Simona Mijoković je na blagdan Velike Gospe svjedočila o znakovima Marije kroz svoj život pa je spomenula da se, između ostalog, ‘u kući njenog muža ukazala Gospa’. Riječ je naime o rodnoj kući majke njezina muža, a ukazanje je na tom mjestu imao ujak od bake – Đuka Amrbušević.
Na stranicama svetišta poznatijeg u narodu i kao – srijemski Lurd, zbog izvora koji je čudesno potekao, piše sljedeće:
“Davne 1865. godine, točnije na nedjelju Glušnicu, Ilačanin Petar Lazanin dok je vodio blago na pašu opazio je da je put kojim prolazi mokar. Iste noći Đuka Ambrušević u snu je vidio Gospu sa bijelom krunom na glavi i djetetom na lijevoj ruci.
Rekla mu je da je izvor njezin i neka se ogradi da se na njemu ne napaja stoka koja je pasla na obližnjim pašnjacima. Izvor je ograđen, a počeli su pristizati i prvi hodočasnici. Mjesto je prozvano “Gospina vodica”.
Bio je to prvi izvor u svijetu koji je provreo nakon Lurda, a do danas nije presušio. Počele su se obavljati prve pobožnosti. Crkvene vlasti nisu odobravale pobožnosti kraj izvora kao ni hodočašćenja koja je tadašnji župnik vlč. Antun Matić izričito zabranio.
Unatoč tome puk je u sve većem broju častio ovo mjesto te je postavljena Gospina slika kraj izvora. Ubrzo su se hodočasnicima počeli događati neobični događaji. Bolesnici koji su se prali u vodi ozdravljali su i to je sve samo dodatno privlačilo vjernike. Uskoro su Ilačani zamolili vlč. Antuna Matića da se zauzme kod biskupa za postavljanje Gospinog kipa kraj izvora, što je biskup Josip Juraj Strossmayer i odobrio 17. srpnja 1865. godine.
Prve godine broj hodočasnika dosegao je deset tisuća. Svi ovi događaji bili su povod da biskupski ordinarijat u Đakovu provede istragu o zbivanjima u Ilači. U samom početku nisu nađeni sigurni dokazi o ukazanjima i ozdravljenjima. Kasnije se javljaju svjedoci koji su ukazanja posvjedočili pod zakletvom, a posebice iločki gvardijan fra Petar Smoljanović. Nakon što je pobožnost odobrena sagrađen je bunarić s vodom za bolesnike.
Potreba za gradnjom crkve bila je sve izraženija. 1866. godine počela je gradnja kapelice od ostatka sredstava prikupljenih za nabavku kipa, te velikog broja darova koje su ostavljali hodočasnici. Kasnijom nadogradnjom to je postala sakristija, jer je bila premala za potrebe hodočasnika. 1867. godine počelo se s gradnjom veće crkve koja postoji još i danas. Građena je kroz tri godine, a blagoslovljena je 15. kolovoza 1870. godine uz prisutnost mnoštva hodočasnika. Blagoslov je obavio tovarnički župnik i dekan vlč. Antun Matić. Oltarnu sliku u znak zahvalnosti za ozdravljenje poklonio je lončar iz Vukovara. U samom središtu oltara je lik Gospe Ilačke sa djetetom Isusom na desnoj ruci, a ne kao u snu na lijevoj. Iza slike su velike zlatne zrake. Iza oltara vjernici su u znak zahvalnosti Gospi za ozdravljenje ostavljali svoje štake na kojima su bila ispisana imena bolesnika i bolesti.
1880. godine voda je ispitana i potvrđeno je da je voda potpuno prirodna s malim postotkom soli, pa se ozdravljenja pripisuju Gospinom zagovoru. Između crkve i doma podignuta je 1931. špilja od kamena. Špilju Gospe Ilačke načinio je Milož Hokvjec iz Celja, a kip Blažene Djevice Marije izradio je Kartuzijanac iz Pleterja Wolfang Kogler. Uskoro je proštenište prošireno, a euharistijsko slavlje preneseno nešto dalje od Gospinog bunarića. Biskup Akšamović je prvi od biskupa došao u Ilačko proštenište te time potvrdio ovlasti koje je ovo mjesto steklo kroz godine svog razvitka.
Ovo Marijansko svetište bitno je obilježilo ovaj pitomi srijemski kraj. Mnoštvo hodočasnika dolazi na ovo svetište po duhovnu okrjepu, po zagovor i pomoć Majke Božje. Budući da je to jedno od najstarijih Marijanskih svetišta u ovom dijelu Slavonije i Srijema bitno je doprinijelo za duhovni rast ljudi s ovog područja.
