Pascale Gryson-Selmeci, majka obitelji iz Belgije, svjedoči o svom ozdravljenju koje se dogodilo u Međugorju u subotu 3. kolovoza, prije devet godina nakon svete pričesti na svetoj misi. Bolujući od leukoencefalopatije, rijetke i neizlječive bolesti sa simptomima poput multiple skleroze u njenom slučaju jako uznapredovale, nije hodala, niti govorila,, sudjelovala je na hodočašću u sklopu dječjeg festivala. Patrick d’Ursel, jedan od organizatora, hodočašća svjedočio je ovom ozdravljenju.
Prema svjedocima, ova stanovnica Valonskog Brabanta bila je neizrecivo bolesna 14 godina. Tek nakon što se pričestila, Pascale je osjetila silu. Na iznenađenje supruga i svih prosutnih, počela je govoriti i ustala iz stolice!
Davno sam tražila ozdravljenje, ali tada nije došlo
“Moje ozdravljenje, davno sam ga tražila. Trebali biste znati da sam bila bolesna više od 14 godina. Oduvijek sam bila vjernik, duboki vjernik, cijeli život angažirana u službi Gospodinu i kad su se prvi simptomi (bolesti) očitovali, prvih godina, tražila sam, molila. Ljudi iz moje obitelji pridružili su se mom zahtjevu, a onda kako odgovor nije stigao, barem ono što sam očekivala – u datom sam trenutku rekla sama sebi da, bez sumnje, Gospodin me priprema za nešto drugo. Prvi odgovori koje sam dobila bile su milosti nošenja ove bolesti, milosti Snage, milosti Radosti. Ne trajna radost, nego u svakom slučaju duboka radost, štoviše dublja u duši. Čvrsto vjerujem da je Božja ruka uvijek bila nada mnom. Nikad nisam sumnjala ni u Njegovu ljubav prema meni, unatoč ovoj bolesti koja je mogla baciti sumnju na Božju ljubav prema nama.
Djeca su bila ljuta na Boga: Zašto neke ozdravi a neke ne?
Prije nekoliko mjeseci moj suprug David i ja osjetili smo hitan poziv da se pridružimo Međugorju ne znajući na što nas Marija priprema, kao apsolutno neodoljivu privlačnost. Iznenadio me ovaj veliki poziv, pogotovo činjenica da ćemo oboje biti zajedno, suprug i ja istim intenzitetom. Nasuprot tome, naša su djeca ostala potpuno ravnodušna, revoltirana mojom bolešću, revoltirana protiv Boga. Uporno su me pitali zašto je Bog nekim ljudima dao iscjeljenje, a drugima ne. Moja kći mi je rekla: “Mama, zašto se sama ne moliš za svoje ozdravljenje?” Ali ja sam prihvatila ovu bolest kao dar od Boga, nakon godina na tom putovanju.
Željela bih s vama podijeliti sve što mi ova bolest donosi. Mislim da zbog bolesti ne bih bila ovakva kakva sam sada. Bila sam osoba vrlo sigurna u sebe; Gospodin mi je dao darove. Bila sam briljantan umjetnik, vrlo ponosan; Studirala sam umjetnost govora i moje obrazovanje je bilo lako i izvanredno. Ukratko, mislim da mi je ova bolest otvorila srce i prosvijetlila/razbistrila pogled na život. Jer to je bolest koja pogađa sve što postoji. Zaista sam sve izgubila, fizički i duhovno sam dospila na dno. Što se psihološki tiče, mogla sam eksperimentirati i shvatiti u svom srcu ono što su drugi živjeli. Bolest mi je otvorila srce i oči; Mislim da sam bila slijep i sada vidim s čime drugi mogu živjeti; Volim ih; Želim im pomoći; Želim biti na njihovoj strani. Također sam mogla otkriti bogatstvo i ljepotu odnosa prema drugome. Naš se odnos produbio više nego što smo se mogli nadati.
Na nosilima i na rukama do ukazanja
Neposredno prije polaska na hodočašće odlučili smo povesti svoju djecu. Tada sam rekla svojoj kćeri da moli za moje ozdravljenje ne zato što sam ja imala želju, nego zato što je ona to željela. Ohrabrila sam je, zajedno sa svojim sinom, da zamole od sebe ovu milost za svoju majku i oni su prevladali svoje poteškoće da vjeruju i odupru se.
S naše strane, za mog supruga i mene ovo putovanje je bilo nezamisliv izazov. Odlazak s dvovje invalidskih kolica; nisam mogla sjediti, bila su potrebna invalidska kolica što je moguće više nagnuta; iznajmili smo jedne; imali smo mali auto; stalno su me morali nositi na rukama unutra van.
