Otac Jean Christophe Thibaut, iz biskupije Metz, dugogodišnji je francuski svećenik. Sin roditelja ateista imarksista, odmalena je počeo koketirati s ezoterijom i okultnim sve dok se u adolescenciji i mladosti nije potpuno upoznao sa sotonizmom i crnom magijom.
S dubokim antikatoličkim duhom pokušao je oduzeti vjeru jednom mladom katoliku, ali je on je taj koji je pokleknuo i doživio munjevito obraćenje koje mu je promijenilo život. Iz kandži đavla prešao je u Božje ruke trenutno i zaljubio se do te mjere da je na kraju postao svećenik.
Otac Thibaut se u ovo vrijeme, između ostalog, posvećuje duhovnoj brizi za mlade, kojima pomaže i svojim dosadašnjim iskustvom i spoznajom zla koje ezoterija može prouzročiti. Upozorava mlade da baš nikada ne eksperimentiraju s magijom jer su posljedice goleme. On je i pisac nekoliko fantastičnih romana, pod pseudonimom Michael Dor.
Svjedočanstvo svećenika
“Odrastao sam u obitelji učitelja ateista i simpatizera komunizma. Moj otac je bio profesor engleskog, marksist-lenjinist; moja majka, slikarica i učiteljica likovnog, bila je maoistkinja. Međutim, ja sam rođen u katoličkom rodilištu u Lilleu 1960. jer je bilo blizu kuće. I krstili su me vrlo brzo”, prisjeća se djetinjstva.
Roditelji su mu bili idealisti i uvjereni marksisti. Njegov katekizam nije bio crkveni, nego su ga tjerali da uči komunistički nauk napamet. I tako je raslo zlo u njemu. U svojoj sobi imao je veliki poster Ché Guevare i još jedan sa stisnutom šakom na kojem je pisalo: “Ujedinjeni ljudi nikada neće biti poraženi.” Godine 1965. njegovi su roditelji htjeli ponovno raditi na zemlji i otišli su na farmu usred sela bez pitke vode i grijanja. Tamo je doživio duboku usamljenost i čak su ga morali odvesti psihijatru.
Inicijacija u okultno
Ali stigao je i svibanj 68. i njegovi su roditelji poludjeli od revolucije. “Dok su se moji roditelji bunili i postavljali barikade, ja sam čitao jer je njihova knjižnica bila vrlo raznolika. Postavljao sam si mnoga egzistencijalna pitanja, jer ako Bog nije postojao, i ako je samo projekcija čovjekove nesvijesti, kako su mi roditelji govorili, a vjera je bila ‘opijum za narod’, odgovore sam morao pronaći negdje drugdje”, kaže.
Bio je to trenutak kada je mali Jean Christophe Thibaut kao dijete počeo istraživati i približavati se mračnim stvarima. Počelo je s proricanjem viskom putem radiestezije.
Odatle se išlo do metempsihoze, prema kojoj duša može biti u više bića, a odatle do hipnoze i želje da se vrati u prošle živote. I ne znajući, ulazio je u opasne staze i zajedno s prijateljem počeli su hipnotizirati jedno drugo dozivajući duhove. I duhovi su se odazvali. “Duhovi su prošli kroz nas, a sile su se pojavile. Bili smo podijeljeni između straha i fascinacije”, priznaje.
Ali onda je jednog dana njegov prijatelj počeo pričati odraslim glasom, Jean Christophe je to snimio i kad mu je pustio problijedio je. Tako su se upoznali s magijom. “Prepustili smo se sotoninoj moći kada je kroz usta mog prijatelja, zatvorenih očiju i u mraku sobe, pogađao riječi koje sam napisao na listu papira u zatvorenoj omotnici”, prisjeća se.
U dobi od 18 godina ti su im zli duhovi govorili gdje bi trebali ići i naređivali im što da rade. “Dolazili smo i odlazili tijekom dana, samo je trebalo podići palac da se auto zaustavi i pokupi nas. Po njihovom nalogu oskrnavili smo kapelicu. Neka mi Gospodin oprosti! I danas me ta sjećanja bude noću”, kaže sadašnji svećenik.
“Moj prijatelj je nakon završene srednje škole krenuo u medicinsku školu, a ja sam se u to vrijeme našao malo usamljen. Duhovi su mi, da me utješe, rekli da ću doći u kontakt s onim koji vlada svemirom Luciferom. Trebate znati da u ezoteriji postoji velika razlika između Lucifera i Sotone. Lucifer je anđeo svjetla koji donosi svoje znanje; on je gnostik par excellence. Tako mi je ponuđen niz crnomagijskih rituala da stupim u kontakt s njim. I tu sam ušao u vrlo mračno razdoblje svog života. Radio sam jako, jako loše stvari.”
‘Zbog okultnog se razboljela’! Fra Ivo Pavić: Okultno može biti uzrok duhovne i tjelesne bolesti
Rob zlih duhova
Nakon završetka srednje škole, Jean-Cristophe Thibaut želio je studirati književnost, ali navodi da su ti duhovi “zahtijevali da upišem psihologiju. ‘To je dio plana’, objasnili su mi.” I poslušao je. “Kada uđete u spiralu spiritualizma, ona u potpunosti prolazi kroz vas. Zato kažem mladima: ‘nikad to ne dirajte’. Duhovi će postati tiranski i u najsitnijim detaljima vašeg postojanja, do te mjere da će vam zabraniti, primjerice, prijeći bijelu crtu na ulici”, naglašava redovnik.
