Kardinal Gerhard Muller, perfekt emiratus Kongregacije za nauk vjere u razgovoru za NC Register upozorio je biskupe i svćenstvo i vlasti diljem svijeta da zatvaranje crkvava, zabrana necijepljenima i uskrata sakramenta tijekom pandemije predstavlja teški grijeh koji se protivi Bogu i ovlastima kojima im je On udjelio.
Mala manjinska biskupija u Njemačkoj ograničava mise na cijepljene ili one koji su se nedavno oporavili od virusa. Takva odluka, kao i zatvaranje nekih crkava, je “šokantan dokaz koliko je sekularizacija i dekristijanizacija mišljenja već stigla do pastira Kristovog stada”, rekao je njemački kardinal.
Upozrio je da Katoličkca crkva treba “raditi na društvenoj koheziji” i izbjegavati retoriku podjela koja neke označava kao “teoretičare zavjere” ili “grešnike protiv milosrđa”. Također je rekao da se biskupi i svećenici “ne smiju služiti vladarima ovoga svijeta i odigrati ulogu njihovim propagandista”.
Kardinal to govori u trenutku kad brojne zemlje u Europi kao i Australija uvode snažne i restriktivne mjere protiv necijepljenih ljudi. Ovo su djelovi razgovora s kardinalo Mullerom kojeg donosi quovadiscroatia.
Vaša Eminencija, kakva je vaša reakcija na uvođenje obaveznog cijepljenje, posebice u Europi i Australiji?
Samo u ekstremnim slučajevima legitimno državno tijelo može nametnuti opći zahtjev za cijepljenje građana.
U takvim slučajevima, 1) Opće dobro mora biti odlučujući čimbenik koji, pod određenim okolnostima, može ograničiti, ako ne i ukinuti, slobodu pojedinca. 2) Proizvodnja cjepiva mora biti etički ispravna i 3) Medicinske, psihološke, socijalne posljedice i nuspojave moraju biti mjerljive i ostati proporcionalne očekivanim koristima.
Nažalost, mnoge su vlade izgubile povjerenje javnosti zbog kaotičnih mjera koje imaju kontradiktornu logiku.
U dosta slučajeva propisi su kompromitirani i kontaminirani financijskim i političkim interesima ideoloških lobija i farmaceutskih divova. Umjesto da ujedine društvo u borbi protiv pandemije, moćnici u politici, mediji i Big Tech nemilosrdno su iskoristili situaciju za promicanje agende “Velikog resetiranja”, odnosno totalitarnog razmišljanja. Sve do razine obitelji, ljudi su u svađi jedni s drugima.
Ali u krizi, crkveni i državni čelnici moraju raditi na koheziji i izbjegavati diskriminaciju protiv neistomišljenika nazivajući ih “teoretičarima zavjere”, “grešnicima protiv milosrđa”. U protivnom su krivi za vrlo loše ponašanje koje izaziva podjele za koje javno optužuju druge.
Što mislite zašto su Vatikan i biskupi gotovo bez iznimke imali tendenciju da javno šute o tim diskriminatornim i, neki bi rekli, totalitarnim politikama, pogotovo kada je djelotvornost cjepiva u sprječavanju prijenosa i dalje diskutabilna (broj slučajeva COVID-a u Austriji,, Njemačkoj i drugim zemljama raste unatoč raširenom cijepljenju) i kada je Kongregacija za nauk vjere presudila protiv obveznog cijepljenja u prosincu 2020.?
Biskupi i svećenici su službenici pomirenja ljudi s Bogom (2. Korinćanima 5,19) i pomirenja ljudi među sobom (Lumen Gentium 1; 21; 28). Njihovo poslanje i ovlasti dolaze od Isusa Krista, a djeluju po Duhom Svetom.
Kristovi sluge u apostolskoj službi ne smiju služiti vladarima ovoga svijeta i odigrati ulogu njihovih suučesnika. Prema našoj katoličkoj vjeri, papa je, osim što je prvi svjedok nadnaravne Božje objave u Isusu Kristu, također i vrhovni čuvar prirodnog moralnog zakona. Crkveno učiteljstvo stoga ima pravo i obvezu ukazati na granice zemaljske moći, koja ne smije ograničiti slobodu prakticiranje vjere i savjesti.
Kakvi su vaši stavovi o nekim biskupijama, poput Berlina, odnosno ograničavanju mise samo na cijepljene ili nedavno oporavljene od COVID-a?
Nadasve, protivno je božanskom zakonu ako državni organi ometaju ili čak zabranjuju pristup sredstvima milosti Crkve, tj. Kristovim sakramentima. To što su čak i biskupi zatvorili svoje crkve ili uskratili sakramente osobama koje traže pomoć, težak je grijeh protiv njihova od Boga dane ovlasti. Ovo je šokantan dokaz koliko je sekularizacija i dekristijanizacija misli već stigla do pastira Kristovog stada. U ovoj situaciji, mi biskupi trebamo se sjetiti primjera svetog Karla Boromejskog i, prije svega, voditi se Isusovom riječju: „Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. ” (Ivan 10,11).
Biskupi, kao nasljednici apostola, nisu vladari prema putovima svijeta, nego službenici Riječi i službenici Kristove milosti. Nešto drugačije je poštivanje razumnih pravila za sprječavanje prijenosa bolesti. Ali to se ne može koristiti da bi se načelno opravdalo odbijanje sakramenata.
Jer milost vječnog života mora imati prednost nad vremenitim dobrima.
Što mislite kako bi Crkva trebala reagirati; što bi njezine vođe trebale govoriti?
U kriznim vremenima crkve i ljudska srca moraju biti širom otvorena kako bi ljudi mogli potražiti utočište u Bogu, od kojeg dolazi svaka pomoć. Sva cjepiva imaju ograničen vremenski učinak. Niti jedan lijek ili tehnički izum ne može nas spasiti od vremenite i vječne smrti. Kruh koji Isus daje lijek je za vječnu smrt i — bez roka valjanosti — hrana za vječni život. “ Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke” (Ivan 6,51). I zato je početkom drugog stoljeća mučenik – biskup Ignacije Antiohijski u svom “Pismu Efeškoj Crkvi” (20,2) mogao Euharistiju nazvati “lijekom besmrtnosti”.
Zadaća biskupa je vjernicima dijeliti Euharistiju, a ne udaljavati ih od nje. Osobna pobožnost kod kuće i virtualna slavljenje na ekranima ne mogu zamijeniti stvarnu i fizičku prisutnost zajednice vjernika, jer mi smo tjelesna i društvena bića. Stoga nam se Božja milost i istina priopćava utjelovljenjem njegova Sina i dijeli se s nama u zajednici Crkve. To je njegovo Tijelo. U Euharistiji je Krist skriven, ali stvarno prisutan sa svojim božanstvom i svojom ljudskošću – u Tijelu i Krvi.
