Otac Emiliano Tardif rođen je u Quebecu u siromašnoj, vrlo katoličkoj obitelji s mnogo braće i sestara, od kojih se četvero posvetilo redovničkom životu.
Emiliano se pridružio Misionarima Presvetog Srca s 21 godinom i otputovao je kao misionar u Dominikansku Republiku 1956. godine.
Bio je profesor na sjemeništu Misionara Presvetog Srca Isusova u Dominikanskoj Republici i voditelj časopisa za obitelji “Amigo del hogar”.
Godine 1965. imenovan je poglavarom za Dominikansku Republiku. A onda je postao provincijal kongregacije do 1973. kada je obolio od tuberkuloze pluća. Doktori u Quebecu rekli su mu da bi trebao biti u bolnici najmanje godinu dana.
Ali dogodilo se nešto neobično što mu je promijenilo život.
“Nakon što su obavljene sve pretrage, čak i prije nego što su me liječnici počeli liječiti, posjetilo me pet laika iz karizmatske molitvene skupine u Quebecu.
Došli su i molili za mene, u bolničkoj sobi i Gospodin me potpuno ozdravio za tri-četiri dana.
Bolnicu sam napustio savršenog zdravlja, u kojem i danas uživam!”
I odatle je bio povezan s Katoličkom karizmatskom obnovom.
Sve dok mu 1973. godine Gospodin nije dao karizmu ozdravljenja.
O ovoj karizmi kaže sljedeće,
“Razvijala se postupno i za mene je to bio prekrasan Gospodinov instrument koji je pratio moje djelo evangelizacije.”
Godine 1974. vratio se u Dominikansku Republiku gdje je počeo raditi s Katoličkom karizmatskom obnovom.
A ubro je postao poznat diljem svijeta po svojoj karizmi iscjeljenja.
Godine 1975. Gospodin mu je dao i karizmu riječi znanja koja je komplementarna službi iscjeljivanja.
Ovdje donosimo njegovo svjedočanstvo koje je u prvom licu ispričao pater Emiliano.
Navodna tuberkuloza
Godine 1973. bio sam provincijal svoje Družbe, Misionari Presvetog Srca, u Dominikanskoj Republici.
Previše sam radio, zlorabeći svoje zdravlje u 16 godina koliko sam bio misionar u zemlji.
Proveo sam puno vremena u materijalnim aktivnostima, gradeći crkve, gradeći sjemeništa, centre za ljudski razvoj, katekizam itd.
Uvijek je tražio novac za gradnju kuća i za prehranu naših sjemeništaraca.
Gospodin mi je dopustio da iskusim sav taj aktivizam i zbog prezaposlenosti sam se razbolio.
14. lipnja te godine, na skupštini Kršćanskog obiteljskog pokreta, osjećao sam se loše, jako loše. Morali su me odmah odvesti u Nacionalni medicinski centar. Bio sam u toliko teškom stanju da sam mislio da neću moći prživjeti noć.
Stvarno sam mislio da ću uskoro umrijeti.
Liječnici su mi napravili vrlo detaljne pretrage, otkrivši akutnu plućnu tuberkulozu.
Vidjevši da sam tako bolestan, pomislio sam se vratiti u svoju zemlju, Quebec, Kanadu, gdje sam rođen i gdje živi moja obitelj.
U Kanadi sam primljen u specijalizirani medicinski centar gdje su me liječnici ponovno pregledali, jer su htjeli biti sigurni o kojoj sam bolesti riječ.
Mjesec srpanj proveli su radeći pretrage, biopsije, rendgenske snimke itd.
Da me malo oraspolože, rekli su mi da bih se možda nakon godinu dana liječenja i odmora mogao vratiti kući.
Jednog dana primio sam dva vrlo čudna posjetitelja.
Prvo je došao svećenik direktor časopisa “Notre Dame” koji me je zamolio za dopuštenje da fotografira za članak: “Kako živjeti sa svojom bolešću”.
Još se nije bio oprostio kad je ušlo pet laika iz molitvene skupine karizmatske obnove.
Ti su posjeti imali dva potpuno različita pristupa: prvi prihvaćanje bolesti; drugi da povratim zdravlje – čudesno.
