Ovog četvrtka milijuni slave Tijelovo i održavaju se Euharistijske procesije diljem svijeta. Riječ je o blagdanu koji ističe stvarnu prisutnost živog Boga Isusa Krista u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
U intervjuu danom Zenitu prije nekoliko godina, monsinjor Stanisław Nowak, nadbiskup u miru Czestochowe ispričao je potresnu priču o posljednjoj euharistijskoj procesiji Ivana Pavla II.
Riječi su to koje su duboko potresle svijet jer pokazuju gotovo strašnu ljubav svetog Pape prema Euharistijskom Isusu, a koja je ovom svijetu tako potrebna.
Ivan Pavao II je mnogo patio zbog zabrane procesije
“Već kao krakovski biskup Karol Wojtyła pridavao je veliku važnost Tijelovskoj procesiji kao „ispovijesti vjere u Boga na ulici”, u središtu grada.
Mnogo je patio kada je, u vrijeme komunizma, prekinuta velika tradicija Krakova, koja datira još od prije Drugog svjetskog rata – da se euharistijska procesija vodi do glavnog gradskog trga”.
Veliki nadbiskup Krakova, njegov prethodnik, Adam Sapieha, predvodio je ovu procesiju do glavnog trga, prelazeći ulicama povijesne jezgre s Presvetim.
U vrijeme oštrog komunizma, nažalost, sve to nije bilo moguće organizirati: procesija se odvijala samo na brdu dvorca Wawel i bilo je zabranjeno prolaziti ulicama grada. Karol Wojtyla se, dakle, kao kardinal snažno borio da se tijelovska procesija vrati na ulice.
Ovo je dokaz da je Ivan Pavao II u raju: Zazivajte ga, ljuti je neprijatelj sotone
Papa u suzama, ne može hodati, želi klečati
Želio bih vam ispričati ovu anegdotu, koju smatram vrlo nježnom, o svetom Ivanu Pavlu II.: Tijekom svog posljednjeg slavlja Corpus Domini, koje je predvodio 2004. godine, Papa više nije mogao hodati, pa je bilo potrebno njegovu stolicu pričvrstiti za platformu vozila predviđenog za procesiju.
Ispred njega, bila je izložena monstranca s Presvetim. Nedugo nakon polaska, Ivan Pavao II obratio se voditelju ceremonije i upitao ga može li kleknuti. Potonji mu je nježno objasnio da je to previše riskantno, s obzirom na to da je ruta prilično grbava i da to smanjuje stabilnost vozila. Nakon nekoliko minuta Papa je ponovio:
“Htio bih kleknuti”. Rekli su mu da pričeka da se kolnik popravi. Nekoliko trenutaka kasnije Papa je rekao kroz suze: “Isus je tu… molim te pusti me da kleknem!”
Dvojica ceremonijara tada su mu pomogla da klekne. Budući da nije mogao stajati na nogama, Papa se pokušao uhvatiti za ali su ga, gotovo odmah, morali ponovno natjerati da sjedne.
Koliko je sveti Ivan Pavao II. želio kleknuti pred Presvetim, koliki intenzitet volje, kolika vjera u isitnskog Boga…, razumljivo je zašto baš ova priča razdire milijune srca u ovim Tijelovskim danima. Molimo se da ne zaboravimo Isusa živog i kad procesije prođu, a on sam ostane u Tabernakulima svijeta.