Nikada neću zaboraviti da je solidarnost za mene najveći znak da Bog postoji. Za sve one koji su mi pomogli bez riječi, za gostoprimstvo koje sam primila od organizatora, za svakoga tko je učinio i jednu gestu u moje ime, molim Gospu da udijeli poseban i majčinski blagoslov stostrukog dobra koje su mi donijeli.
Najveća mi je želja bila prisustvovati ukazanju Marije kod Mirjane. Naš vodič pristao je odvesti mog supruga i mene tamo. Opet sam doživila milost koju nisam spremna zaboraviti: nekoliko me ljudi nosilo u mojoj stolici na nosilima kroz gustu gomilu prkoseći nemogućim zakonima kako bih se mogao pridružiti istom mjestu, malom oltaru koji prima Marijino ukazanje. Jedan redovnički misionar razgovarao je s mojim suprugom i sa mnom, ponavljajući poruku koju je Marija posebno namijenila bolesnicima.
Križni put u krevetu prije ozdravljenja
Sljedećeg dana, u petak 3. kolovoza, moj suprug je ujutro otišao na križni put. Bilo je jako vruće i moj najveći san bio je pratiti ga. Ovaj dan ću pamtiti kao jedan od najbolnijih u cijeloj mojoj bolesti… Za svaki udah sam morala tražiti inspiraciju. Moj muž je bio odsutan uz moj pristanak, nikad ne bih htjela da se toga odrekne. Znala sam da nisam ništa pila ni jela niti sam uzimala lijekove. Bila sam prikovana za krevet; Nisam imala snage ni moliti samo licem u lice s Gospodinom.
Moj se muž vratio vrlo sretan, duboko dirnut živošću postaja križnoga puta. Pun samilosti prema meni, bez da sam mu išta objašnjavala, shvatio je da se Križni put za mene dogodio u mom krevetu.
Čudesna Euharistija, ona osjeti struju života i ustaje
Na kraju dana, unatoč umoru i iscrpljenosti, Pascale Gryson i njezin suprug otišli su na euharistiju. Ona nastavlja:
Otišla sam bez respiratora, pa je težina ove jedinice od nekoliko kilograma na mojim koljenima postala nepodnošljiva. Zakasnili smo… usuđujem se reći na navještaj Evanđelja. (…). Kad smo stigli, počela sam moliti Duha Svetoga u radosti koju ne mogu izraziti. Zamolio sam Ga da preuzme cijelo moje biće. Izrazila sam mu svoju obnovljenu želju da Mu pripadam, tijelom, dušom i duhom. Slavlje (mise) se nastavilo sve do pričesti, koju sam intenzivno iščekivala. Suprug me doveo do reda iza crkve. Jedan je svećenik prešao kroz prolaz s Tijelom Kristovim. Odmah se uputio prema mom suprugu i meni, prolazeći pored svih ostalih ljudi koji su čekali. Pričestili smo se, oboje sami u ovom trenutku u redu. Udaljili smo se da napravimo mjesta za druge pričesnike i započeli zahvaljivanje. Osjetila sam jak i vrlo sladak miris. Tada sam osjetila snagu kako prolazi kroz mene, s jednog kraja na drugi, ne toplina, već snaga/sila. Neiskorišteni mišići u mojim nogama bili su križani strujom života. Tada sam rekla Bogu: „Oče, Sine, Duše Sveti, ako činiš ono što ja mislim da činiš, da se dogodi ovo nezamislivo čudo, onda te molim za znak i milost: učini da mogu komunicirati sa svojim suprugom.” Okrenula sam se prema mužu i pokušala sam mu reći “Osjećaš li taj parfem?” Odgovorio mi je, najprirodnije na svijetu, “Ne, imam malo začepljen nos!” Kažem ‘prirodno’ jer nije čuo moj glas godinu dana! Da ga probudim rekla sam mu “EH! Ja govorim! čuješ li me?”
Tamo sam znala da je Bog ostvario svoje djelo i u činu vjere podigla sam noge iz invalidskih kolica i ustala. Svi ljudi koji su nas okruživali su shvatili što je u tom trenutku proizvedeno. Sljedećih dana stanje mi se iz sata u sat popravljalo. Nemam želju stati i zaspati, a bolovi zbog bolesti ustupili su mjesto bolovima od fizičkog napora koji nisam osjetila 7 godina.”
Heather Parsons je novinarka koja je u Međugorju imala viziju Isusa Krista