Kao svećenik misionar smatrao sam da nije poučno odbijati molitvu. Ali iskreno, prihvatio sam to više iz obrazovanja nego iz uvjerenja. Nisam vjerovao da mi obična molitva može donijeti zdravlje.
Rekli su mi vrlo uvjereno.
— Učinit ćemo ono što Evanđelje kaže: “Na bolesne će ruke polagati i ozdravit će.”
Odmah zatim svi su prišli stolici za ljuljanje na kojoj sam sjedio i stavili ruke na mene. Nikada nisam vidio ništa slično i nije mi se svidjelo .
Bilo mi je smiješno pod njihovim rukama i bilo mi je žao ljudi koji su prolazili vani i virili kroz vrata. Zato su zatvorili vrata, ali Isus je već bio ušao. Za vrijeme molitve osjetio sam jaku vrućinu u plućima .
Mislio sam da je to još jedan napad tuberkuloze i da ću umrijeti. Ali to je bila toplina Isusove ljubavi koja me je doticala i liječila moja bolesna pluća.
Tijekom molitve dobili su proročanstvo. Gospodin mi je rekao. “Učinit ću te svjedokom svoje ljubavi.”
Živi Isus je davao život, ne samo mojim plućima nego i mom svećeništvu i cijelom mom biću.
Nakon tri ili četiri dana osjećao sam se savršeno dobro. Imao sam apetit, dobro sam spavao i nije bilo bolova.
Osjećao sam se dobro i htio sam ići kući, ali su me prisilili da mjesec kolovoz provedem u bolnici tražeći posvuda tuberkulozu koja im je pobjegla i nisu je mogli pronaći. Na kraju mjeseca, nakon mnogih eksperimenata, nadležni liječnik mi je rekao:
„Oče, idi kući. Dobro si, ali ovo se protivi svim našim medicinskim teorijama. Ne znamo što se dogodilo.
— Oče, vi ste jedinstven slučaj u ovoj bolnici.
“I u mojoj kongregaciji”, odgovorio sam smijući se.
Iz bolnice sam otišao bez recepata, lijekova i posebne njege. Otišao sam kući sa samo 50 kila.
Petnaest dana kasnije pojavio se broj 8 časopisa “Notre Dame”.
Na stranici pet bila je moja fotografija bolnice: sjedim u poznatoj stolici za ljuljanje, s cijevima, tužna lica i zamišljena pogleda.
Ispod fotografije je pisalo: “Pacijent mora naučiti živjeti sa svojom bolešću, naviknuti se na prikrivene aluzije na indiskretna pitanja i na prijatelje koji ga više nikad neće gledati na isti način.”
Ali moje zdravlje je pokvarilo ovaj broj. Gospodin me je izliječio.
Moja je vjera bila vrlo mala, možda veličine zrna gorušice, ali Bog je bio tako velik da nije ovisio o mojoj malenosti.
Tako sam u svoje tijelo primio prvi i temeljni nauk za službu iscjeljivanja: Gospodin nas ozdravlja vjerom koju imamo, ne traži od nas više, samo to.
Početak karizmi
Dana 15. rujna prisustvovao sam prvom karizmatskom molitvenom susretu u svom životu.
Nisam ni znao što je to, ali sam otišap, jer sam bio izliječen i ljudi koji su molili za mene tražili su da posvjedočim o svom ozdravljenju.
Počeo sam malo raditi tog mjeseca rujna i pisao sam svom nadređenom kako bi mi godina koju sam morao biti u bolnici omogućila da je provedem proučavajući Karizmatsku obnovu u Kanadi i Sjedinjenim Državama.
Dao mi je dopuštenje i otišao sam u najvažnije centre u Quebecu, Pittsburghu, Notre Dameu i Arizoni.
Sjećam se da sam bio u Los Angelesu na misi s nećakinjom i prijateljem.
Nakon što sam pročitao Evanđelje na francuskom, htio sam ga komentirati, ali dogodilo se nešto vrlo čudno: osjetio sam da mi je obraz utrnio i počeo sam govoriti nešto što nisam razumio.
