Trebamo li svakodnevnu molitvu? Čini se da mnogi misle da ne. Čak je i prezirno izrugivaju i s visine gledaju na moleće “malene”. “Što dobrog može iz toga proizaći?” – kažu, ili barem misle. “Gubitak vremena. Umjesto toga, bolje je učiniti nešto konkretno i korisno.”
Majka Terezija: ‘Preko ove molitve Isus može doći u tvoje srce’
Tko ne moli, osuđen je
U međuvremenu, Katekizam katoličke Crkve donosi citat, misao sv. Alphonsusa Maria de Liguori, velikog svetca iz osamnaestog stoljeća, osnivača redemptorističke kongregacije, koji nas može zadiviti. Mi čitamo: “Tko moli, sigurno se spašava; tko ne moli sigurno je osuđen.” (2745)
Napuljski svetac je tu misao mnogo puta ponovio u svojim spisima. Štoviše, to nije njegovo osobno uvjerenje. On sažima nauk sv. Bazilija, sv. Ivan Zlatoustog, sv. Augustina i drugih crkvenih otaca. Istina je da je molitva nužna da bi spasenje dobilo dodatnu, službenu potvrdu samog Krista u trenutku kada je stavljena u službeni dokument Crkve, a to je Katekizam. Ponekad postajemo nestrpljivi jer ne primimo ono što molimo. Međutim, uvijek primamo milost najvišeg ranga – one potrebne za spasenje, kad molimo.
Tu valja spomenuti da, budući da molitvu definiramo kao susret s Bogom, sudjelovanje u sakramentima je njezin sam vrhunac. Sakramenti su vrhunac molitve. U njima susrećemo Krista Živog.
Sa sigurnošću se može reći da je Sveto pismo velika knjiga o molitvi i poziv na nju. Kad biste sve molitve izvukli iz svoje Biblije, sastavili biste prilično veliku knjigu. Na stranicama evanđelja vidimo Isusa kako moli mnogo puta. Svojim primjerom prije svega ohrabruje svoje učenike. Štoviše, priča im prispodobe kako bi ih uvjerio da “…uvijek trebaju moliti i ne posustajati” (Lk 18,1). Uči ih molitvi Oče naš. Jednom riječju upućuje: „Molite se da ne padnete u napast“ (Lk 22,40); “Ištite, i dat će vam se” (Mt 7,7); “Bdijte i molite se cijelo vrijeme” (Lk 21,36).
Opet, u apostolskim pismima čitamo: „U svakoj prilici molite u duhu! To je ono što biste trebali najmarljivije paziti …” (Ef 6,18); “Budite revni u molitvi…” (Kološanima 4,2); “… molite bez prestanka” (1 Sol 5,17); “Želim da se ljudi svugdje mole…” (1 Tim 2,8).
Zašto je molitva toliko važna?
Odakle dolazi veza između našeg spasenja i molitve? Čak je i pravedni Job primijetio da je ljudski život poput borbe (Job 7,1). Doista, suočavamo se s mnogim poteškoćama; borimo se za pristojnije životne uvjete, za profesionalni i financijski uspjeh itd. A za ono najvažnije – vječni život – ne bismo li se morali boriti? Nažalost, često zaboravljamo da smo sudionici duhovne borbe za vlastito spasenje. Sveto pismo baca svjetlo na to protiv koga se borimo:
„Jer ne borimo se protiv ljudi od krvi i mesa, nego protiv nevidljivih zlih vladara i vlasti koji vladaju ovim našim mračnim svijetom; protiv zloduha koji borave u nebeskim prostorima. Zato stavite na sebe svu Božju opremu da se u zlo vrijeme uspijete oduprijeti neprijatelju i održati se kad sve nadvladate. (Ef 6:12).
Sami smo preslabi
Drugi vatikanski koncil kaže: “Ljudski život, bilo individualni ili kolektivni, predstavlja se kao borba, a to je dramatična borba, između dobra i zla, između svjetla i tame” (Gaudium et Spes, 13). Bitka se vodi protiv čovjekomrznih, izdajničkih, moćnih sila koje ga žele uvući u grijeh i tako ga spriječiti da postigne svoj cilj života, a to je savršeno sretan, vječni život s Bogom na nebu. Te nevidljive sile koriste i ljude (liberale, komuniste, masone itd.), utjecajne institucije i najveće medije. Ne možemo sami pobijediti te zle moći. Što je još gore, našu je prirodu povrijedio istočni grijeh. Mi smo duhovno slabi i bolesni, skloni zlu i skloni zabludi. Čovjek se rađa nesposoban sam držati Zapovijedi, a time i biti spašen. Odakle pomoć? Potrebna nam je Božja milost, to je Božja pomoć, izvor svega dobra i svjetlosti. A to primamo u molitvi.
