Svećenik, otac Wade LJ Menezes piše za catholicexchange o sakramentu svete ispovijedi te ističe devet snažnih milosti čestih odlazaka na sakrament svete ispovijedi.
“Tijekom svoje svećeničke službe uočio sam nekoliko razloga zašto ljudi oklijevaju pristupiti sakramentu ispovijedi. Evo najčešćih:
Strah: Iako je velika većina svećenika ljubazna i puna razumijevanja, mnogi se potencijalni pokajnici boje da će biti osuđivani ili grđeni.
Ponos: Ispovijedanje grijeha znači suočavanje s činjenicom da smo stvarno pogriješili i da nam je potrebna Božja pomoć za ozdravljenje. Naš se osobni ponos buni protiv toga.
Sram: Iako bi nas dobro organizirana krivnja trebala potaknuti na sakrament ispovijedi, sram nas može držati podalje zbog spoznaje da moramo priznati svoje grijehe drugome – a govoriti svoje grijehe naglas čini se nepodnošljivim.
Neznanje: Ovo je dvostruko. Prvo, možemo biti nesvjesni realnosti grijeha u našim životima i njegovih razornih posljedica. Drugo, možemo biti neupućeni u nužnost sakramentalne ispovijedi za oproštenje smrtnih grijeha.
Nedostupnost: Prečesto jednostavno nema dovoljno vremena za ispovijed u lokalnim župama što je pravo svakog pokornika prema crkvenoj disciplini ovog sakramenta.
Prigovor Čest je i prigovor sakramentu te tvrdnja da možemo i trebamo ići “ravno k Bogu” sa svojim grijesima da nam budu oprošteni. Pa, to možete učiniti za lake grijehe, ali smrtni grijesi zahtijevaju sakrament ispovijedi. Nadalje, jesmo li otišli “ravno k Bogu” za svoje krštenje? Jesmo li otišli “ravno Bogu” po svoju krizmu? Brak? Bolesničko pomazanje ili drugi sakrament?
Doista, ne trebamo se bojati uvijek iznova vraćati Sudištu milosrđa.
Podsjetimo se da nas milost sakramenta može zaštititi od grijeha jačajući našu odlučnost i reformirajući naše navike. Dakle, iako crkveni zakon od nas zahtijeva da idemo na ispovijed barem jednom godišnje ako smo svjesni smrtnog grijeha, još uvijek imamo koristi od davne tradicije odlaska mjesečno (recimo, na prvi petak u čast Presvetog Srca Isusa ili na Prvu subotu u čast Bezgrešnog Srca Marijina). Vjeran, mjesečni pokornik najvjerojatnije nikada, ili barem rijetko, mora ispovjediti smrtni grijeh, jer ga revna praksa mjesečne ispovijedi čuva od počinjenja smrtnog grijeha. I zapamtite da je papa Pio XII preporučio praksu česte ispovijedi, čak i ako su u pitanju samo laki grijesi:
Devet milosti česte ispovijedi
Ovdje donosimo devet dobrobiti sakramenta, bilo da se ispovijedaju samo laki ili smrtni grijesi, ili kombinacija.
Pogledajmo ukratko svaku od ovih prednosti:
Samospoznaja je povećana.
Mnogi sveci u svojim spisima i učenjima jasno ističu da je samospoznaja potrebna za rast u svetosti. To znači znati i priznati svoje vrline kako biste ih mogli unaprijediti u svom životu, te znati i priznati svoje mane kako biste ih mogli iskorijeniti iz svog života.
Kršćanska poniznost raste.
Poniznost je “moralna vrlina koja sprječava osobu da posegne izvan sebe. To je vrlina koja obuzdava neobuzdanu želju za osobnom veličinom i vodi ljude do uredne ljubavi prema sebi koja se temelji na istinskom uvažavanju njihovog položaja u odnosu na Boga i njihove bližnje.