Nije bio ni francuski, ni engleski, ni španjolski. Kad sam završio, iznenađeno sam uzviknuo:
— Nemojte mi reći da ću primiti dar jezika…
“To si već dobio , ujače”, odgovorila je moja nećakinja. Govorio si u jezicima.
Povratak u Dominikansku Republiku
Nakon godinu dana koje sam trebao provesti u bolnici, vratio sam se u Dominikansku Republiku. Moj me poglavar odredio u župu u gradu Nagua.
Kad sam stigao, sazvao sam četrdesetak ljudi da im dam svjedočanstvo o svom ozdravljenju. Sjećam se da sam pozvao bolesne da prođu ispred da se pomolim za njih. Na moje iznenađenje, u skupini bolesnika bilo je više ljudi nego u skupini zdravih. Te noći Gospodin se dosjetio ozdraviti dvoje od njih.
Skupština je buknula u velikoj radosti i ozdravljeni su svjedočili na sve strane.
Svaki tjedan Gospodin je liječio bolesne.
U kolovozu je izliječio gđu Saru koja je imala rak u maternici. Bila je beznadna i vratili su je iz bolnice da umre kod kuće.
Odveli su je na susret i za vrijeme molitve za bolesne osjetila je duboku vrućinu u trbuhu i počela plakati.
Malo po malo shvatila je da bolest nestaje.
Nakon petnaest dana bila je potpuno zdrava i vratila se u molitvenu skupinu kako bi dala svoje svjedočanstvo, noseći svoje platno u rukama; odjeću koju su joj djeca kupila za dan ukopa.
Ljudi su dolazili u velikom broju. Svi su radosno pjevali i spontano slavili Boga.
Zbog ovih vrlo svečanih i lijepih susreta neki su svećenici počeli sarkastično govoriti:
— Otac Emiliano je izliječen od tuberkuloze, ali se razbolio u glavi.
Budući da sam molio u jezicima i vjerovao u Kristovu iscjeliteljsku moć, tvrdili su da sam poludio.
Gospodin mi je rekao kroz proročanstvo:
“Radim u miru. Dajem ti svoj mir. Budite glasnici mira.
Počinjem izlijevati svoga Duha na tebe.
To je proždiruća vatra koja će zahvatiti cijeli grad.
Otvori oči jer ćeš vidjeti znakove i čudesa koja su mnogi htjeli vidjeti, a nisu vidjeli.
Ja to kažem i ja to učinim.”
Čuda su se nastavila tako brojna da ih nisam mogao prebrojati više: parovi koji su živjeli u konkubinatu vjenčavali su se,mnogi mladi ljudi trenutno su oslobađani od droge i alkoholizma, ljudi su ozdravljali od raka i teških bolesti, nepokretni su prohodavali.
Jednostavno, Isus je oslobađao svoj narod od okova ropstva.
Kad je od raka ozdravila žena iz bordela dogodilo se nešto silno.
Vratila se u bordel da sa suzama u očima posvjedoči svojim drugovima:
— Ne dolazim vam reći da napustite ovaj život. Samo vam želim reći o svom prijatelju Isusu koji me spasio i promijenio moj život.
Rekla im je o svom ozdravljenju i obraćenju. Zatim je zatražila dopuštenje da osnuje molitvenu skupinu u istom bordelu.
I svakog su se ponedjeljka vrata grijehu zatvarala, a srce Isusu otvaralo. Bilo je molitve, čitanja Riječi i pjesama.
Gospodin tu nije završio svoje djelo.
Nakon godinu dana organizirano je povlačenje za 47 prostitutki iz grada.
Bilo je pokajanja, obraćenja i ispovijedi.
27 ih je napustilo svoje stare živote, a prema nedavnim izvješćima, 21 je ustrajalo na putu Gospodnjem. Neke su čak postald katehete.
Prema statistikama, u Nagui je bilo oko 500 kuća prostitucije. Više od 80% zatvorilo je svoja vrata.
Promjena je bila toliko notorna da su došli reći;
“Nagua je bio grad prostitucije, ali sada je grad molitve”
Danas nema ulice u Nagui bez molitvene skupine. Mnogo je onih koji negiraju karizme, govoreći da nisu važne.