Molitva od tri riječi za koju je Isus rekao: ‘Izgovori je klečeći, Bog će je uvijek uslišati’
Molitva mora postati prioritet
Budući da naše spasenje ovisi o tome molimo ili ne, Sotona nas svim sredstvima pokušava odvratiti od molitve. Početnicima baca druge prepreke pod noge, druge naprednima, ali za njega je to strateški dio borbe protiv ljudi, prioritet. On zna da je bez molitve osoba duhovno slaba, pa stoga podložnija kasnijim iskušenjima. Stoga nam i borba za molitvu mora postati apsolutni prioritet. Ne možemo biti razoružani.
Proživljavamo sve vrste iskušenja. Čak i najapsurdnije misli padaju na pamet. Možda je najčešći sljedeći: “Nemam vremena, čeka me toliko raznih aktivnosti.” Čini nam se da nemamo ni petnaest minuta za molitvu, a pritom provodimo nekoliko sati ispred televizora ili računala, na mobitelu. “Ne mogu moliti” još je jedan tipičan argument Neprijatelja. Ako nas Bog poziva na molitvu, to nije nešto što se ne može učiniti. Svatko može moliti. To je jednostavno kao razgovor s prijateljem. Muškarci često misle da to nije njihov posao. Za žene, da, ali ne i za muškarce. Je li tako? Uostalom, svaki se sveti čovjek molio! Isus Krist sam Bog se molio! Ivan Pavao II molio je nekoliko sati dnevno. Padre Pio po cijele dane, ne prestajući. I to unatoč dužnostima koje su imali Ivan Pavao čak i pored poslova koje ima poglavar Crkve!
Sotona napada na svim frontovima
Negativne emocije također nas ometaju u našoj molitvi. To može biti i utjecaj Zloga. “Ja na koljenima?!”, “Ja s krunicom u ruci?!”, “Vjerojatno je neki fanatizam u pitanju!”
Čini se da je molitva čudna, zastarjela praksa, koja nije u skladu sa suvremenim i modernim čovjekom. Demoni se tu bore!
Nakon što netko dobije tu prvu bitku i svejedno počne moliti, nastaju daljnje poteškoće. Posebno je teško koncentrirati se. Puno misli, slika i uspomena potiskuje vam se u um, zahtijevajući da usredotočite svoju pozornost na njih. Molitve često odzvanjaju obeshrabrujućim porukama. Pa tako čujete ili mislite “Takva molitva ništa ne vrijedi. Bog ne želi takvu molitvu. Uopće me ne čuje. Toliko smetnji. Moja vjera je tako slaba. To nema smisla”.
U molitvi ne tražimo osjećaj nego Boga
No, morate znati da dobra molitva nije nužno ona kada sve ispadne kako bi smo željeli: molimo usredotočeno, s osjećajem Božje žive prisutnosti, prate nas uzvišeni osjećaji i utjeha koja struji “odozgo”.
Međutim, ne trebamo se zadovoljiti takvom molitvom, nego samo Gospodinom Bogom. Ona bi trebala biti dobra prema njemu, a ne prema nama. Svaka molitva u kojoj se trudimo s pažnjom moliti, nastojeći susresti Krista, dobra je, Bogu ugodna i donosi plod. Nisu važni osjećaji, već volja.
Naš trud i briga daju joj vrijednost jer svjedoče o našoj predanosti susretu s Bogom – i stoga svjedoče našu ljubav. Štoviše, molitva koja dolazi iz borbe, u Božjim je očima više vrijedna od one koja nam dolazi u drugim trenucima, s lakoćom.
Loša molitva je samo ona u kojoj dobrovoljno prepuštamo ometanjima, malodušnosti, sumnjama i drugim iskušenjima. Dokle god se borimo, dobro se molimo i primamo velike milosti.
Za Isusa nema bolje devetnice od ove: Molitva od par riječi mijenja ljude diljem svijeta
