Imala je 51 godinu i briljantnu karijeru u pariškom “Variétéu” te težak teret osobnih drama i razočarenja…
Rođena je kao Eugenia Fenogliou u Toulonu na uskrsno jutro 1866. u ne baš imućnoj krojačkoj obitelji.
Iz djetinjstva su joj prvenstveno ostale u sjećanju tučnjave koje je inicirao pijani otac koji je tukao i terorizirao suprugu i dvoje djece – Leona i Eugeniju, koja je bila godinu dana mlađa od njega, bjeg s prestravljenom majkom rodbini, a na kraju, kada je imala 18 godina, tragedija dvostrukog ubojstva.
Pred njom je bijesni otac pucao u njezinu majku i odmah nakon toga počinio samoubojstvo. Djevojka je neko vrijeme boravila kod rodbine i prijatelja u Marseilleu, Perpignanu i Nici.
Osjećala je da nikome nije potrebna bez njezina oca i majke. Počele su je opsjedati suicidalne misli te je jedne večeri potpuno shrvana sjela na obalu kanala u Nici.
Neki stranac ju je primijetio i odveo na večeru. Ispostavilo se da je pošten čovjek, i vidjevši Eugenijinu bespomoćnost i izuzetnu ljepotu, spojio ju je s ravnateljem putujuće kazališne družine. Tamo je, na poticaj stanovitog markiza de la Valettea, djevojka počela koristiti pseudonim Eve Lavallière. Ovo ime svojedobno je nosila jedna od slavnih ljubavnica kralja Luja XIV., koja se na kraju života obratila i nastanila u karmelićanskom samostanu.
Osvojila Pariz
Nakon četiri godine studija, Ewa je odlučila napustiti putujuću trupu i, ne otkrivajući nikome svoje planove, otišla u Pariz. Zaposlila se u glazbenom zboru kazališta “Variété”. Deset godina penjala se do vrha svoje estradne karijere.
Zvijezdu je od nje napravio direktor teatra Ferdinand Samuel, u svijetu pariške scene poznat kao “Samuel Veličanstveni” zbog svoje inteligencije i talenta za diplomaciju, kao i pravednog karaktera, rijetkog u ovim krugovima. Ferdinand se zaljubio u 22-godišnju Ewu Lavallière i ubrzo je oženio. Godine 1895. rodila im se kći Jeanne.
Oko 1900. Ewini scenski uspjesi izazivaju i vrtoglavicu: prima kritike oduševljenja uzima sav interes Francuske akademije, a europske okrunjene glave sjede u gledalištima u kojima je igrala glavne uloge.
Novac i slava, međutim, nisu pomogli Ewi da vrati ravnotežu izgubljenu kao rezultat dramatičnih iskustava iz djetinjstva. Nije mogla dati ljubav ni mužu ni djetetu. Postajala je sve hirovitija, promjenjivija i bezosjećajnija.
U njenom životu počelo se pojavljivati više muškaraca, koji su joj bili važni onoliko koliko su im bili bogati novčanici. Raskinula je s dobrim Ferdinandom i spetljala se s njemačkim proizvođačem aspirina – barunom Georgom von Luciusom. Kad je otišao u Stockholm na duže vrijeme, napisala mu je u pismu: “Jako te volim. Ti si fascinantan čovjek. Samo ne zaboravi ček.
Osvojiti dušu
Ni njezina bliža okolina ni publika koja je pljeskala nisu imali pojma koliko pati. Ozarena i nasmijana u svjetlu pozornice, nosila je sve veću gorčinu u srcu.
“Nikad se nigdje ne osjećam dobro”, rekla je jednom. – Gdje god dođem, uvijek se zatvorim u sebe, osim ako nisam na pozornici.
Njezina adolescentna kći Jeanne sve je jasnije išla nizbrdo. Preuzela ju je ulica i droga.
Muškarci koji su okruživali Evu uvijek su je razočaravali i nanosili joj bol. Nekoliko je puta htjela počiniti samoubojstvo.
Godine 1911., tijekom jedne od proba u kazalištu, Ewa je ranjena u glavu padom teškog užeta te je hospitalizirana. U razgovoru s časnom sestrom koja je skrbi, prvi put nakon mnogo godina prisjetila se iskustva svoje Prve svete pričesti.
