Zane Langenbrunner je 29-godišnjak koji je odrastao s dubokom ljubavlju prema euharistiji koju je naučio od svoje majke od malih nogu, a koji je ove subote zaređen za svećenika.
U Rimu, a prije povratka u Indianu (SAD), gdje je zaređen s još šest mladića, Zane je dao intervju za National Catholic Register, gdje je izrazio duboku zahvalnost Bogu i ispričao priču o svom pozivu.
“Imam mnogo toga za naučiti, mnogo načina za rast, mnogo toga od sebe još moram suobličiti Presvetom Srcu Isusovu. Jedva čekam da počnem”, rekao je.
Zane je rođen u gradu Mishawaka, u državi Indiana, u praktičnoj katoličkoj obitelji i okružen “prekrasnom zajednicom”.
Sadašnji svećenik prisjetio se da je sve počelo s “ljubavlju prema Isusu u Euharistiji” te je ispričao događaj koji se dogodio na misi kad je imao 5 godina.
“Mama me pokušavala spriječiti da se vrpoljim u klupi tijekom euharistijske molitve i sjećam se da je pokazala niz prolaz ispred mene i šapnula mi: ‘Gledaj, Zane. Svake nedjelje kad dođemo na misu događa se čudo na tom oltaru.’ Tada su me te riječi kao probole i ostale u meni.”
Nešto kasnije započeo je službu akolita. Michael, njegov otac, u tom pogledu potvrđuje da je “Zane volio misu i bio je jako zainteresiran za sve što se tamo događa, ali nikada nismo mislili da će ga to dovesti do svećeništva.”
Na Sveučilištu, je upoznao mladu ženu koja će mu postati djevojka, a kasnije i zaručnica, s kojom je nastavio rasti u vjeri. Udarac mu je bio to što je odlučila raskinuti zaruke prije diplome.
Počeo je pohađati samostan sestara franjevki trajnog klanjanja kako bi svaki dan služio Svetu uru.
“U tim trenucima molitve s Gospodinom u Presvetom Sakramentu, u vrijeme prijelaza i nesigurnosti u mom životu, prvi put sam čuo njegov poziv da budem svećenik”, objasnio je.
„Učiniti Isusa poznatim i ljubljenim u Euharistiji, to je ono što je u početku privuklo moje srce i održalo me sve te godine u sjemeništu,“ istaknuo je sada otac Zane.
Drugi snažan utjecaj, kako kaže, na njegov život imalo je viđenje njegove bake koja je “uvijek molila krunicu i prema svima se odnosila s takvom pažnjom, privrženošću i ljubavlju”.
“Nisam bio spreman odgovoriti na njegov poziv za svećenika sve dok nisam stekao povjerenje da će, bez obzira što se dogodilo, bez obzira na to koliko su se moji planovi raspali, Gospodin i dalje biti sa mnom. Tek kad sam mu mogao iskreno ponuditi cijelu svoju budućnost, konačno sam prepoznao svećenički poziv koji mi je stavio u srce još s pet godina.”
