Od buntovne, antiklerikalne, djevojke za pobačaj do redovnice franjevke. Puna nemira, izgovarajući svoje Da Gospodinu pronalazi mir i otkriva ljubav koja ne prestaje.
Danas s vama dijelimo veliko svjedočanstvo, svjedočanstvo sestre Chiare od mlađih sestara Bezgrješnog Srca. Priča koja stvarno pokazuje kako nas Gospodin može dosegnuti i zavladati našim životima čak i iznad svega kada smo naizgled vrlo daleko od njega i od crkve.
Drugo od četvero djece, sestra Chiara rođena je u obitelji praktičnih vjernika, ali se ubrzo odselila iz župe i doživjela dugu i duboku pobunu koja ju je navela da preispita sve vrijednosti koje su prenijeli njezini roditelji.
Sestra Chiara: “Mislila sam da ako želiš biti slobodan moraš prijeći granice”
U srcu sam oduvijek imala želju za slobodom, za mene je sloboda bila čak i veća od sreće (…) za mene je sloboda bila sve (…) Mislila sam da čovjek mora prijeći granice da bi bio slobodan. (…) to je u meni rodilo veliki bunt
Ova velika želja za slobodom sukobljava se s učenjima crkve:
deset zapovijedi bilo je za mene deset nametanja (…) jedan od načina da budete slobodni bio je ići protiv ove institucije.
Majka zatrudni i djevojka se nada da će pobaciti
U međuvremenu, njena majka po četvrti put otkriva da je trudna, neplanirana i neočekivana trudnoća koja djevojku razbjesni. Ne želi drugog brata i smatra da je najbolje da njena majka pobaci.
“Kad je moja majka zatrudnjela s tim djetetom bila sam jako ljuta jer smo već odrasli, imali smo svoj mir smetalo mi je, četvrto dijete je teret, u srcu sam poželila da pobaci. Bila sam za abortus, branila sam prava žena.
Radost rođenja brata
Ali kada se rodio mali brat, sve se mijenja:
Kad se to dijete rodilo, ludo sam se zaljubila do te mjere da sam ga, možda da utišam grižnju savjesti koju sam nosila želeći ga ubiti, užasno razmazila. Jako sam ga mazila, ali on je stvarno postao stožer mog života ali to se nije poklapalo s mojom vjerom, bila sam jako udaljena od crkve, bila sam protiv katolika, to je ostalo u meni.
Sestra Chiara i borba protiv Crkve
Cilj mi je bio otkriti sve nedostatke svećenika, a potom tim dokazima diskreditirati katolike:
Kad sam uhvatila katolika, morala sam ga satjerati u kut (…)
Bolest malog brata i osjećaj krivnje
A tada se brat razbolio.
“Za mene je to bila borba. Bilo je užasno iskustvo – već sam diplomirala i nastavljala studij – ovaj mlađi brat (9 godina star Ed.) se razboli. Dijagnosticirana mu je užasna bolest želuca, a predstavlja se na prepotentan način. Bolest je bila ogromna, do te mjere da mu je život dovela u opasnost.
Sestra Chiara i najteži ispit u njezinu životu
Ovo iskušenje baca mladu ženu u malodušje i očaj, boji se gubitka brata i osjeća krivnju što je mislila da se nije trebao roditi.
“Bilo je to najgore vrijeme u mom životu. Ne samo da sam bila zabrinuta, oprostite (…) Osjećala sam se odgovornom, mislila sam u svom srcu da je to kazna koju mi Bog daje. Kako sam nekoć htjela ubiti ovog malog brata, sada sam mislila da ga Gospodin ubija da bi mi rekao: “Jesi li vidila? Ti si ga htjela ubiti i sad ja to stvarno činim”.
Sestra Chiara: “Mislila sam da se s Bogom stvari mogu kupiti”
Jako težak period, užasna težina na srcu, ne zna što da radi. Želi se moliti, ali koje molitve izgovarati? Ona ne podnosi “pjevanje” svete krunice, ali je uvjerena da se s Bogom može dijalogom postići kompromis, živi vjeru kao davanje i uzimanje:
“Mislio sam da se s Bogom stvari mogu kupiti, bilo je to pomalo kao “ti učini nešto za mene i ja ću učiniti nešto za tebe”. I tada sam rekla Gospodinu: “Tko god da si, gdje god da si, molim te da spasiš život ovog djeteta. Spreman sam učiniti sve, uzmi sve što imamo, drži nas siromašnima, uzmi sve, ali spasi život ovom djetetu. I spreman sam učiniti sve zauzvrat.” I ono što najviše mrzim, a to je bilo druženje s katolicima. “Ako se snažno umiješaš u život ovog djeteta, spreman sam platiti odlaskom u katoličku skupinu, u Youfra, franjevačku mladež”.
“Morao sam platiti svoj dug”
Gospodin ne kasni s odgovorom i bolest odjednom prestaje. Dakle, djevojka samo mora platiti svoj dug i pohađati ovu grupu za koju vjeruje da je sastavljena od depresivnih, gubitnika, dosadnih ljudi. Sestra je već bila dio toga. Prvih nekoliko puta drži se potpuno po strani: ne vjeruje nikome, distancirana je, ne govori. Ali onda se nešto promijeni: ona je zadivljena jednostavnošću tih tipova. Ne boje se pokazati svoje mane, svoje slabosti.
Misija u Albaniji i Božji pogled
Ona nastavlja rado pohađati grupu, a zatim odlučuje otići u misiju u Albaniju kako bi pomogla i najmanjima i učinila se korisnom. Tamo, u apsolutnoj nesigurnosti, doživljava neobičan mir i zadovoljstvo, besmislenu sreću s obzirom na sirotinju i potpuni nedostatak zabave. Brine se o čišćenju i pospremanju kapelice, sudjeluje u euharistijskom klanjanju i tu se, licem u lice s Gospodinom, prvi put osjeća da je gleda i voli.
Poziv sestre Chiare
Po povratku u Italiju ništa nije kao prije: svakodnevna misa postaje rutina, odnos s dečkom postaje kompliciraniji i po prvi put joj se u glavi javlja ideja da postane časna sestra.
Unatoč strahovima, otporima, sumnjama, poziv postaje sve snažniji. S “Da” Bogu sestra Chiara otkriva ljubav koja ne prestaje. I iskusi da se punina dostiže vršenjem Njegove volje, davanjem Njemu slave.
Hvalim te, jer si me učinio kao čudo od djeteta;
divni su ti radovi,
znaš me u dušu, danas svjedoči.
