Svi primjećuju da se klima drastično mijenja i svijet to naziva – klimatskim promjenama. I to je uredu, svi vidimo da se nešto jako mijenja, i da dolazi do silovitih promjena oko nas.
No, mi vjerujemo da Bog je stvorio svemir i zakone prirode i može ih održavati i mijenjati kad god smatra prikladnim.
Bog je vlasnik fizičkih pojava koje se događaju na Zemlji. U Bibliji vidimo da je Bog dizajnirao stvaranje kao međusobno povezanu cjelinu, kao što vidimo u Postanku, i da je sve što je On napravio bilo dobro.
Međutim, onda je došla neposlušnost ljudi s istočnim grijehom. Grijeh je oštetio Božji plan i nastavlja to činiti. A budući da su sve razine međusobno povezane, dogodila se globalna nestabilnost.
Drugim riječima, stvorenje se buni protiv Božjeg izvornog plana. I stoga prirodne katastrofe, kao i smrt, bolest i patnja, imaju izvorni uzrok u grijehu.
Ali Bog dopušta prirodne katastrofe u didaktičke svrhe, radi poučavanja, da nam daju poruku da je ono što radimo pogrešno, a ne kao osvetu.
To je ono što je učinio, na primjer, kada se smračilo i dogodio potres u vrijeme kad je Isus umro na križu.
Sveta Hildegarda iz Bingena, iz 12. stoljeća, crkvena naučiteljica koja je primila Bžje objave o Postanku i stvaranju nebesa i zemlje, kaže da je Bog stvorio svijet s moralnim smislom. Ali kad se moralni plan prekrši, postoje fizičke i duhovne posljedice.
Kršćani duhovni aspekt te slomljenosti nazivaju grijehom.
Što implicira da fizički svijet oko nas reagira negativno kada je ispravan odnos s Bogom prekinut, narušen grijehom.
Kada su ljudi duhovno kreposni, to se odražava u fizičkom svijetu kroz procvat i blagoslov kako u prinosima pojedinca i jedne obitelji tako i globalno, a kada su ljudi duhovno grešni i suhi, fizički svijet je bačen u kaos.
Hildegarda je svoje razdoblje vidjela kao jedno od onih razdoblja velike suše i reći će da je kao rezultat toga “propala plodnost zemlje, jer su sami elementi, povrijeđeni ljudskim grijehom, lišeni svoje vlastite funkcije.”
I to je razlog više da bi Hildegarda rekla isto o našem sadašnjem svijetu.
Ali dalje tvrdi da možemo promijeniti stvari kroz obnovu pravde. Stoga osnovno rješenje za katastrofe koje se događaju u fizičkom svijetu ne leži samo u popravljanju fizičke štete na prirodnom okolišu kako to inzistiraju globalisti, već u ponovnom uspostavljanju ravnoteže i sklada kroz pravedan odnos s Bogom.
Bog je prorekao je da će obnova stvaranja i ravnoteža doći kada se pročisti pokvarenost u Crkvi i društvu i obnovi sveti život.
Prema njegovim vlastitim riječima kada, “knezovi, zajedno s ostatkom naroda, pravilno su uređeni na pravdi Božjoj.”
Sveto pismo je puno spomena događaja u prirodi koji su nastali iz duhovnih razloga, to jest nastali kao reakcija na ljudske grijehe.
Biblija bilježi da je došlo do potresa kada je Isus razapet, Matej 27.
Drugi veliki potres uklonio je kamen s njegove grobnice, Matej 28.
A još jedan je oslobodio Pavla i Silu iz zatvora, Djela 16.
Niz katastrofa povezanih s nevoljama na kraju vremena i drugim dolaskom Isusa Krista prorečen je u Bibliji.
U Marku 13 i Mateju 24 stoji da će narod ustati protiv naroda, bit će potresa i gladi, i kaže da će to biti početak porođajnih muka.
U Luki 21 također se dodaje da će biti pošasti i velikih znakova s neba, na suncu, na mjesecu, na zvijezdama, jer kaže da će se sile nebeske poljuljati.
U Otkrivenju 16 prirodne katastrofe se događaju kada je sedmi anđeo prolio svoju zdjelu: buka, grmljavina i snažan potres.
I ova je knjiga puna tih manifestacija prirode kao posljedica grijeha.
