“Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.” Rečenica je ovo iz Ivanova Evanđelja koja tako dobro sažima istinu o veličanstvenom rođenju Spasitelja Isusa Krista i bijedi ljudskog roda koji ga i danas u velikoj većini uopće ne prepoznaje. Donosimo vizije Kristova rođenja dane misticima koje opisuju to svijetlo, tu nadnaravnu stvarnost koja se prije dvije tisuće godina spustila u Marijine ruke i po njenim rukama na čitavo čovječanstvo.
Dogma naše vjere je da je Djevica Marija ostala djevica i nakon što je rodila dijete Isusa. Ako je začela na nadnaravni način snagom Duha Svetoga i ako je od trenutka začeća bila sačuvana od grijeha, tada je rođenje Isusa, pravog Boga i pravog čovjeka, moralo biti posve jedinstveno. Nadnaravnu prirodu Isusova rođenja potvrdilo je nekoliko mistika kroz stoljeća, poput časne Marije od Agrede, Blažene Anne Catherine Emmerich, i mističarke Marije Valtorte.
Osim ovih, u novije vrijeme nadnaravno rođenje Isusa od Djevice potvrdila je mističarka sestra Maria Chiara Scarabelli, talijanska redovnica koja preminula 1994., a također se spominje i nekim nedavnim egzorcizmima koje je izvodio vlč. Francesco Bamonte, predsjednik Međunarodne udruge egzorcista.
Ono što je zajedničko svim ovim vizijama je veliko i jako svijetlo koje zasjenilo čitav prostor u trenutku dolaska Isusa Krista, djetešca na ovaj svijet.
VIDJELI SU GA! Ovo su ljudi kojima je mali Bog sišao u naručje, evo što se dogodilo
Vizija Isusova rođenja
Ovo je vizija koju je mistična sestra Chiara Scarabelli (1912.-1994.) imala o rođenju Isusa, preuzeta iz knjige ‘Blago Trojstva u srcu Majke.’
“Bio je Badnjak, navečer, bila sam u zboru i molila, kad sam se našla u Betlehemu. Ne znam jesam li bila tamo svojim tijelom ili ne).
Našla sam se pred Marijom i Josipom koji su tražili mjesto gdje će prenoćiti, ali svi su ih odbijali, nije bilo mjesta za njih. Nakon što je iscrpila sve mogućnosti, Marija se obratila Josipu govoreći: “Što da radimo? Osjećam da se približava trenutak rođenja Isusa.”
Njen muž je slatko odgovorio, “Ne boj se, Marijo. Bog sve zna i sve vidi. Siguran sam da će On osigurati.”
Krenuli su prema poljima i pronašli pastira. Josip ga zaustavi i upita ga zna li gdje bi mogli prenoćiti. Pastir je, gledajući Mariju, upitao: “Je li ti ona žena?” Josip je odgovorio potvrdno, a pastir je rekao: “Kakav je to anđeo. Prati me. Mislim da ćemo pronaći praznu špilju.”
Nakon dugog puta ugleda pećinu. Rekao je: “Idem vidjeti. Nadam se da je prazna.” Trčao je naprijed, zatim se okrenuo govoreći: “Prazno je,” i odveo ih je unutra pitajući: “ Trebaš li išta? Rado bih ostao, ali moram se brinuti za ovce.”
Bio je mali ulaz, a zatim mala špilja, mislim da su se tamo sklonile životinje. Sveti Josip je pripremio plast sijena, vrstu kreveta, a preko toga je stavio svoj ogrtač. Zatim je rekao svojoj ženi: “Marijo, umorna si, odmori se. Dobro će ti doći.”
“Hvala, Josipe, na tvojoj nježnosti. A ti?”
“Bit ću na vratima da ih čuvam.” Zatim je zapalio malu vatru da zagrije zrak i sjeo. Nakon nekog vremena došao je vidjeti odmara li se njegova žena, ali ju je zatekao kako kleči i upitao je: “Zar ne spavaš?” Ona je odgovorila: “Ne, Josipe, moram se moliti.”
Ostavio ju je samu i otišao moliti. Nakon nekog vremena, ne znam točno koliko dugo, kroz strop je došla jarka svjetlost koja je sve obasjala, a onda se pojavio bijeli oblak koji je obavio Bezgrešnu Djevicu, bilo je tako lijepo da nemam riječi da opišem to. Oči su joj bile uprte naprijed, a tračak svjetlosti obasjao joj je lice, ne znam kako da objasnim.
Pogledala je i nasmiješila se. Činilo se kao razgovor s nevidljivim bićem iz kojeg je dolazila svjetlost.
Kad je sveti Josip ugledao taj sjaj i svoju ženu koja je izgledala kao da je na nebu, zbunjeno se spustio licem na zemlju. Ne znam koliko je trajao razgovor s nevidljivim bićem, kad sam ugledala Mariju kako pruža ruke i prima malo dijete Isusa.
