Michel Gołębiowski, autor nedavno objavljenog romana “Just Fields”, odrastao je u obitelji neprijateljski raspoloženoj prema Katoličkoj crkvi.
Njegova mladost je obilježena heavy metal i hipi kulturom. Neočekivani susret s Bogom u crkvi, pri prvom ulasku u crkvu u životu, zauvijek mu je promijenio život. Pročitajte ovo dirljivo svjedočanstvo objavljeno na Aletei.
“Odrastao sam u obitelji koja nije bila religiozna. Moja je majka bila uronjena u hipijevsku kulturu koju su karakterizirali sekularna duhovnost, literatura i umjetnost slobodnog duha. Njegov otac, udaljen od obitelji i vjere, posvetio se svom kultu starih heavy metal bendova. Oba su roditelja na Crkvu gledala kao na instituciju koja zaokuplja umove ljudi. Odrastajući u takvom ozračju, prirodno sam razvio neprijateljski stav prema uzurpaciji zvanoj kršćanstvo.
Utjecaj egzistencijalističke filozofije
Tijekom niže i srednje škole počeo sam se zanimati za veliku humanističku misao. Budući da je otac u to vrijeme bio praktički odsutan iz mog života, majka je aktivno podržavala moje čitanje i intelektualnu inspiraciju.
Zahvaljujući njoj dobio sam pristup starim filmovima i staroj glazbi, a prije svega motivaciju i resurse za daljnje istraživanje. Bio sam najbliži egzistencijalizmu, posebno onom Jean-Paula Sartrea. Fascinacija je počela s “Mučninom”, koju sam smatrao jedinim vjerodostojnim opisom ljudske sudbine.
Moj omiljeni pjesnik u to vrijeme bio je Arthur Rimbaud. Omiljeni pisac – Louis-Ferdinand Céline. Počeo sam nositi majice Jima Morrisona i Janis Joplin. U to vrijeme tražio sam i prijatelje koji bi mi omogućili pristup raznim supstancama na koje su nas upozoravali u školi.
Fascinacija svetogrđem
Moj stav prema kršćanstvu možda nije bio previše neprijateljski. Međutim, svakako mi se svidjela ideja o krađi svetosti od onoga što je po mom mišljenju bila samo praznina i meso. Hodao sam s djevojkom koja je rasplamsala ljubav neprestano ponavljajući da planira napasti obližnja svetišta. Volio sam bogohulnike i ikonoklaste. Osjetio sam u njima istu okrutnu iskrenost koja ne podnosi lijepe laži o smislu života i raju poslije smrti. “Pogledaj ovo smeće,” rekla je Patrycja, pokazujući mi svete slike i medaljone koji su negdje ukradeni. I gledajući ih, uvjerio sam se da je religija čisto ljudski proizvod. Činilo mi se apsolutno nemogućim da bi Mali Isus mogao nadvladati istinu o apsurdnosti postojanja.
Prvi susret s kršćanstvom
Jednog dana, neposredno prije završnih ispita, sklonio sam se od kiše u crkvu Presvetog Srca Isusova u Nowy Targu. Onda se dogodilo nešto neočekivano.
Vidio sam otvorene Isusove ruke na skulpturi Posljednje večere, fragmentu Evanđelja o utjelovljenom Bogu koji pere noge apostolima. U meni se dogodio lom, dubok i neočekivan.
Do sada sam se uvjerio u istinitost tvrdnje Feuerbacha, Nietzschea i Sartrea da je čovjek stvorio Boga na svoju sliku i priliku. Tada mi je u praznoj crkvi palo na pamet da ljudi ne bi mogli zamisliti takvog Boga. Ne onoga koji se spušta u najdublje slojeve čovjeka, ne da vlada, nego da služi.
Ovo iskustvo mi je promijenilo život. Bog je učinio da u crkvu uđem kao ateist, a izađem kao kršćanin.
Želio si je oduzeti život, ušao u crkvu i izašao kao novi čovjek: ‘Čuo sam Isusa kako mi govori…’
Novi put u vjeri
Sutradan sam kupio Sveto pismo koje sam od tada svuda nosio sa sobom. Nedostajala mi je katolička formacija, pa sam mislio da vjernici samo hodaju okolo s Biblijom i čitaju je u svakoj prilici, pogotovo u praznoj crkvi.
Sjećam se da me jednog dana pred oltarom susreo svećenik koji je vodio duhovne vježbe. Pitao me tko me naučio ovako čitati Sveto pismo. Odgovorio sam nitko, samo je nosim sa sobom i čitam. “Netko te je sigurno naučio, netko te je tako usmjerio”, rekao je udaljavajući se.
Bibliju čitam i uz rijeku, na autobusnoj stanici i u parku. Jednog dana prišla su mi dva mladića. Odveli su me do zelene zgrade s natpisom: “Stvarnost je Krist”. Rečeno mi je da je to pentekostna crkva, što mi tada nije bilo važno. Prvo, jer nisam bio upoznat s podjelama koje postoje u kršćanskom svijetu. I drugo, jedino što mi je tada bilo važno bilo je upoznati ljude koji služe Bogu.