Prije mnogo godina duboko je proživjela ovaj dan. Prisjetila se da ju je tada preplavio osjećaj mira i sposobnosti da oprosti zlo što joj je otac svakodnevno činio. U srcu 45-godišnje glumice nakratko je zasjalo svjetlo milosti.
Nažalost, Ewa se nakon izlaska iz bolnice vratila starom načinu života. Godine 1914. Ferdinand umire, a iako ga je Eva davno napustila, pala je u tešku depresiju. Tisak je napisao:
“Postoji tračak tuge u njezinim vatrenim očima. Čovjek osjeća da mu duša gori.”
Život Eve Lavallière postajao je sve kaotičniji. Ubrzo nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, počela je putovati po Francuskoj i Engleskoj, održavajući predstave, čiji je prihod koristila za pomoć poljskim bolnicama. Obilazila je ranjenike, ali je i sama bila blizu živčanog i fizičkog sloma. Tada ju je jedna žena u Parizu pozvala da sudjeluje u spiritističkim seansama:
“Željela sam biti mlada”, priznat će kasnije. – Tražila sam od vraga još dvadeset godina mladosti. Odgovorio mi je kucnuvši po stolu. Kasnije nam se čak pojavio… Nagodila sam se s njim. Zauzvrat za svoje zdravlje i mladost obećala sam mu dovesti što više ljudi. Ali on mi nije dao ni zdravlje ni mladost.”
“Zahvaljujući đavlu došao sam do Boga!”
Ewa Lavallière provela je ljeto 1917. u francuskom selu Chanceaux-sur-Choiselle, gdje je unajmila malu vilu. Upravitelj imanja bio je domaći župnik fr. Chasteigner i on je prvi razgovarao s Evom o vjeri.
„Vjera, vjera! Koja je svrha vjere?” Ponosna i ljutita žena odgovori.
Zaintrigirani seoski župnik osjećao je da je u svom elementu. Nema naviku izbjegavati osjetljive teme niti ostavljati sugovornika samog s njegovim problemima.
Dan nakon prvog susreta, tijekom kojeg je, među ostalim, doznao i za Evina duhovna iskustva sa spiritizmom, donio joj je knjigu život Marije Magdalene, koji je napisao otac Lacordaire.
“Čitaj ovu knjigu na koljenima!” Uzviknuo je.
Tijekom ovog neočekivanog čitanja, Evino je srce bilo dotaknuto milošću. Prve suze su joj se pojavile u očima, zatim je počela jecati i na kraju je ustala da otrči svećeniku i ispovjedi svoje životne grijehe.
– Čekaj, ne moraš tako vikati – umirivao ju je otac Chasteigner, koji je zbog cijele te stvari bio sve zabrinutiji.
Ovaj put to više nije bilo kazalište. Ewa je, iako se i dalje ponašala baš kao na pozornici, prvi put u životu glumila samu sebe. Zamolila je za odrješenje grijeha od uzdrmanog župnika. Kao odgovor čula je:
“Poigrali ste se sa spiritizmom, a to je poseban grijeh. Da bih vam dao odrješenje, prvo moram dobiti dopuštenje od nadbiskupa.”
Odmah je sjeo na motor i obećao da će se vratiti što prije. Ewa će kasnije spomenuti da je nekoliko sati čekanja oca Chasteignera da se vrati iz grada bio jedan od najgorih trenutaka u njezinu životu.
Bila je prestravljena od užasa pri pomisli da će je Bog zauvijek odbaciti, a ništa nije mogla učiniti po tom pitanju osim čekanja. Osjećala se poput jadnog crva nad kojim nepomično visi divova cipela. Spas njezine duše visio je o koncu.
Kad je ugledala lik oca Chasteignera kako se približava u daljini, veselo mašući crnom beretkom, bilo je jasno da joj je Bog iskazao milosrđe.
– Završiila sam s kazalištem!
Otac Chasteigner je uzalud pokušavao uvjeriti Ewu da ne odustaje:
“Možeš biti dobra kršćanka i dobra glumica u isto vrijeme.”
Počela je razmišljati o ulasku u samostan. Je li na nju utjecao lik iz prošlosti pod čijim je imenom skrivala svoj pravi identitet na početku svoje glumačke karijere? Nažalost, pokušaji Eve Lavallière da uđe u Karmel nisu uspjeli. Njezina ranija popularnost i klimava i depresivna priroda bili su poznati posvuda.
