“Dan prije nego što sam napunio 8 godina vidio sam kako mi otac ubija majku”, tako potresno počinje svjedočanstvo svećenika Josipa Lebèzea, za lavie.fr. Otac je i njega i majku fizički zlostavljao i djetinjstvo mu je bilo zahvaćeno neopisivim trpljenjem. “Zahvaljujući Božjem milosrđu”, uspio je oprostiti što mu je darovalo novi život, krstiti se i zarediti za svećenika.
“Bilo je to poput bolničkog paravana koji se stavlja osoba sprema umrijeti: iznenada fluktuacija prestaje i ustupa mjesto tišini. To sam doživio. Život mi je stao. Stavljen sam u udomiteljsku obitelj koja me opet nije željela.
Najteža je bol nedostatak ljubavi, to je strašno. Dijete, ili odrasla osoba, koja se ne smije, s kojom nitko ne razgovara, umire sama”, kaže svećenik.
Pasti u pakao
Ovaj nedostatak ljubavi o kojem on govori natjerao ga je da stavi ljusku. “Izgubio sam ljudskost pokušavajući sakriti od drugih da se ne osjećam dobro. Bila je to stalna borba: morao sam dokazati ovoj obitelji da sam dobra osoba. Htio sam se držati, želio sam se oduprijeti. Dok nije napunio osamnaest godina. Tada je mladi Josip već bio pekar i slastičar.
“Šef se prema meni ponašao kao otac. Ali, nažalost, nisam razumo njegov stav, gušio me. Ja, koji nikad nisam bio voljen, našao sam se oči u oči s nekim tko me voli, ali to me destabiliziralo”, priznaje on.
Josip je bio vrlo sramežljiv, čak i povučen. Otac mu je bio alkoholičar i malo po malo krenuo je istim putem – alkohola. “Prijatelji su me ostavili. Čak mi ni šef više nije mogao vjerovati. Nisam imao novca, ništa mi nije ostalo, sve sam izgubio”, kaže. Zapravo, bio je beskućnik, živio je na ulici pune tri godine.
“Na ulici sam se zatvorio u sebe, kao školjka. Ništa nije ostalo, osjećao sam se jadno, beskorisno. Za što sam živio? Htio sam umrijeti, htio sam se ubiti. Moj život nije imao smisla”, rekao je.
Svećenik koji je prodao 10 milijuna knjiga o sreći otkriva tajnu sreće u jednoj rečenici
Susret sa svećenikom i služba pratnje
No, Josip je u prolazu vidio muškarce koji su ga jako zaintrigirali, koji se nisu odijevali kao drugi. Jednog dana, jedan od njih je stao i rekao: “Znam da se sada moram brinuti za tebe.” “Objasnio mi je da je svećenik, ali to mi ništa nije značilo, nisam ništa znao o tome! Ali, vjerovao sam mu i pustio sam da se brine za mene. Poslao me je na detoksikaciju: Prošao sam kroz tri apstinencije”, kaže.
“Kada sam napustio liječenje, svećenik mi je povjerio misiju da pratim paraliziranog mladića po imenu Benoît. 16-godišnji dječak je nakon nesreće postao kvadriplegičar. Nisam to razumio. Skočio je u bazen, bio je paraliziran, a on je i dalje vjerovao u Boga! To me natjeralo na puno razmišljanja, govorio sam sebi da to nije moguće. Ili sam lud ili je istina”, kaže.
Josip je tada prisustvovao svojoj prvoj misi s Benoîtom. “Kad sam vidio čovjeka u bijeloj haljini i šalom oko vrata skamenioo sam se” Vidio sam ga kako moli i rekao sam sebi da moram pokušati. Pa sam tražio krštenje. Biskup je odobrio i kršen sam za tri mjeseca. Zatim sam imao dvije godine pripreme za krizmu.