Ne samo da nam praksa česte ispovijedi pomaže da rastemo u poniznosti, već je i sam čin dobrog ispita savjesti (koji je potreban prije nego što uopće zakoračimo u ispovjedaonicu) ponizan – i pomaže nam da rastemo u samospoznaji.
Loše navike se ispravljaju.
Malo po malo, čestim ispovijedanjem i iskrenošću s ispovjednikom, koji će dati odgovarajući savjet, loše se navike mogu pobijediti. Često, dostojno primanje sakramenta ispovijedi znači česte milosti primljene iz tog sakramenta za te loše navike.
Odupiranje duhovnom zanemarivanju
Recimo da se borite uspostaviti praksu svakodnevnog moljenja krunice ili krunice Božjeg milosrđa, ili čak samo prinošenja jutarnjeg prinosa svaki dan nakon ustajanja. Vaši propusti u prakticiranju ovih pobožnosti bili bi primjeri “duhovnih zanemarivanja” zbog kojih vaš duhovni život pati. Česte ispovijedi mogu vam pomoći da se vratite na pravi put, osobito ako vam ih ispovjednik odredi kao pokoru i tako ih sami počnete vjernije izvršavati.
Opirete se duhovnoj mlakosti.
Recimo da doista provodite neke duhovne prakse – ali samo rijetko. Drugim riječima, izvodite ih na mla način. Milosti česte ispovijedi mogu pomoći u rasplamsanju obnovljenog duhovnog žara koji će pomoći da vaš svakodnevni duhovni život svakim danom bude jači i predaniji.
Savjest je pročišćena.
Ispovijed vlastitih grijeha donosi sa sobom pročišćenje i, što je važno, mir savjesti. Ovo je povezano s iscjeljujućim aspektom Ispovijedi. Doista, ispovijed je jedan od dva sakramenta “ozdravljenja”, zajedno sa sakramentom bolesničkog pomazanja.
Volja je ojačana.
Dok je naš intelekt ono što nam pomaže “da znamo”, naša volja je ono što nam pomaže da “odaberemo” (na temelju ispravno uređene ljubavi). Kroz praksu česte ispovijedi, naša volja postaje ojačana kako bi nam pomogla da češće biramo dobro nad zlom, vrlinu nad manom i dobro nad zlobnim.
Postiže se spasonosna samokontrola.
Samo ti možeš kontrolirati sebe. Česta ispovijed tjera nas da jednostavno želimo “biti bolji” u svim aspektima svakodnevnog života. To je milost sakramenta koja nas tjera da bolje kontroliramo svoje živote prakticirajući uobičajenu ljubav prema osobama, mjestima i stvarima, a ne neumjerenu ili poremećenu ljubav prema njima.
Milost se povećava snagom samog sakramenta.
Svaki sakrament, kada se dostojno primi, povećava posvećujuću milost u duši. To posebno vrijedi za euharistiju i ispovijed — jedina dva sakramenta koja se mogu primati opetovano i često. Zapravo, sakrament ispovijedi može čak pomoći da se usavrši milost našeg krštenja. To je zato što krštenje, dok briše izvorni grijeh koji nasljeđujemo od naših praroditelja, također briše svaki osobni grijeh (također nazvan “stvarni grijeh”) koji bismo mogli imati (tj. svaki laki ili smrtni grijeh). Ispovijed nam uvijek pomaže osloboditi se osobnog grijeha.
Trebamo ipak dodati da odlazak na ispovijed iz skrupuloznosti ne pomaže pokorniku, niti je to nakana sakramenta. Skrupuloznost je vidjeti grijeh tamo gdje uopće nema grijeha nego, recimo, obična greška; ili, vidjeti smrtni grijeh kada je, u stvarnosti, on laki grijeh. Doista, skrupule mogu spriječiti nečiji rast u duhovnom životu. Nemojte biti vlastiti spasitelj; neka Isus Krist bude vaš Spasitelj.
Svećenik razotkriva što se događa kad stalno činimo iste grijehe