Eva je osjetila bol odbijanja. Tek nekoliko godina kasnije napisala je da je u tom iskustvu mogla spoznati gorčinu koju je doživio i Spasitelj, odbačen od ljudi. I dalje je osjećala depresiju, koja će je, zbog previše nezaliječenih rana, mučiti do kraja života.
Godine 1918. Ewa je prodala većinu svoje pariške imovine i dala novac u dobrotvorne svrhe. Zbog ozbiljnih zdravstvenih problema i nepodnošljivog publiciteta koji je u pariškim krugovima izazvao njezin iznenadni i tajanstveni odlazak s pozornice, Ewa Lavallière nekoliko je puta morala mijenjati mjesto boravka.
Godine 1920., uz pomoć svećenika Chasteignera, kupila je malu kuću u planinama Vosges, gdje je živjela sa svojom vjernom prijateljicom Leonom. Ovo su mjesto zvali Betanija. U svom duhovnom dnevniku Eva je zapisala:
„Betanija je kuća koju su ruke Majke Božje posvetile i predale Presvetom Srcu Isusovu. Hvala ti, Bože, što si mi dao ovo utočište pod svojim svodom. Moj slogan je odanost, ljubav i povjerenje. O Presveto Srce Isusovo, dođi Kraljevstvo tvoje! Gospodine i Bože moj!”
Trećoredac sv. Franje
Iste godine Eve Lavallière prihvatila je habit Trećeg reda sv. Franje i dobila je ime po sestri Evi Mariji od Presvetog Srca Isusova. Željela je ostatak života posvetiti misionarskoj djelatnosti. Čak je nekoliko puta putovala u Carthage u Tunisu, gdje je radila kao medicinska sestra. Nažalost, zdravlje joj nije dopuštalo intenzivan rad niti da se nosi s nepovoljnom klimom. Nadbiskup Lemaitre, svećenik Kartage, rekao joj je 1924.:
“Od sada ovu misiju nećete podržavati svojim radom, već svojom patnjom. Vaša uloga tek počinje.”
Eva Lavallière potom se vratila u Betaniju, gdje je ritam njezina života sad prvenstveno određivala molitva. Sljedećih pet godina živjela je daleko od svijeta i sve bliže Bogu.
U svom duhovnom dnevniku, koji je naslovila “Pismo mom Isusu”, između ostalog je napisala:
„Koji je moj najljepši cvijet? Trnje s Isusove krune. Koji je moj omiljeni sport? Klečanje. Moje najljepše mjesto? Kalvarija. Moj najslađi dragulj? Krunica. Moje najskuplje bogatstvo? Grob. Ono što sam ja? Crv. Tko je moja sreća? Isus”.
U kolovozu 1928. 62-godišnja Ewa teško se razboljela od peritonitisa. Liječnik koji je pazio na pacijenticu naredio je da pozovu njezinu kćer. Znao je da je Eva voljela svoje dijete to više što je bila izgubljenija i pokvarenija.
Jeanne je ipak došla, ali ne da čuva majku na samrti. Potajno joj je počela davati kokain govoreći majci da je lijek, nadajući se da će od majke ovisnice lakše dobiti novac za pokrivanje svojih kolosalnih dugova.
Dr. Grosjean otkrio je smrtonosni “lijek” nakon osam dana i osobno izbacio Jeanne iz kuće. Međutim, Ewa je već bila ovisna i morala je uzimati zamjenu za drogu do kraja života.
Eve Lavallière živjela jeu velikoj patnji. Lice joj je nateklo do neprepoznatljivosti, ispali su joj svi zubi, a liječnik joj je morao šivati kapke. Ewa je bila pri svijesti i shvatila je da je nepovratno izgubila ljepotu kojom je nekada dugovala slavu i novac:
“Dobri Bože, sagriješio sam s ovim darovima. Sada zahvaljujem Tebi što mi kroz ove patnje dopuštaš da okajem svoje grijehe.”
Do zadnjih trenutaka mislila je na druge. Molila je za dobrog muža za svoju vjernu družicu Leonu (Leona je našla dobrog muža i to je bila velika radost za Ewu). Eugenia Maria Fenoglio, Eve Lavallière, sestra Eve Maria od Presvetog Srca Isusova umrla je 11. srpnja 1929. godine. Nekoliko godina prije smrti dala je urezati riječi na svoj nadgrobni spomenik:
“Gospodine koji si me stvorio, smiluj mi se!”