U tom smislu, imao sam definitivno negativnu asocijaciju na Katoličku crkvu. Tada sam radio u pekari, prije nego što sam krenuo na fakultet, i znao sam da se moji kupci, koji nisu bili uzori morala i lijepog ponašanja, vole svake nedjelje pojaviti na misi.
Ovdje je bilo drugačije. U crkvi sam sreo jednog od svojih starih učitelja. Pogled na mene izmamio mu je suze. Sjetio me se kao izgubljene osobe u životu, a onda sam se odjednom i neočekivano pojavio kao netko drugi, pronađen, Kristov. Savršeno razumijem ovu radost i ovu emociju.
Izvanredan šarm Katoličke crkve
Nakon nekog vremena, međutim, počeo sam sumnjati. Nisam znao puno o teologiji euharistije, ali nešto duboko u srcu govorilo mi je da je to ono što mi nedostaje. Protestantski načini objašnjenja da su kruh i vino samo simboli i da Kristova prisutnost nije doslovna nego metaforička – smetali su mi.
S vremenom sam se upetljao u dvostruki život. Jedan dan sam išao u crkvu, a drugi dan u crkvu na klanjanje Presvetom Sakramentu. Sudjelovanje na svetoj misi pentekostalci su tretirali kao jedan od najtežih oblika idolopoklonstva. Pa ipak, u jednom sam trenutku imao i hrabrosti to učiniti. To je trajalo neko vrijeme, a razaranje koje sam tada proživljavao postalo je toliko nepodnošljivo da sam zamolio Boga da me uputi na pravi put.
Proboj je došao kada su mi starješine crkve povjerili zadatak istraživanja marijanskih dogmi Katoličke crkve. Tako sam počeo s onim što mi se činilo najjednostavnijim i najnevjerojatnijim, naime s Uznesenjem Djevice Marije. A onda se dogodilo nešto na što nisam bio spreman. Što sam više čitao o izvorima i temeljima katoličkog marijanskog kulta, to me je sve više pritiskao val vjere u nadnaravne, a ne samo ljudske, korijene Crkve.
Kako god to zvučalo ludo, počeo sam misliti da je pentekostna zajednica, sa svim svojim divljenja vrijednim žarom u vjeri, crkva koju je “napravio čovjek”, prema ljudskom trudu i ljudskoj inicijativi, dok je Katolička crkva to jednostavno jest nešto veće. Netko veći.
Zato će trajati. Čak i kad mu duh oslabi, iako naravno ne bi trebalo. Sve sam se više uvjeravao da je Katolička Crkva prava zajednica koju je uspostavio Bog.
Novinaru progovorio Isus s ovog križa: Rekao mu je dvije riječi koje su ga potresle
Novi početak
Gledajući s pentekostnog gledišta, znao sam da su u Katoličkoj Crkvi mnogi svećenici pastiri lišeni ne samo osjećaja odgovornosti za svoj poziv, nego i nadnaravne vjere. Ne bih im povjerio svoju dušu, a čisto ljudska i zemaljska mudrost izražena tonom čovjeka koji je jeo kruh iz mnogih peći nije bila ista ona mudrost Evanđelja koja me ispunila sasvim drugim životom. Pa ipak, nekako sam tu, u tom opustošenom ovčarniku, vidio pravo mjesto.
Rastrzan između vjere u istinu koja mi se tek otkrivala i ljudskih obzira divljenja, poštovanja, zahvalnosti i ljubavi prema pentekostalcima, ljudima koji istinski žive po vjeri, otišao sam jednoga dana na jezero u Krauszówu da ondje ostanem do navečer, do zalaska sunca, koji će konačno prekriti slova sjenom, čitati i razmišljati o Svetom pismu. Možda će se ovako nešto riješiti, pomislio sam. Odlučio sam ne napustiti ovo mjesto dok ne saznam. Vjetar je puhao kao da se sprema oluja. Pa sam prekršio svoju odluku.
Vraćajući se s jezera, slučajno sam susreo procesiju s Gospinim kipom koja je išla prema bazilici Uznesenja Blažene Djevice Marije u Ludźmierzu. Mislio sam da su mnogi od tih ljudi možda samo vezani uz vanjštinu rituala. Možda nema tako žive vjere kakvu nalazim među pentekostalcima. Ali svi oni, znali ili ne, idu u kuću od zlata, gdje On jedini prebiva u kruhu i vinu. Tada sam znao da sam dio ove povorke.
Doživjevši svetu misu i klanjanje Presvetom Sakramentu, pronašao sam mir i dubinu koji su mi prije nedostajali. Podjela među zajednicama je nestala i odlučio sam se pridružiti Katoličkoj crkvi.
Danas sam katolik, a moja iskustva iz mladosti i kasnija traženja potvrdila su moju vjeru. Svaki dan zahvaljujem Bogu za put kojim me vodio i za sve ljude koje sam susreo na svom duhovnom putu.
