu’.’ Želim da ljudi svake godine 8. prosinca u podne slave čas milosti za cijeli svijet. Ovom vježbom dobit ćete brojne duhovne i tjelesne milosti. Naš Gospodin, moj Božanski Sin Isus, bit će obilno milosrdan sve dok ljudi i dalje mole za svoje bližnje. Što prije neka vrhovni pastir Crkve, papa Pio XII., zna da je moja želja da se ovaj čas milosti objavi i proširi po cijelom svijetu. Ako netko ne može ići u crkvu u ovo vrijeme, on treba moliti u podne kod kuće, i on će primiti milosti od mene.
Ovim je riječima Lijepa i blistava Gospa pokazala Pierini svoje Srce i uzviknula sljedećim riječima: “Pogledajte ovo Srce koje toliko voli ljude, iako ga većina preplavljuju zlostavljanjem!” Ovdje je zastala na trenutak, a zatim nastavila: “Kada se dobri i zli ljudi ujedine u molitvi, primit će milost i mir iz ovog Srca. Sada je Gospodin bio milosrdan prema dobrima zbog moga zagovora. Ovo je odgodilo veliki Božji sud.” Smiješeći se, nastavila je: “Vrlo brzo će se znati koliko je važan ovaj sat milosti.”
Pierina je primijetila da se sprema otići i rekla: “O lijepa, draga Sveta Marijo, zahvaljujem ti! Molim te, blagoslovi moju domovinu Italiju, blagoslovi cijeli svijet, posebno Svetog Oca, svećenike, redovnike i redovnice, i grešnike .” Gospa je odgovorila: “Imam spremno obilje milosti za svu onu djecu koja čuju moj glas i primaju k srcu moje želje.” Ovim je riječima vizija završila. I tijekom ovog viđenja Gospa je povjerila Pierini jednu tajnu i obećala da će ponovno doći i reći joj kada će doći trenutak da je otkrije.
Čudesna ozdravljenja Tijekom ovog ukazanja
Roditelji su doveli u crkvu dječaka od oko pet ili šest godina koji je bolovao od dječje paralize i nije mogao stajati ni hodati. Drugi roditelji doveli su svoju kćer, staru oko dvadeset i šest godina, koja je od svoje dvanaeste godine bolovala od teške tuberkuloze. Posljednjih devet godina nije mogla izgovoriti nijednu riječ.
U istom trenutku oboje su potpuno ozdravili. Djevojčica koja zadnjih devet godina nije mogla progovoriti ni riječi, sada je punim glasom otpjevala pjesmu hvale. Od tada bez ikakvih poteškoća pjeva i govori.
Roditelji su dječaka na rukama unijeli u crkvu, sada je mogao stajati i hodati. Kasnije je javno prikazan s balkona razdraganom mnoštvu na velikom trgu ispred crkve. Cijela se gomila duboko uznemirila kad su vidjeli kako dijete skače gore-dolje. Izjavio je: “Vidio sam Gospu u crkvi i ona mi se dobrohotno nasmiješila.” Od tada su oboje dobrog zdravlja. Dječak se oženio, a djevojka je postala pobožna bogobojazna časna sestra koja živi samo da bi se iskupila za vjerske redove i svećenike.
Treće čudo
Treće se čudo dogodilo za vrijeme ukazanja Gospe, ali ne u crkvi Montichiari, nego u privatnoj kući u gradu. Žena od oko trideset i šest godina ozdravila je kod kuće za vrijeme ukazanja. Od djetinjstva nadalje nije bila normalna, ali ni potpuno psihički poremećena. Nije mogla govoriti, ali najgore je bilo to što nije imala kontrolu nad svojim tjelesnim funkcijama. Njezina je šogorica morala ostati s njom kod kuće dok je njezin otac otišao u katedralu na očekivano ukazanje Gospe. Njezina je šogorica molila svetu krunicu u vrijeme ukazanja i spontano uzviknula: “Draga Gospo, ako si stvarno prisutna u crkvi Montichiari, molim te, ozdravi ovu jadnu bolesnu djevojku!” U istom trenutku bolesnica je potpuno ozdravila. Zauvijek je ozdravila! Glasno i radosno izmolila je sa svojom šogoricom do kraja svetu krunicu. Kad je otac došao iz crkve, bio je zapanjen i pun radosti vidjevši da mu je kći ozdravila.
Ovo je čudo posebno izazvalo senzaciju, a kasnije ga je nekoliko liječnika proglasilo najvažnijim. Kao i u ovom slučaju, svaka masovna sugestija morala je biti isključena. Ozdravljenje je bilo trajno. Djevojčica je umrla godinama kasnije, ali je jedan od njezine braće još uvijek živ i svjedoči svemu tome.
