Simona Mijoković imala je, kako svjedoči manje od 12 godina kad je počela biti – zlostavljana. Bila je samo djevojčica kojoj je trebala ljubav i zaštita, kao i svakoj djevojčici na ovome svijetu.
Ali grijeh i zlo oduzeli su joj i zaštitu, i ljubav i dostojanstvo djeteta Božjeg. Simona je bila zlostavljana dugi niz godina. Kad ti kao maloj djevojčici oduzmu dostojanstvo i nevinost ostaješ sam na vjetrometini uz silan progon zla. Sve se to sručilo na ovu malu djevojčicu koja je toliko puta bila ranjena, pogrđena, ismijavana – raspeta. I kad je svijet i đavao mislio da je pobijedio i kad se sve činilo gotovo, a Simona ta malena djevojčica, odbačena prezrena od ljudi i od podzemlja – Bog ju pronalazi, podiže, čisti, iscijeljuje, postavlja – nama za svjedočanstvo!
Kako je silan naš Isus, kako su velika Njegova djela. Simona je danas ljubav i zaštita mnogim djevojčicama – putokaz i svjetlost našeg Boga u tami mnogih djevojčica koje prolaze isto iživljavanje sotone nad kćerima i sinovima Božjim, a kojima su poradi grijeha oduzeti identiteti i ljudsko dostojanstvo. Simona je ponovno progovorila, ovaj put o najvećoj rani – ubojstvima nerođene djece. I ponovno je zlostavljana, pogrđena, raspeta.
Samo, ovaj put, Simona nije sama. Simona je obranjena, otkupljena i hrabra. Ovaj put poražen je sotona, a ne Simona, dok njeno svjedočanstvo uznemiruje zlo.
Pročitajte ga, podijelite za sve zlostavljane djevojčice među nama!
Čega da se bojim, ljudi?
“Biti u svijetu,
a ne biti od ovoga svijeta.
Hoditi zemljom,
a živjeti za Nebo.
Tako mi srce ujutro nakon molitve radosno i zahvalno pjeva.
Spremam cure za vrtić i upitam muža:”što ti misliš dali bi trebala prestati svjedočiti?”
Inače moj muž svaki moj status/ svjedočanstvo blagoslovi.
On kaže: “Ne, ma od kuda ti sada to.”
Nato se nadovezuje dok god postoji i ‘jedna Simona’ koja živi kao što si ti živjela, svjedoči, a to će ljubček uvijek biti. Nasmije se i ide raditi.
Inače prije par godina jedna prijateljica mi je rekla: Simona nemoj nikad svjedočiti za abortuse, razapet će te!
A moje srce joj odgovori: zar nisu i Isusa razapeli?
Zar nismo i mi Isusa razapeli našim grijesima?
Čega da se bojim, ljudi?
Ranjenih, zarobljenih?
Za njih treba moliti, jer koja li nam plaća ako ćemo moliti samo za one koji nas ljube, koji nam čine dobro.
Neka ovo svjeodočanstvo kao i svako uvijek bude na slavu, hvalu, čast Božju. Jer jedino On dostojan je toga.
Zlostavljana djevojčica
Moja najveća životna rana bila je kada je mama ostavila tatu.
Imala sam samo 9 godina ( 3 razred osnovne škole).
Inače kao dijete govorili su mi da sam bila jako poslušna.
Bavila sam se različitim aktivnostima, od baleta, sviranja klavira do igranje košarke. Ali moja bajka sretnog života završila je kada me mama na neko vrijeme ostavila.
Kasnije je mene i brata uzela iz Zagreba u Sloveniju tako da sam 4. razred osnovne škole išla na Breganu, a 5. počela u Brežicama. U školi sam se uključila u aktivnosti i bila sam odličan đak. Sve do jednog trenutka . Kada sam počela biti zlostavljana . Tada sam se počela povlačiti u sebe, a onda i do do trenutka s 12 godina kada me jedan dečko prevario s ‘šetnjom’ i uzeo moju nevinost. Tada sam postala žena.
Istri tren izgubila sam osjećaj za sve dobro i prestala se baviti sportom. Istog trena počela sam krasti mami cigarete i tražila društvo gdje ću moći sve zaboraviti.
Naravno s kim si takav si – tako kažu.
Pa tako sam i pronašla druge mlade koji su isto sa svojim ranama došli da pronađu mene.
Tražila sam ljubav
Uvijek sam razmišljala kao dijete ako je mama ostavila tatu, a vjenčali su se ,što je uopće taj brak? Pa uopće nije važan. A kolike su samo rane u mnogoj djeci rastavljenih roditelja. Da samo znate.
Koliko je brak važan za odrastanje djeteta, djece. Kad su se mnoge djevojčice iz mog susjedstva igrale u parku i na njima se je odražavala ta nevinost, meni su moju oduzeli.
I dugo sam se borila u srcu s tim. Tražila sam samo ljubav oca i majke. Tražila sam samo da budem voljena,
ali uvijek naišla na krive osobe, osobe koje su i same imale rane i tako se je knez ovoga svijeta sa svima nama poigrao. A mi naivno vjerovali.