Kakva sreća!…Kakva radost!….Ne mogu objasniti, čak ni izraz lica Nebeske Majke prema Sinu Božjem ljudske riječi nisu dovoljne. Puštam one koji su inteligentniji od mene da to pokušaju objasniti. Svjetlo koje joj je obasjavalo lice nestalo je. Sada je njezin pogled bio prikovan za njezina Sina. Činilo se kao ljubavni zanos.”
Sestra Maria Chiara Scarabelli napisala je ovo viđenje jer joj je tako naredio njezin duhovni upravitelj, a također je zamolila Djevicu Mariju da joj objasni što je nejasno njezinom upravitelju i izrazila svoje osjećaje nesposobnosti za takav zadatak. Slijedi dio njezina dijaloga s Djevicom Marijom:
“Kako je moguće, o majko, objasniti nebesko licu kad si govorila Ocu? Svjetlo koje je izlazilo iz tog Božanskog Bića vas je preobrazilo.
“Kćeri moja, premala si; ne možete razumjeti ili podržati radost koju je vaša mama doživjela rađajući Sina Božjeg. Izašao je iz moje utrobe poput zrake sunca koja probija staklo, i odmah je bio uzet na nebo da mu se klanja Nebeski sud, što je bilo pošteno. Zatim, On je dan meni, koja sam Njegova Majka. Vidjela si tračak moje radosti, ali nisi mogla razumjeti sve.”
“Ali reci mi, mama je li istina da si, kad si rodila Isusa, iskusila bol kao i sva drugo stvorenje, kako nam je rekao onaj svećenik?
“Ne, mala moja. Ne vjerujete u to i činite dobro. Neka pojedini svećenici govore što hoće. Kažem ti da sam bio u ljubavnom zanosu, doživio sam nebesku radost. Vjerujte mi, koja sam čisto Bezgrješno Začeće.”
‘Mama reci Isusu da ga volim’: Nevjerojatna vjera djevojčice koja se veselila sresti Isusa u raju
Svijetlo u viziji Marije Valtorte
Marija Valtorta (1897. -1961) primila je neizrecivi dar, proživjeti život Isusa i Marije. Već u dobi od 4,5. god.,kod Sestara Uršulinki, doživjela je svoj prvi susret s Bogom, kad se započela rađati u djevojčici “težnja da tješi Isusa u nastojanju da bude Njemu slična u dragovoljno podnesenoj boli iz ljubavi”. Obasjana vizijama s mnoštvom detalja napisala je poznato djelo Spjev o Bogo – čovjeku, koje je odobrio papa Pio XII. Iz detaljne vizije Kristova rođenja Marije Vatorte:
“Marijo, ne spavaš ?” – pita Josip nakon što su se smjestili u pećinu. To je upita tri puta, dok se Ona nije trgnula i odgovorila: “Molim.” “Je l’ ti što god treba?” “Ne, Josipe.” “Nastoj malo zaspati. Da barem otpočineš.” “Nastojat ću. Ali molitva me ne umara.” “Zbogom, Marijo.” “Zbogom, Josipe.”
Marija ponovno zauzme svoju pozu molitve. Josip, da ga ne bi ponovno san nadvladao, baci se na koljena pred ognjem i moli. Moli, s rukama priljubljenim uz lice. Podiže ih češće da nahrani oganj i zatim se vraća svojoj žarkoj molitvi. Izuzevši šuma drva koje pucketa i onog od magarčića koji od vremena do vremena udari kopitom o zemlju – ništa se drugo ne čuje. Malo se mjesečine probija kroz pukotinu stropa i naliči jednoj oštrici bestjelesnog srebra koje hoda tražeći Mariju. Produžuje se sve više i više kako se mjesec pomiče na nebu i napokon je dosegne. Evo je na glavi One koja je u neprekidnoj molitvi. Okružuje je sjajem!
Marija digne glavu kao po nekom nebeskom pozivu i uspravi se ponovno na koljena. Oh! kako je lijepo ovdje! Ona uzdiže glavu koja izgleda da sjaji u bijeloj svjetlosti mjeseca, i smiješak koji nije ljudski preobrazi je. Što vidi? Što čuje? Što osjeća? … samo bi Ona mogla reći što u ovom sjajnom času svoga Materinstva vidi, čuje, osjeća … Ja vidim samo da oko Nje svjetlost raste, raste, raste.
Izgleda da silazi s Neba, izgleda da zrači iz siromašnih stvari koje su oko nje, izgleda iznad svega da izlazi iz Nje. Njezina haljina, tamno plava, izgleda sada nebesko nježna poput potočnice, ruke i lice postadoše modrikasti poput golemog blijedog safira postavljenog uz vatru. Ova boja, koja me podsjeća – makar malo nježnija – na onu koju gledam u vizijama svetog Raja ili onu što sam vidjela u viđenju
prigodom dolaska Mudraca, širi se sve više na stvari, haljine, pročišćuje ih i čini prekrasnima.
Svjetlost izlazi uvijek sve više iz tijela Marijina, upija onu mjesečevu, izgleda da Ona privlači u sebe onu koja joj može doći s neba. Sada je već Ona Pohraniteljica Svjetla. Ona koja treba dati ovu Svjetlost svijetu.
