Ovo su riječi Isusa koje je napisao Monsignor Ottavio Michelini prilikom molitve, koja je razgovor sa Bogom 12. prosinca 1975. godine:
Odredba je Božje providnosti da hodočasnici na zemlji moraju komunicirati s Bogom Stvoriteljem, Gospodinom, Otkupiteljem i Posvetiteljem posebnim znakovima i sredstvima.
Ova sredstva su različita, ali sva odgovaraju svrsi. Ali Bog može komunicirati s vama čak i bez ovih sredstava.
Korištenje tih sredstava, koja reguliraju vaš odnos s Bogom Stvoriteljem i Gospodinom, naziva se “pobožnost”. Pobožnost je vrlina od velike važnosti jer pomaže dušama da se uzdignu do svog Stvoritelja da Ga hvale, zahvaljuju, slave, da Mu izraze svoje osjećaje, da Ga zamole da oprosti počinjene grijehe, da se pridruže glasovima cijelog stvorenja , pridružiti se univerzalnom zboru svih stvorenja, živih i neživih, u poslušnom hvalospjevu Njemu, Alfi i Omegi svih i svega.
Stoga pobožnost mora biti vrlina svih duša. Teško onima koji to u sebi unište; oni gase svako božansko svjetlo u sebi izolirajući se od Boga, ostajući žuđeni plijen Sotone.
Čovjek bez samilosti je kao čovjek lišen svojih udova, koji ne može ni od koga ništa dati niti primiti; nemilosrdnom čovjeku je uskraćena sloboda, osuđen da bude Sotonin rob. U rukama Sotone to će biti instrument propasti.
Više se ne mole
Otuda važnost ove temeljne vrline koju je ateizam oduvijek nastojao na sve načine i svim sredstvima uništiti u milijunima i milijunima duša.
Ateizam se danas s pravom može pohvaliti da je uništio tu vrlinu u vrlo mnogim kršćanima, čak i u duši mnogih svećenika, redovnika i redovnica koji su, zaslijepljeni ovom besmislenom materijalističkom civilizacijom, u sebi su ugasili izvor koji je hranio njihov unutarnji život. Bez milosrđa duše se suše, pretvarajući vrtnu Crkvu u pustinju.
Koliko je svećenika koji više ne mole!… Nema recitiranja službe Božje, nema krunice , nema meditacije. Na mjesto ovih praksi: radio, televizija, pjesme, lektira i drugo o čemu je bolje šutjeti. Svjetla vjere, nade i ljubavi su ugašena i proces raspadanja božanskog života gotovo je dovršen.
Skinuvši Boga s prijestolja duše, na njegovo mjesto zamijenili su mitski društveni napredak i jednako hipotetičku društvenu pravdu koju nikada neće moći postići, jer je jasno da nikakav napredak, a još manje socijalna pravda ne može biti postignuta bez istinske slobode, bez Božje pomoći.
Otvori oči
Sine, moj namjesnik na zemlji zna i prati rastuću fazu moralnog i duhovnog raspadanja mog mističnog tijela i tužan je zbog toga. Od toga pati jer su mnogi svećenici, pa i neki biskupi, ostali nezapaženi na njegovie brojni pozivi na živu vjeru, na istinsku pobožnost, jedini izvor duhovne plodnosti.
Ne slušajući Papu ne slušaju Mene; ignoriranje, Pape ignorirate Mene; ne slijedeći Papu ne slijedite Mene.
Što još čekate da se otrese obamrlosti?
Što još čekate da vam otvori oči za stvarnost koja se nadvija nad vama?
Čekate li pasivno da budete pokopani ispod ruševina? Rekao sam ti, sine, kako bih volio da u svakoj župnoj zajednici postoji Pobožna zajednica prijatelja svetog sakramenta. Nastojte, bez gubljenja vremena, da župnici koji vas poznaju upoznaju statut koji sam vam dao: on će ponovno zapaliti vatru u mnogim dušama. Moli, sine moj, i natjeraj ljude da mole.
