Prije dvije godine započet je proces beatifikacije i kanonizacije malene djevojčice Ines koja je u valencijskom gradu Moncada vidjela dijete Isusa u posvećenoj euharistiji, nekoliko puta. Možete reći dječja mašta, međutim svećenik ju je testirao i ona je uzviknula: ‘Kako je lijep, zar ga vi ne vidite?’
Euaristijsko čudo kojemu je petogodišnja djevojčica Ines svjedočila oko Božića 1392. je predivno. Naime, u nekoliko svetih misa zaredom ugledala Dijete Isusa u hostiji koju je svećenik u trenutku posvete podigao.
Svetu misu pohađala je s majkom kad je uzviknula: Gle, mama maleni, Isus. Majka tresla glavom čudeći se kakve neobične idej ima njezina kćerkica, a inače je u crkvi uvijek bila dobra kao anđeo.
„Moli, dijete, i šuti već jednom“, govorila je majka svojoj kćerkici. Ines je potom poslušno sklopila svoje ručice.
Na sljedećoj misi nakon posvetnih svećeničkih riječi desni se kažiprst iznova podigao uvis: „Majko, vidi! Tamo je opet mali Isus u ruci svećenikovoj. O kako je lijep! Miče se i smješka mi se. Majko, zar ga ti ne vidiš?“ I zaista je mala Ines i drugi put doživjela isto čudo sve dok mali Isus ponovo nije nestao po pričesti svećenikovoj. I u trećoj je svetoj misi imala tu istu veliku milost.
Pojedini su vjernici zamijetili malu seosku djevojčicu te su nakon svete mise malenoj postavljali mnoštvo pitanja. Ines je puna radosti pričala kako je vidjela maloga Isusa koji je gledao ljude i blagoslivljao ih. Vijest o tome čudnom događaju raširila se uskoro po cijelome selu i okolici. I svećenik je za to doznao pa je Ines dozvao k sebi.
Dječji je jednostavno odgovarala na sva njegova pitanja, ne upavši ni u kakvo proturječje. Iz njezinih je velikih nevinih očiju i jednostavnih odgovora blistala očevidna istina.
Usprkos tomu, svećenik nije dopuštao nerazboritost i lakovjernost. U svojoj je velikoj bojažljivosti potiho promišljao o jednoj probi.
Nakon nekoliko dana, kad je malena opet kao i obično došla na svetu misu, svećenik je sa sobom ponio tri velike hostije na oltar.
Za pretvorbe je samo dvije od njih pretvorio, dok je treću hostiju od početka stavio na stranu ne posvetivši je. Pri pričesti blagovao je jednu od dvije posvećene hostije, a drugu je posvećenu hostiju stavio pored neposvećene hostije.
Pozvao je Ines do oltarskih stuba te ju, pokazujući na dvije hostije, upitao: „Vidiš li i sada maloga Isusa?”
Malena je odmah prstom pokazala na posvećenu hostiju i radosna uzviknula: „O, da! U ovoj hostiji vidim maloga Isusa, ali u drugoj ne. O kako je lijep!“
Sada više nije mogao, a ni htio dalje sumnjati. Zahvalio je malomu Isusu sa suzama u očima i iz sveg srca što ga je po tome očiglednom čudu oslobodio njegove savjesne bojažljivosti.
Ines je kasnije stupila u siromašni samostan i živjela pobožno i sveto u strogoj pokori sve dok je mali Isus nije pozvao k sebi u nebesku radost.
Zanimljivo, ovo se čudo dogodilo usred zapadnog raskola, razdoblja podjele unutar Crkve koje je započelo proglašenjem dvojice papa, Urbana VI. i Klementa VII., i koje je dovelo do do toga da mnogi svećenici zaređeni po liniji jednog ili drugog pape sumnjaju u valjanost svog ređenja, a time i u djelotvornost svojih sakramenata.
Među njima je bio i tadašnji župnik Moncade Mosen Jaime kojem je ovo čudo bila velika potvrda njegovog zaređenja.