Župa ga je prihvatila bez osuđivanja: Susret s ljubavi
Nakon brige za Benoîta, budući svećenik je upoznao obitelj Crkve. “Živio sam u svom stanu koji su opremili župljani. Odabrali su me da vodim karizmatsku molitvenu skupinu i počeo sam nalaziti mir. Župa me prihvatila bez osuđivanja. Dopustili su mi da budem ono što jesam, bez pokušaja da postanem ‘pravi ‘ Katolik.” Ništa mi nije bilo nametnuto, za razliku od onoga što sam doživio u svojoj obiteljii”, kaže Josip.
Tada je počeo shvaćati da je živjeti vrijedno življenja. “Jedan me župljanin odveo na vježbu i svećenik koji je propovijedao govorio nam je o Ocu. Riječ ‘otac’ bila mi je nemoguća, nisam je mogao čuti. Ali, svećenik je znao malo o mojoj prošlosti i uvjerio me da ne mogu živjeti s toliko patnje.”
“Shvaćaš li što sve nosiš od tog dana? Želio bih da svu tu patnju položiš u sakrament pomirenja na kraju tjedna”, rekao mi je svećenik. Ali nisam bio spreman oprostiti. Popeo sam se vičući u sobi i pitao sam se da ako postoje ljudi sposobni da u svojoj patnji pronađu Božju ljubav, zašto ne bih i ja?
Uskrsnuo sam po oprostu
Vratio sam se vidjeti svećenika da sve stavim u Božje ruke. Vjerovao sam mu. Predao sam svoje grijehe i zamjeranje prema ocu”.
“Na kraju mi je dao oprost. I tada sam uskrsnuo. Bilo je to kao da mi je skinuto 500 kilograma koji mi više nisu pripadali. Krštenje me uronilo u Kristovu smrt i uskrsnuće, ali moje istinsko uskrsnuće dogodilo se u tom trenutku. To je bila Njegova milost. Bez Njega bih nosio bol koja bi me ubijala cijeli život.”
“Doživio sam Boga koji me volio takvog kakav jesam, a ne kakvog su drugi htjeli da budem. Boga koji me prihvatio kao svog sina. U ovom sakramentu ponovno sam otkrio okus djetinjstva koje nisam iskusio, da sam voljeno dijete, dragocjen Božjim očima”, kaže.
I, kao od šale, od dana krštenja, sa svojih 27 godina, prijateljima je najavio da će biti svećenik. “Morao sam prijeći dug put prije ulaska u sjemenište. Bilo je izazova i bumerang učinak na moju vjeru, Osjećao sam se napušteno. Međutim, prisilio sam se ići na misu. Preselio sam se u Pariz tražiti posao, spavao sam u centru za beskućnike, našao sam posao u pogrebnom poduzeću i vratio sam se u normalu.
Poziv za svećenika
Jednog dana, po povratku iz posjeta ženskom zatvoru, Josip je pred Presvetim osjetio da ga Gospodin moli: “Ostavi sve i pođi za mnom.” “Razmišljao sam o ženidbi i djeci, pa sam morao razlučiti. Razgovarao sam o tome sa svojim župnikom i on mi je predložio da idem u nekoliko sjemeništa, među kojima me mnogi nisu htjeli zbog mog podrijetla. Napokon sam ušao kuća Sveto Augustina u Parizu”, kaže on.
Sjemenište nije bilo nimalo lako, Josip se s 44 godine morao vratiti studiju. “Prihvatio sam da me Bog zove, pod uvjetom da budem sretan, oprostio sam ocu, otišao sam mu na grob, rekao sam mu da ne toleriram to što je učinio, ali da će on uvijek ostati moj otac. To je gesta koju sam trebao učiniti. Kroz svoje oproštenje, Bog mi je dao ovu službu, kroz koju Bog sada daje svoje milosrđe ostalima. Ne postoji ništa ljepše,” komentira kapelan u bolnici Lariboisière u Parizu.
Sotonist koji je postao svećenik danas prati mlade: ‘Radio sam jako loše stvari, ne dirajte ovo’