Samo vas podsjećam da je Nagua bila potresena Evanđeljem i promijenila svoju slavu kao “grad prostitucije” zahvaljujući utočištu za prostitutke.
Ovo povlačenje vodila je žena koja je, poput Marije Magdalene, slijedila Isusa i kasnije svjedočila. Jer? Jer je ozdravila od raka.
Skromno fizičko ozdravljenje pokrenulo je društvenu transformaciju.
Tako se uspostavlja Kraljevstvo Božje, kroz događaje tako male i jednostavne da, poput zrna gorušice, kad proklijaju donose obilan plod.
Slijedi još čudesnog
Bio sam jako sretan u Nagui radeći s molitvenim skupinama, ali Duh Sveti mi je pripremio veliko iznenađenje.
Provincijal me zamolio da privremeno zamijenim jednog župnika koji je odlazio na godišnji odmor.
Iskreno, bilo mi je teško otići iz Nague. Uvijek želimo biti sigurni s onim što imamo, a to je veliki neprijatelj koji se otvara iznenađenjima Duha.
Dana 10. lipnja 1974. stigao sam na svoje novo odredište: Pimentel, koji je lijep gradić, smješten u središtu zemlje.
Grad jedva presijeca neasfaltirana ulica kojom prolaze magarci i pokoji auto ili traktor.
Nacionalna zastava vijori se u općini, a s druge strane stoji župa Svetog Ivana.
Čije me je ime potaknulo na pomisao da je moje poslanje, kao i poslanje svakog evangelizatora, biti preteča koji naviješta dolazak Spasitelja.
Po dolasku susreo sam se sa župnikom koji je već imao spakirane torbe.
Samo sam ga zamolio da mi dopusti organizirati malu grupu za Obnovu, jer bez molitve ne bih mogao raditi.
Nije mu se svidjelo, bojao se. Nije me odbio jer sam ga namjeravao zamijeniti za godišnji odmor, ali mi je rekao:
— U redu je, napravi grupu, ali bez karizmi.
“Pa”, odgovorio sam, “karizme ne dajem ja.” To dolazi od Duha Svetoga. Ako on želi dati karizme vašim ljudima, što ja mogu učiniti?
“Radi što hoćeš”, odgovorio je i pozdravio se.
Tko ne vjeruje da danas imamo živog Isusa koji čini čuda neka ne čita ovo što slijedi, jer će mu izgledati nevjerojatno.
Prvi sastanak
Tijekom prvih nedjeljnih misa pozvao sam ljude na konferenciju o karizmatskoj obnovi, obećavši im ispričati svjedočanstvo o svom ozdravljenju. Prisustvovalo je oko 200 ljudi.
Ali ti ljudi su imali toliko vjere da su noću nosili bogalja na nosilima. Kralježnica mu je bila slomljena i nije hodala pet i pol godina.
Kad sam ih vidio kako dolaze s njim na nosilima, mislio sam da su previše odvažni, ali su me podsjetili na onu četvoricu koja je nosila svog paraliziranog prijatelja Isusu (Mc 2,1-12).
Molimo za njega i molimo Gospodina da ozdravi ovog bogalja snagom njegovih svetih rana.
Čovjek se počeo jako znojiti i drhtati.
Tada sam se sjetio da sam, kad me je Gospodin iscijelio, također bio vrlo vruć.
Pa sam mu naredio:
— Gospodin te liječi. Ustani u ime Isusovo!
Rukovovao sam se s njim, a on me vrlo iznenađeno pogledao. Uz mnogo napora ustao je i počeo polako hodati.
“Nastavi hodati u ime Isusovo,” viknuo sam, “Gospodin te liječi!”
Napravio je korak i korak. Stigao je do Tabernakula i plačući zahvalio Bogu.
Svi su slavili Gospodina dok je izliječeni čovjek izlazio noseći nosila ispod ruke.
Toga je dana još desetero ljudi također bilo izliječeno ljubavlju Isusa Krista.
Kako su ljudi žedni molitve! Prilaze nam da nas zamole da ih naučimo moliti. Poput Isusa, moramo ih podučavati moleći s njima.