Isto bismo mogli govoriti i o Starom zavjetu.
S druge strane, slika koja se pokazala sestri Luciji iz Fatime, kada joj je Gospa dala treću tajnu, jasan je izraz posljedica koje grijeh ostavlja na prirodu.
Vidjela je anđela s vatrenim mačem u ruci, koji je izgledao kao da će zapaliti svijet, dok je vikao Pokora, pokora, pokora! ljudima, očito za njihove grijehe.
I taj se požar ugasio po zagovoru Blažene Djevice.
Ali onda je došlo dodatno osvjetljenje, vrh gorućeg koplja dodiruje os zemlje, a planine, gradovi, mjesta i sela sa svojim stanovnicima bivaju pokopani.
Mora, rijeke i oblaci izlaze iz svojih granica, prelijevaju se i donose sa sobom vrtlog kuća i ljudi u broju koji nije moguće izbrojati.
I sestra Lucija je osjetila kako kaže “to je pročišćenje svijeta koji tone u grijeh”.
I to će se ponoviti u porukama iz Akite, Japan, 1973. gdje je Gospa rekla,
“Ako se ljudi ne pokaju i ne poprave, Otac će nanijeti strašnu kaznu cijelom čovječanstvu.”
I također je rekla, kao što smo vidjeli i u slici treće fatimske tajne, “Kod svog Sina Ja sam intervenirala mnogo puta da ublažim Očev gnjev. Spriječila sam dolazak nevolja prinoseći vam patnje Sina na križu”.
Gospa je također potvrdila stoljeće prije, u glasovitim ukazanjima u La Saletteu, u Francuskoj, 1846.
“Priroda traži osvetu od ljudi i drhti od straha, čekajući što se mora dogoditi zemlji umrljanoj grijehom. Zemlja se trese, a vi koji tvrdite da služite Isusu Kristu, u sebi se klanjajte, drhtite”, govoreći o svećenicima i redovnicima.
I ondje će nam govoriti o veličini grijeha govoreći: “Sveta mjesta su u stanju korupcije.
Mnogi samostani više nisu Božje kuće, već pašnjaci za Asmodeja i njegovu obitelj».
A da to ima izravan učinik na prirodu Gospa potvrđuje: “Godišnja doba će se promijeniti, zemlja će rađati samo loše plodove, zvijezde će izgubiti pravilnost svojih kretanja, mjesec će samo odbijati slabu crvenkastu svjetlost.
Voda i vatra će napraviti grčevite pokrete u sferi Zemlje, uzrokujući da progutaju planine, gradove itd.
A u ukazanjima u Kibehu, Ruanda, 1981., vidjelica Anathalie Mukamazimpaka rekla je da je imala viziju događaja u kojem je vidjela kako se planine sudaraju jedna s drugom, kamenje kako izlazi iz zemlje, gotovo kao da su ljuti. Oluje koje se sudaraju jedna s drugom i vatra koja dolazi iz njih.
A Gospa joj je rekla da to ljudi uzrokuju i da to dolazi.
Tako da uzrok problema u prirodi ne treba tražiti samo u zlostavljanju čovjeka prema njoj, nego u grijehu čovjeka općenito.
Sve veće katastrofe u prirodi događaju se jer nismo u skladu s onim što Bog zapovijeda.
Bog ih pušta da prođu, to je božanska intervencija čiji je konačni uzrok nadnaravni, reakcija stvaranja na sve veće grijehe čovječanstva.
Kao što sveti Pavao kaže u Rimljanima 8, “cijelo stvorenje uzdiše i trudi se”.
I kada je Ivan Pavao II posjetio Sjedinjene Države kao kardinal 1976. rekao je,
„Sada smo pred konačnim sukobom između Crkve i anticrkve, između Evanđelja i antievanđelja, između Krista i antikrista.
Sukob je unutar planova Božanske Providnosti. To je, dakle, u Božjem planu i to mora biti kušnja koju Crkva mora preuzeti i s kojom se hrabro suočiti.
I dodaje, “Moramo biti spremni podvrgnuti se velikim testovima u ne tako dalekoj budućnosti.”
“Vašom i mojom molitvom moguće je ublažiti ovu nevolju, ali više nije moguće spriječiti da se dogodi.”
