Cora Evans, žene iz Kalifornije koju su američki biskupi nedavno predložili za beativikaciju u Vatikanu, u snažnoj knjizi o Isusovom životu i smrti, pod nazivom Refugee From Heaven, opisuje prizore koje je kao mistik imala prilike vidjeti iz Isusovog vremena na zemlji.
Prisjeća se jednog događaja, uz obalu Galileje, koja se može povezati s našim vlastitim vremenom. Jer, radilo se o velikoj oluji.
“Napokon je mogao isploviti, ali putovanje je bilo puno događaja jer ih je nekoliko sati kasnije zahvatila jaka oluja”, napisala je je Evans o viziji.
“Na Isusovu zapovijed, Šimun — nakon što je naredio svojim ljudima da ostanu s brodom i da ga drže usidrenom u dubokoj vodi — odveo je Majku Mariju i Učitelja na obalu u malom čamcu. Ponovno na kopnu, virili su kroz tamu, nadajući se da će pronaći mjesto utočišta za Majku Mariju tijekom oluje.
“Dok se žestoka oluja spustila na plažu, Šimun, iako na udaljenosti od dvije stope od Učitelja, povikao je svim svojim snažnim glasom: ‘Svih godina koliko sam bio ribar, nikada nisam vidio takvu oluju!”
Evans je oluju opisala kao bijesnu, poput uragana – nebo je bilo tamno crno, lišeno zvijezda i munja koje paraju horizont od ljutitih oblaka.
Njezini vas opisi odvode upravo tamo — vrlo detaljno. Munje koje se šire, vjetar koji uzrokuje valove i vodu koja zapljuskuje Šimuna i Isusa, Mariju zaštićene Njegovom rukom.
U međuvremenu, Šimunov brod bio je prisiljen ići sve dalje i dalje od obale.
Grmljavina koja se kotrlja kroz “nebeske kanjone”.
Dovoljno je reći (a Evans pripovijeda) da je to bilo kao “kraj svijeta”.
Ipak, Isus je bio miran i uputio je Šimuna da se vrati na svoj brod.
Na brodu se posada grčevito držala za podnice.
Vesla i jedra bili su beskorisni.
Bilo je “valova nalik plimi”. Ove meditacije imaju za cilj da nas emocionalno, a ne činjenično, dovedu do scena iz Njegovog života.
Šimun, koji je otišao na brdo kako bi vidio čamac, povika: “Isuse! Isus! Isus!”
Izgubio je Učitelja iz vida i bio je zabrinut hoće li Isus i Marija pronaći utočište.
Odgovora nije bilo. Požurio je do obale jezera. Kada je stigao, zadrhtao je od nemira vode. Bio je to holokaust – voda – uzdižućih planina i dubokih dolina, “sve ispunjeno gnusnim sjenama i tutnjavim jaucima.”
Ipak, prema uputama, Šimun je krenuo, a zatim otplovio do broda unatoč zastrašujućem riziku – gdje je preuzeo kormilo dok je oluja postajala sve gora.
“Isuse, spasi nas!” vikali su izbezumljeni muškarci. Simon je preuzeo kormilo, treba mu sva njegova snaga i vještina navigatora da stavi brod pod kontrolu.
Šimun ih je podsjetio na molitvu i pokušao ih smiriti.
„Kroz molitvu šutnje vjerovao je da će ih Isus čuti i pomoći, jer je znao da Učitelj može smiriti oluju jer ga je gledao kako stišava druge oluje, kako na moru tako i na kopnu.
“Dok su ljudi tiho molili, bili su odjednom zahvaćeni velikim fenomenom ushićenja prema različitim stupnjevima milosti.
“U užicima svog ekstatičnog sna osjetili su kako Božja zaštitnička ljubav preplavljuje njihove duše.
“Odjednom se sve smirilo – i ljudska srca i jezero”, napisala je Evans za našu pronicljivost.
“Zvukovi udaranja valova i zavijanje vjetra sada su bili odjeci Nebeske glazbe koja je probijala njihove duše.
Dok su njihova ujedinjena osjetila slušala, bili su uljuljkani sve više i više u stanje neustrašivosti gdje je sve ljubav.”