Drugi sastanak
Sljedeće srijede stiglo je više od 3000 ljudi.
Pa smo skup održali na ulici jer nismo stali u crkvu.
Budući da nije bilo moguće održati molitveni skup s tolikim brojem ljudi, propovijedao sam pola sata prije slavljenja euharistije za bolesnike.
Tamo je bila žena po imenu Mercedes Domínguez.
Bila je 10 godina potpuno slijepa i tijekom molitve za bolesne osjetila je jaku hladnoću u očima.
Vratila se kući vrlo uzbuđena, svima je govorila da joj se malo vratio vid. Sutradan se probudila potpuno zdrava!
Gospodin joj je otvorio oči i ona otvorila svoja usta kako bi posvjedočila sa svih strana o njegovom divnom ozdravljenju. Ovo iscjeljenje jako je impresioniralo cijeli grad.
Treći sastanak
Otišli smo u park, vani, slaviti slavu Gospodnju.
Bilo je to kao kad je Isus stigao u Kafarnaum ili Betsaidu.
Sam Isus, živ, došao je u naš grad. Park je izgledao kao bazen Bezatá: pun bolesnih ljudi, slijepih, hromih i paraliziranih, koji su čekali na svoj lijek. (Iv 5,1-3).
Te noći bilo je više od 7000 ljudi.
Činili smo isto: propovijedali Isusovu ljubav; da je živ u svojoj Crkvi i nastavlja djelovati znakovima i čudesima.
Slavili smo misu i ponovno je Gospodin počeo liječiti bolesne.
Bilo je gotovo preko vrha. Dogodilo se kao na svadbi u Kani, da je Gospodin pružio ruku s vinom: toliko mu je ostalo da se moglo organizirati još jedno vjenčanje.
Kad ga nešto zamolimo, on nam daje sve jer njegova moć i ljubav nemaju granica.
.
On ne liječi samo dvoje ili troje; ogromni su iznosi.
Policija je bila jako uzrujana jer su morali raditi prekovremeno pokušavajući kontrolirati pretjerani promet u tako malom gradu.
Stoga su službenici otišli kod načelnika policije tražiti od njega da zabrani ta okupljanja.
Poglavica raširi ruke i sa smiješkom im odgovori:
— I ja bih ih želio suspendirati, ali moja je supruga na jednom od tih susreta ozdravila…
Bila je bolesna dvanaest godina i bila je dirnuta Božjom ljubavlju. Nakon nekoliko dana oboje su primili sakrament ženidbe. Kako je divan Gospodin!
Gospodin je sve predvidio; umjesto da smo otkazali sastanak, imali smo 18 dodatnih policajaca koji će usmjeravati promet za sljedeću srijedu.
Četvrti sastanak
Bio je 9. srpnja, godišnjica mog povratka u Dominikansku Republiku. Od 9 ujutro stizali su autobusi i kombiji s ljudima iz cijele zemlje. Čak su nas i taksisti reklamirali jer je i njima bilo zgodno.
Tog poslijepodneva bilo je oko 20.000 ljudi u molitvi.
Zbog tolikog broja ljudi morali smo se popeti na krov, gdje smo postavili oltar i zvučnike.
Znate li kako je Bog “riješio” da je policija htjela prekinuti sastanke? Te je noći izliječio policajca koji je patio od poluparaliziranog moždanog udara.
Od tada smo imali svu policiju potpuno na našoj strani. Zaista, Božji način rješavanja problema je bolji od našeg.
Gospođa, poznata cijelom gradu, koja je bila gluha 16 godina, potpuno je ozdravila .
Prvo je osjetila zujanje, a zatim je shvatila da savršeno čuje propovijedanje.
Sutradan je otišla na tržnicu i zaposlenik je rekao drugom kolegi:
— Dolazi gluha žena, mi ćemo se s njom našaliti pomicanjem ustiju, ali bez izgovaranja riječi.
Ali uspjela je čuti što govore i vrlo radosno im odgovori:
— Ne, gospodo, nisam više gluha jer me Krist sinoć ozdravio.