Već na sveučilištu pridružio se Revolucionarnom savezu komunista, jer je u njegovom životnom planu destrukcija bila nužna i u političkoj i društvenoj sferi. Njegov fanatizam je bio toliki da je čak bio izbačen iz ove organizacije zbog toga što je bio ekstremist.
Ali upravo u tom trenutku bio je u procesu vrlo posebnog zadatka koji je rado prihvatio. Prostorije ove komunističke organizacije nalazile su se točno iznad katoličke kapele. “To nas je posebno iritiralo jer je među katolicima bilo više ljudi nego među našima. Kako sam se želio boriti, šef mi je naredio da ‘uništim katolika’, ali delikatno, infiltracijom…”
Nakon što je proučio svoje katoličke neprijatelje, razvio je plan. Među njima je bio stari srednjoškolski kolega po imenu Christophe. Pretvarao bi se da je netko tko traži i kad bi jednom bio u kontaktu s njim, plan je bio da mu uništi vjeru.
“Ovaj dječak je imao jednu ranu i ja sam je znao: njegov otac je poginuo u prometnoj nesreći prije nekoliko godina. Bilo bi mi lako napasti ga u ovom trenutku: ‘Kažeš da je Bog dobar kad ti je ubio oca?’ Ako Christophe izgubi vjeru, izgubila bi je cijela zajednica. To će biti brz posao: ovaj Bog koji postaje čovjekom dobar je za idiote i starice koje se moraju smiriti prije nego što umru. Neće ga biti teško natjerati da se zaljulja”, objašnjava.
Tako je došlo do ovog kontakta. Tjedni sastanak od nešto više od pola sata s njim. Nakon što je pripremio sve svoje antikatoličke argumente, napao ga je u naletu. Ali svaki dan nakon ove rasprave, mladi katolik je odgovarao: “Žao mi je, ja još uvijek imam vjere.” A to je iritiralo Jean-Christophea.
Obraćenje
Dok se trudio uništiti vjeru mladog katolika završio je s njima u molitvenom kampu, jer se, podsjetimo, predstavljao kao mladić koji traga. U tom je kampu uspio pobjeći s molitve i mise. Ali 17. srpnja 1979., taj datum nikada neće zaboraviti, nešto se dogodilo u njemu.
“Ne znam točno zašto, ali ostao sam na molitvi. Noćna molitva , u 22, 30, sjećam se da sam pomislio: ‘Umoran sam od zarobljavanja duhova!’ I onda: ‘ima nešto lijepo i mirno u tim kršćanima.’
I odjednom sam bio na koljenima. Ova pukotina u mom unutarnjem zidu bila je dovoljna za Duha Svetoga jer je samo projurio kroz nju. Bio sam na koljenima dva sata! Kad sam se probudio, bio sam vjernik, katolik, vjerovao sam u sve što Crkva ispovijeda i srce mi je bilo prepuno radosti!“, ispovijeda u svom dojmljivom svjedočanstvu.
Sam otac Thibaut uvjerava da je njegovo obraćenje bilo “brutalno poput puta Svetog Pavla u Damask”. Morao je učiti sve ispočetka. Također se trebao riješiti određenih mentalnih navika, poput prestanka traženja tajnih poruka u evanđeljima… Konačno, morao sam se jasno odreći magičnih moći. “Riješio sam se svih grimoara (magijskih knjiga) i predmeta povezanih s ezoteričnim praksama.”
Nadalje, pristupio je sakramentu ispovijedi, “vrlo učinkovitom protiv ropstva”, i primio molitvu potpunog oslobođenja budući da “Sotona ne voli dušu iz koje je morao pobjeći, pa čini sve što je moguće da je povrati igrajući se s njom slabosti”. Iz tog razloga ovaj svećenik preporuča da se “stavimo u Kristov naručje – u sakramente njegove Crkve – i da nas prati svećenik koji je upoznat s ovom vrstom prakse.”
Konačno, Jean-Christophe se pričestio u dobi od 24 godine, a krizmao u dobi od 28 godina. Dok se sve to događalo, preselio se s obitelji u Metz i na sveučilištu u tajnosti upisao teologiju.
Vodio je dvostruki život jer su mu roditelji bili komunisti i duboko antikatolici. Rekao je da ide u kino dok je u stvarnosti išao na misu. Sve dok nije sve priznao i rekao im: “Ja sam kršćanin, bavim se teologijom i izabrao sam Krista zauvijek.”
Odgovor njegovih roditelja bio je pun prezira te su mu također prestali plaćati studij. No, prihvatio se posla i nastavio s teologijom. U međuvremenu, bivši sotonist cijelo je vrijeme hodao s Biblijom u ruci.
Pitanja nisu dugo čekala: “Ne želiš li biti svećenik?” Ne, uvijek se odazivao, odolijevao je pozivu koji je osjećao pet-šest godina. Napokon je njegov poziv prevagnuo, iako je prije ulaska u sjemenište svom biskupu ispričao cijelu svoju prošlost, ne skrivajući od njega apsolutno ništa, uključujući i oskvrnuće kapele. I tako je, nakon višegodišnjeg studija u Rimu, 1992. godine zaređen za svećenika.
Od tada je to prava ciklona evangelizacije, osobito među najmlađima, znajući koliko u tom trenutku mogu biti ranjivi i pomoć koja im je potrebna da prevladaju iskušenje.
Egzorcist molio molitve dane s neba pa upozorio: ‘Nešto veliko dolazi, nikad ovo nisam vidio’