I svjetlost raste uvijek više. Oko to više ne može podnositi. U njoj iščezava, kao apsorbirana od usijane zavjese, Djevica i iz nje izranja Isus. Postaje Majka. Da. Kad je svjetlost opet postala podnošljivom za moje oko, vidim Mariju s novorođenim Sinom na rukama.Malo Djetešce, rumeno i debeljuškasto, koje maše i tapka ručicama…
Diljem svijeta viđen dječak u svetoj Pričesti: Isus u tijelu dolazi među nas, reci mu da ga voliš
Svijetlo i u viziji Anne Katarine Emerich
Poznata njemačka mističarka i blaženica Anna Ktarina Emerich (1774. -1824) imala je također detaljne vizije Isusova života uključujući i njegovo mistično rođenje. I ona vidi neizrecivu svjetlost koja silazi na Djevicu Mariju i po njoj na čitavo čovječanstvo. Tako piše:
“Svjetlo koje je okruživalo Blaženu Djevicu postajalo je sve sjajnije: svjetlo svjetiljke koju je pripremio Josip nije se moglo vidjeti. Kad je stigla ponoć, Marija kao da je je bila prenijeta u ekstazi. Vidjela sam je podignutu na određenu visinu od zemlje; imala je ruke prekrižene na grudima. Svjetlost oko nje postajala je sve veća; činilo se da sve osjeća radosnu emociju, čak i nežive stvari. Stijena koja je tvorila pod i zid špilje bili su, takoreći, živi od svjetlosti. Ali ubrzo više nisam vidjela ni krov; svijetla staza, čija se svjetlost neprestano povećavala, išla je od Marije do najvišeg neba. Zatim je došlo do čudesnog kretanja nebeske slave, koja se, približavajući se sve bliže i bliže, pojavila jasno u obliku anđeoskih zborova. Blažena Djevica, podignuta sa zemlje u svom zanosu, molila je i uprla oči svome Bogu, kojemu je postala majka, i koji je, kao nejako novorođenče, ležao na zemlji pred njom.
Vidjela sam našeg Spasitelja poput malog blistavog djeteta, čiji je sjaj zasjenio sav okolni sjaj, kako leži na prostirci pred koljenima Blažene Djevice. Činio mi se vrlo malen, i da raste pred mojim očima; ali to je bio samo sjaj svjetla tako blještavog da jedva mogu reći kako sam ga mogla vidjeti. Nakon kratkog vremena vidjela sam Malog Isusa kako se miče i čula sam kako plače. Tada je Blažena Djevica oporavila svoja osjetila. Uzela je dijete, umotala ga u platno kojim ga je bila pokrila i uzela ga u naručje na svoje grudi. Vjerujem da je je sisao. Zatim sam vidjela anđele oko nje u ljudskom obliku kako padaju ničice pred novorođenčetom i obožavaju Ga.
Priča egzorcista
Sljedeće je iskustvo iz knjige ‘Djevica Marija i đavao u egzorcizmima’ oca Francesca Bamontea, svećenika i egzorcista:
“Bilo je to nekoliko dana prije Božića 2006. i puno se raspravljalo o stavu nekih teologa koji se nisu slagali s naukom Crkve niječući Marijino djevičanstvo. Osim toga, iako to nije definirano, tvrdili su da je Djevica Marija patila tijekom poroda. Baš u one dane kada smo za vrijeme egzorcizma molili treće radosno otajstvo krunice, razmišljajući o otajstvu rođenja Isusa, đavao je iznenada rekao,
“Kad je taj (Isus) rođen od one (Djevice), bilo je svjetlo kao kad je uskrsnuo.”
Nekoliko dana kasnije, tijekom Božićne osmine, “Na čudo svega stvorenoga, u svjetlu koje je obasjalo i obavilo sve unutar te špilje rođeno je Dijete koje nije oštetilo sveto tijelo svoje Majke. Bilo je to jedinstveno rođenje na svijetu i nikada više neće biti drugog sličnog. A ta Majka s glupim pogledom i suzama radosnicama primila Ga je s neopisivom ljubavlju” rečeno je.
Nekoliko dana prije Božića 2007. po svećenikovu naređenju, zli opet priznaje: “Ne možete zamisliti čuđenje u tim očima sa suzama koje su tekle iz njih, jer ona nije mogla razumjeti kako je moguće da je Ona imala Dijete u naručju. Kako je Ona to učinila? Kakvo čuđenje! (Ovdje je Zli počeo plakati od bola što ga je Isus prouzročio njemu svojim dolaskom) I pokrila Ga je jer je bilo hladno, i poljubila Ga.”
Tada je našem velikom iznenađenju dodao ovu izvanrednu izjavu o Božjoj ljubavi, piše egzorcist:
“Kad bi samo shvatili koliko je ljubavi sve pokrenulo, kad bi samo shvatili, bio bih uništen! Kad bi samo jedan čovjek, jedan jedini čovjek razumio 1% ljubavi koja je pokrenula Onoga da dođe na Zemlju, ja bih bio uništen, jer je tako velika, tako velika da je ne možete zamisliti.”
Vizija svetog svećenika: ‘Nitko ne može to zaustaviti, vidim Isusa, On dolazi’