Osim što je ozdravila, posvjedočila je Božju moć.
Tom je prilikom izliječen i čovjek koji nije mogao hodati, ali je mogao puzati.
Svi su vidjeli.
Živjelo se u punoj boji, živo i neposredno, ono što Evanđelje govori; to je uskrsli Isus hodao među nama i spašavao svoj narod.
Peti sastanak
Policija je na temelju četvornih metara izračunala da se okupilo 42.000 ljudi!
Ljudi su dolazili iz Puerto Rica, Haitija i iz svih župa u zemlji.
Narod se toliko povećao iz jednostavnog razloga što Gospodin Isus još nije promijenio svoj način rada.
I danas nastavlja činiti isto: liječi bolesne, ljudi se okupljaju na tisuće i naviještamo Kraljevstvo Božje. To je jednostavno ponovljeno Evanđelje.
Počeo sam se malo bojati, jer su me ti jadnici htjeli dotaknuti i da se pomolim za svakoga od njih. Te večeri su mi počupali sve gumbe sa jakne i skoro me smrskali.
Drugi problem je bio taj što ljudi koji su cijeli dan putovali nisu mogli pronaći hranu u gradu i vraćali su se gladni, ali puni Božje ljubavi.
Zato smo molili i molili Gospodina za njegovo svjetlo da zna što nam je činiti s tolikim ljudima.
On nas je uvalio u tu nevolju, morao nas je izvući.
Tijekom molitve dao nam je poruku u jezicima preko Evarista Guzmana. Da ne bih sumnjao, sam mi je dao tumačenje.
“Evangeliziraj moj narod, želim narod hvale.”
Ne trebamo se bojati velikih gužvi.
Gospodin nam ih šalje da im možemo naviještati njegovu Riječ spasenja.
Oni koji se boje čuda Gospodnjih boje se Gospodara čuda.
Što je o svemu tome mislio biskup Antonio Flores, biskup La Vege?
Bio je otvoren, ali zabrinut zbog tolikog publiciteta u tisku, radiju i televiziji.
Otišao sam ga posjetiti i našao ga u kapelici. Zajedno smo molili i složili se podijeliti ljude u veliku skupštinu i u male grupe kao što smo to učinili prije u Nagui.
Da bi ljudi imali oči uprte u Isusa, a ne u bilo kojeg čovjeka, te sam noći otišao iz župe.
Međutim, Gospodin je ostao i nastavio liječiti bolesne.
Tijekom našeg posjeta 1984. godine, dali su nam bilježnicu u kojoj su zabilježena 224 svjedočanstva o iscjeljenjima, izvršena u grupi koja se sastajala u kući Guare Rosario u ulici Colón.
Samo na sastanku 13. studenog 1975. dali su 22 svjedočanstva o izlječenjima.
Ubrzo nakon toga prestali su ih bilježiti jer ih je “već bilo previše”.
Gospodin je trijumfalno ušao ne samo u gradić Pimentel, nego u cijelu zemlju i izvan njezinih granica.
Gospodin je ušao u medije ozdravivši majku televizijske voditeljice. Za svjedočenje o čudu pred kamerama bila je zadužena ova spikerica.
Gospodin je stigao i do Zastupničkog doma liječeći vrat zastupnika u Narodnoj skupštini.
Kasnije sam saznao da su urednici francuskog časopisa “II est vivant” pisali biskupu pitajući ga o autentičnosti onoga što se dogodilo u Pimentelu:
Biskup je odgovorio na njihvo pismo 15. listopada 1975. doslovno govoreći:
“Svjedočanstvo oca Emiliana Tardifa MSC je autentično”. Ovo pismo objavljeno je u tom časopisu u broju 6-7.
Ubrzo nakon toga očekivano, otac Tardif je napadnut, a isti mediji koji su ga uzdizali sad su se okomili na njega. Prozivali ga za šarlatana, lažljivca i lažnog proroka. No, to je bila oluja koju je preživio i njegova služba se proširila po cijelom svijetu. Iza njegova rada stajao je njegov biskup i cijela biskupska konferencija, a i sam Papa je odobrio djelovanje karizmatskih susreta i djelo oca Tardifa.