Htjela sam biti mama – lagao me i poslao na abortus
Tako sam vjerovala muškarcu kada sam bila srednjoškolka. Imala sam samo 17 godina .
Vjerovala sam da želi obitelj samnom.
I bila sam spremna roditi mu dijete. Ali opet sam bila prevarena.
Lagao me i poslao na abortus.
Oprostila sam mu tada jer sam vjerovala da mu je žao.
Sve do drugog puta gdje je opet rekao da želi bebu samnom. A Bog je i to dopustio. Da opet ostanem trudna.
I opet me prevario. Opet me izlagao i poslao na abortus.
Bila sam samo mlada djevojka koja je u svim svojim lutanjima, ovisnostima, grijesima ipak htjela biti mama . I koja je silno patila i plakala od tog dana.
Ginekolog mi je prepisao kontracepciju i rekao poradi mog zdravlja da više nije dobro da se dogodi da dođe do abortusa i da razgovaram s ‘dečkom’.
Ali zamislite tu ludu mladenačku zaljubljenost da sam prestala koristiti kontracepciju jer sam unatoč svemu opet htjela biti mama.
I nakon trećeg puta ni tada nije želio, a ja sam znala gdje mi je ići. U bolnicu. Nisam imala izbor. Nego sam bila prisiljena.
Nema veće boli: To su žive rane
Nisam imala ničiju podršku samo svoje suze koje su oplakivale moje bebice. Nema veće boli od abortusa.
To je ubojstvo! To nije pravo na izbor. Kada sam prvi put bila slobodna? Kada sam došla 10 godina nakon abortusa na Tabor.
Kada sam prvi put sve ispričala u životnoj svetoj ispovjedi pateru Zvjezdanu.
Ali ni tada rane nisu prestale krvariti.
Jer to su žive rane. Ja sam svu mladost provela na tabletama za spavanje. Za smirenje.
U ovisnostima.
Jer taj grijeh me razdirao, budio po noči, uništavao tako jako da je đavao kroz tu ranu odveo me u još veče grijehe. Sve ove godine nosila sam u tišini .
Oplakivala u tišini. Jecala u tišini. Sve do trenutka kada sam 17.3.2021 dosla na misu za oca Lorenza.
Tada mi je prvi puta Gospodin u srcu progovorio .
Progovorio da je vrijeme da Mu predam ranu i da će ju On potpuno zacijeliti i proslavit se kroz nju darujući mi 5 čedo u naručje. Mog Ljubljenog Michaela Lorenza kroz kojeg je izlječio sve moje rane.
Svima sam oprostila
I svim srcem oprostila sam svima koji su me na bilo koji način duhovno ili fizički povrijedili u mojoj prošlosti.
I da bilo koga vidim iz moje prošlosti od srca bi mu pružila ruku, zagrlila ga i posvjedočila o ljubavi Božjoj.
Kako su Božji sudovi drugačiji nego naši ljudski.
Toliko puta se je moje malo srce uvjerilo u to.
Svih ovih 11 i pol godina s Isusom. Moje trudnoće su zaista čudo Božje. Po ljudskom sudu nisam ih zaslužila .
Ali moje srce zna da moj Bog zna da sam ja željela moje bebice iz mladosti koje su ubijene.
Moje srce ih je željelo. I tako mnoge majke danas, mlade djevojke su ucijenjene, su prisiljene, nemaju nikog tko će stati uz njih i njihovo nerođeno dijete.
Raspeta za nerođene, raspeta za Isusa
Ali danas se pred mnogim bolnica moli! Danas postoje mnoge udruge i pateri koji se bore za vas majke i vaše nerođeno dijete .
Postojimo i svi moji koji smo okusili tu tamu zla i grijeha abortusa,ali se i svim srcem pokajali i obečali borit za Nerođene!
Obečali borit za one koji nemaju glasa.
Obečali boriti za one koji nisu ‘ tvoje tijelo’ nego koji imaju svoje tijelo.
Koji imaju svoje srce.
Koji imaju svoj DNK!
Koji imaju svoj identitet – djeteta Božjeg.
I dok god dišem svjedočiti će srce moje Milosrđe i Pravednost Božju.
Svjedočiti kako samo On naš Svemogući Bog može učiniti sve novo.
Dok god dišem biti ću otvorena životu, unatoč mojim teškim i krvavim trudnočama.
Dok god dišem borit ću se za ŽIVOT.
I dok god dišem darovati i svoj život za život Nerođenog djeteta.
Umrijeti sebi, a živjeti za Njega .
Za Njega spremna biti prognana
Za Njega spremna biti odbačena
Za Njega spremna biti oklevetana
Za Njega spremna biti ismijana
Za Njega uvijek opraštati svima do kraja
Za Njega spremna biti raspeta .
Jer nađoh Onog koga ljubi duša moja
i ne pušta Ga. Njegova za sva vremena”, napisala je Simona.
SILAN JE BOG! Simona rodila petu bebu, a nakon prve trudnoće rekli su joj da ne može više biti mama
