‘Svaki put kad se prepustite ogovaranju vi oslobađate demonske sile‘, rekao je fra Stjepan Brčina u kratkom videu koji se dijeli na društvenim mrežama. Jasna i za mnoge šokantna rečenica fra Brčine uznemiruje. Jer tko ne ogovara, malo, zar ne?
Ogovaranje je naime pošast, grijeh koji ranjava ljude oko nas, grijeh koji nas udaljava od Boga i od ljudi i puni gnjevom prema Božjim sinovima i kćerima. Grijeh zbog kojeg mnogi trpe strašne posljedice, a da toga nisu ni svjesni.
Fra Brčina u svom govoru objašnjava da kad ogovaranjem oslobodimo demonske sile, zahvaljujući našem ogovaranju, “te sile napadaju žrtve odnosno one protiv kojih smo govorili”.
Dodaje da “mnogi vjernici i svećenici koji su malo osjetljiviji na duhovnost itekako osjete kako masa loše govori o njima jer onda sile koje vi tračem oslobađate i demoni koje puštate ogovaranjem na te osobe, one moraju voditi borbu. I, kako kaže Brčina umjesto da se posvete najvještaju Božje riječi, gubimo snagu na obranu takvih demona.”
Ogovaranje je ubojstvo
Ako nas uznemiruje kratki jasni govor fra Stjepana o ogovaranju jer “nismo znali da smo sudionici pakla” ako na kavi istračamo osobu iz ureda koja ‘nije dobra’ pa je to zaslužila, pogledajmo što kaže Katekizam katoličke crkve, koji između ostalog navodi još težu spoznaju: ‘Ogovaranje je jedna vrsta ubojstva.’
“Poštivanje dobra glasa osobâ zabranjuje svaki stav i svaku riječ koji im mogu prouzročiti nepravednu štetu. Postaje krivim za ogovaranje onaj tko, bez objektivno valjana razloga, otkriva tuđe manjke i pogreške osobama koje za to ne znaju.”
Težina grijeha ogovaranja ovisi o istim trima faktorima kao i težina drugih grijeha: teška materija, svijest i sloboda počinitelja. O teškoj se stvari radi kada se ogovaranjem nanosi teška šteta osobi – otkriva se nešto što uništava dobar glas osobe općenito ili u tom krugu ljudi ili ga diskvalificira u drugom smislu (npr. osoba dobije otkaz zbog onoga što se saznalo). N
o ogovaranja se svakako valja kloniti uvijek, a ne samo onda kada naslutimo da bi se moglo raditi o teškom grijehu. Sveti Franjo Saleški posebno dubokim uvidom piše o ovom grijehu (u) Filotei: “Onaj koji nepravedno odnese dobro ime svoga bližnjega je kriv za grijeh, i obavezan je dati odštetu, u skladu s prirodom njegova zlog govorenja; budući da ni jedan čovjek ne može ući u nebo opterećen ukradenim dobrima, a od svih svjetovnih vlasništava najdragocjenije je dobro ime.
Ogovaranje/klevetanje je određena vrsta ubojstva: jer svi mi imamo tri života – duhovni život, koji ovisi o Milosti Božjoj; tjelesni život, ovisan o duši; i civilni život, koji se sastoji od dobrog glasa. Grijeh nas lišava prvog, smrt drugog, a ogovaranje/klevetanje trećeg.
Ali ogovarač/klevetnik počinjava tri pojedinačna ubojstva sa svojim besposlenim jezikom: on uništava svoju vlastitu dušu i dušu onoga koji sluša, kao što uzrokuje i civilnu smrt predmetu svojeg ogovaranja/klevetanja; jer, kako sv. Bernard kaže, Vrag ima vlast i nad onim koji ogovara/kleveće i nad onima koji ga slušaju, nad jezikom jednog, a uhom drugog. I David kaže o ogovaračima/klevetnicima: ‘Poput zmije su naoštrili jezike svoje, pod usnama im je otrov ljutičin’ (Psalam 140,3).
