Claire Koç je francuska novinarka turskog porijekla. Radi za France Télévisions, francusku javnu televizijsku kuću.
Rođena 1983. u srcu Anatolije u obitelji Alevi – alevizam je islamski pokret šijitskog podrijetla -, imala je samo godinu dana kada je s roditeljima napustila svoju zemlju: odredište Francuska.
Claire se tijekom svog života – nakon što je dobila francusko državljanstvo – dosta borila da se integrira u kulturu zemlje koja ju je usvojila.
Odbačena od obitelji
Njenu ljubav prema Francuskoj nikada nisu dijelili njeni roditelji i rodbina, koji su se zapravo s vremenom još više radikalizirali u islamu ne prihvaćajući europsku kulturu. Tako je svoje djetinjstvo i mladost provela dijeleći svoje vrijeme između nastave u javnoj školi i nastave turskog jezika.
Ionako napeti odnosi s roditeljima konačno su se pogoršali 2016. Tada je Claire roditeljima obznanila svoju namjeru da se uda za čovjeka kojeg voli, Francuza koji je, međutim, u očima svoje obitelji, on je imao neoprostivu manu: bio je kršćanin.
Raskid je potpun: Claire nikada više neće vidjeti svog oca, koji će umrijeti od raka tijekom pandemije. A završava i pod zaštitom francuske policije zbog prijetnji ekstremista koji ne toleriraju njene javne pozive imigrantima, koje poziva da se integriraju u francusko društvo, a ne da se izoliraju u ogradi identiteta.
Unatoč poteškoćama, Claire je danas mirna. Majka petogodišnjeg dječaka, u knjizi Le jour où je me suis convertie (“Dan kad sam se obratila”) bez kompleksa i straha govori o dubokom razlogu ovog novopronađenog spokoja: svoje obraćenje na katoličku vjeru.
Ta priča Claire Koç nikog nije ostavila ravnodušnim u Francuskoj jer na neki neki način slična je obraćenju pisca Andréa Frossarda, kojeg je milost iznenada pogodila u Parizu u kapeli gdje je kao ateist i antikatolik samo ušao potražiti prijatelja.
Kolbeovo proročanstvo: ‘Ovim vremenima dominirat će sotona, a ni najpametniji ne smiju ovo činiti’
“Duhovna ljubav na prvi pogled”
Claireino obraćenje dogodilo se kad je bila mala djevojčica. Ono što ona sama definira kao “duhovna ljubav na prvi pogled” pogodilo ju je 1989. godine, kada je imala samo šest godina.
Jedne večeri, dok se vraćala iz škole, Claire se zadržala uz cestu kako bi ubrala cvijeće i skrenula s uobičajene rute kući. Detalj koji se ne čini slučajnim s obzirom na duboku simboliku koja povezuje cvijeće s Gospom. Tako u potrazi za cvijećem mala djevojčica na kraju dolazi u župu Svete Terezije. Ne znajući ništa o katoličkoj vjeri, ali impresionirana veličinom te nepoznate zgrade, odlučuje ući.
Otvorena vrata crkve šalju joj poruku dobrodošlice koju mala Claire ne propušta. Kad je ušla u crkvu, odmah je ostala zapanjena mističnom ljepotom: posebice kipovima svetaca kao da oživljavaju na blagom svjetlu. Njihovi dobronamjerni pogledi, lica, križevi, ruke, svijeće: sve se isprepliće i pretvara slučajno skretanje s puta kući, u zaron u srce uzvišenog.
U određenom trenutku, kaže Claire u knjizi o svom obraćenju, “lice mi odmah privlači pogled: ono Marije koja drži svog sina u naručju. Kad sam je pogledala pogodila me duhovna munja.”
Milost – nastavlja novinarka u svojoj priči – izbija iz njezina lica, nježnost njezina tena i blistav sjaj njezinih plavih očiju pojačavaju pastelno plavetnilo haljine koja je obavija. Cjelina tvori viziju savršenstva; u njoj ne vidim samo majčinsku ljubav, već i žensku ljepotu, dobrotu i veličinu duše. Moje djetinje srce dirnuto je Marijinim kipom i obećajem joj da ću je posjećivati što je češće moguće.”
Probola je moje srce
“Djevica Marija mi je tada probola srce.” Tako ova kći Turske sažima, taj prvi susret s Majkom Božjom nakon kojega joj se stječe navika posjećivati sve crkve koje susreće na ulici.
Maria tako kroz duhovne razogovore s djevojčicom sadi sjeme u Claireino malo srce. Ali trebat će još tridesetak godina da u potpunosti ostvari svoje obraćenje.
Krstila se na rajskim otocima Sejšelima, malo prije povratka u Francusku gdje je u međuvremenu eksplodirala pandemija Covida. Claire, koja je tad već bila katekumen, shvaća da će je ograničenja protiv Covida spriječiti da primi krštenje za Uskrs kao što se nadala. Zatim traži od lokalnog svećenika, oca Martiala, da ju krsti prije njezina povratka.
Težak put obraćenika s islama na Krista
Claire sebe definira kao “samouku u vjeri.” Ni njezina obitelj ni njezine dvije zemlje (njena domovina Turska i njezina posvojena zemlja Francuska) nisu joj dale želju da slijedi Krista.
Zapravo ovo je svjedočanstvo izazvalo pravi potres u Francuskoj a ideja da se tako poznata muslimanska novinarka obrati na katolicizam nije se svijedjela ni katolicima.
Priča kako se sve oko nje urotilo da je skrene s tog puta. Nekoliko ljudi oko nje – uključujući, nažalost, i neke katolike – pokušalo ju je natjerati da odustane od tog poziva, pozivajući je da se odrekne tog “skandaloznog” i “neprimjerenog” obraćenja.
Dodaje da se u Francuskoj, nekad prijestolnici katoličanstva sada ne gleda kao na nešto dobro.”
Uostalom, Chesterton nas je upozorio: “Kršćanstvo je uvijek demode”, rekla je u jednom intervjuu. Nije potrebno spominjati da obraćenje na katoličku vjeru dodatno produbljuje jaz koji je Claire već odvojio od njezine biološke obitelji.
Bila je dvostruko diskriminirana: zbog ljubavi prema Francuskoj i zbog ljubavi prema Kristu. Ali Claireina mlada i radosna vjera također je rasla zahvaljujući ovom križnom putu. Ipak, bez ljutnje s njene strane. Baš suprotno: “Radije ističem one koji su mi otvorili ruke. Opraštanje i zahvalnost: nepogrešivo je obilježje Evanđelja. Ali sve u znaku Marije” govori dok radosno svjedoči svoju pripadnost Kristu, po Mariji.
Roy Schoeman, židov koji je vidio Djevicu Mariju: ‘Rekla mi je ime mog Boga’
