Donosimo vam svjedočanstvo čovjeka koji je ovu dugo čuvao u sebi jer je pretpostavljao da bi takva priča u društvu bila ismijana i okarakterizirana na ružan način. Svjedočanstvo prenosimo u cijelosti:
Vjera kao temelj svega
“Rođen sam u skromnoj, ali velikoj katoličkoj obitelji sa šestero djece. Roditelji su nas odgajali u zahtjevnim uvjetima, ali su nas uvijek usmjeravali na vjeru kao temelj svega. Vjera u Boga je u to vrijeme od strane društva bila okarakterizirana kao negativna, čak i kao neprijateljska. Od najranijih dana smo odlazili na svete mise i imali zajedničke obiteljske molitve. Majka bi mi često zadala neku obvezu i uputila me da putem molim krunicu.
Sjećam se i maltretiranja od strane učitelja i profesora koji su dijelili ateističke i komunističke ideale. Tada sam se, zbog toga, osjećao manje vrijednim, a ponekad sam se i sramio svoje vjere. Međutim, nikada nisam ni pomislio odreći se Boga i prijeći na njihovu stranu. Bilo je i konkretnih pritisaka zbog kojih sam propustio navodna „napredovanja“ u društvu, školi, na poslu.
Odlutao sam od Boga, ali On me strpljivo čekao
U mladosti sam znao odlutati od Boga, ali me na sigurnom putu održavala molitva oca i majke. Znao sam se zapustiti, ali Bog me uvijek strpljivo čekao da se vratim. Uvijek mi je bio blizu. Bezbroj puta sam ostao u granicama normalnoga isključivo zahvaljujući Božjem djelovanju i Njegovom milosrđu.
Prošao sam Domovinski rat kao profesionalac i nalazio sam se u svakakvim situacijama, a da nisam bio okrznut, ni tjelesno, a ni duhovno. Upravo su mi vjera i odgoj pomogli u teškim trenutcima donijeti odluke i na pravi način se odnositi prema neprijatelju i svim ratnim izazovima. Danas još uvijek radim na ratnim zadaćama u miru koje zahtijevaju maksimalnu koncentraciju i mir, a u tome mi vjera predstavlja snažan oslonac i sigurnost.
Moćno svjedočanstvo: Na kratko sam preminuo od korone i ozdravio na blagdan Gospe Guadalupske
Dogodilo se to prije nekoliko godina, dok sam imao šezdeset. Dugo sam to čuvao u sebi jer sam pretpostavljao da bi takva priča u društvu bila ismijana i okarakterizirana na ružan način. S druge strane, nisam ni mogao definirati svoj stav o tome. Pitao sam se: “Je li ovo privilegija? Ako je, zbog čega bi bila? Ili sam jednostavno toliko slab i loš da mi je Bog morao direktno pristupiti?”. Unatoč nedoumicama, bio sam zahvalan na takvoj milosti koja je definitivno ostavila pečat na mojoj duši. Svaki put dok se sjetim toga, savladaju me emocije.
Radim specifičan posao koji zahtijeva vrlo čestu promjenu pozicije. Taj dan sam bio na našoj poznatoj planini, a od vozila do moje pozicije bilo je oko sat vremena pješačenja. Hodao sam bezbrižno s obzirom na to da mi je put već bio dobrano poznat. Razmišljao sam o prirodi, Bogu i međuljudskim odnosima, te o odnosima između čovjeka i Boga. U jednom trenutku na pamet mi je pala poslovica koja je nudila univerzalan odgovor na sva pitanja koja su mi se vrzmala po glavi. Misao je bila toliko stvarna da sam imao osjećaj kao da sam ju doslovno čuo.
Svi ćemo mi jednoga dana doći pred Boga!
U mom kraju su ljudi u prošlosti češće koristili poslovice s kojima bi često završavali razgovore. Jedna od tih bila je i „Svi ćemo mi jednoga dana doći prid Boga!“. Točno ta poslovica mi je „pala“ na pamet ili bolje rečeno, čuo sam ju.
U tom trenutku, dok sam svjesno hodao putem, našao sam se u nekoj drugoj dimenziji. U nekom vremenu koje teče drugačije ili uopće ne teče. Bio sam u hodniku širokom 4-5 metara, a uz rubove su stajali komadi urušenog zida i žbuke. Bilo je nešto tamnije nego li vani. Sve je izgledalo kao velika napuštena zgrada neke bivše tvornice. Hodajući tim hodnikom, naišao sam na prostoriju koja je nalikovala galeriji ili nekoj sporednoj prostoriji u svojstvu proširenja hodnika.
Iako je bio unakažen i u patnji, gledao me s neopisivom smirenošću
Pogledao sam u tom pravcu i na suprotnom zidu ugledao živo tijelo pribijeno na križ. Pogledom sam išao od nogu prema gore, čudeći se i uočavajući koliko je tijelo masakrirano i unakaženo. Kada sam podignuo oči do razine glave, jasno sam vidio Njegov pogled. Shvatio sam u tom trenutku ispred koga stojim i tko me gleda ravno u oči. Njegov pogled je bio tako spokojan i miran da nisam osjetio ni gram optužbe ili zamjerke. Iako je bio unakažen i u patnji, gledao me s neopisivom smirenošću. Lice mu je bilo ozbiljno, ali ne i strogo.
Stajao sam pred Njim
Stojeći pred Njim, osjećao sam se poput djeteta koje se zaigralo i propustilo nešto jako važno u svom životu. Duša mi je pred tim nevjerojatnim pogledom bila potpuno izložena i otvorena. Apsolutno se nisam imao potrebu opravdavati ili ispričavati, nije mi palo na um ni usta otvoriti. I nije bilo razgovora između nas. Samo me mirno gledao. Nisam bio optužen ni osuđen, ali sam bio bolno svjestan svoje nesavršenosti, svojih propusta i promašaja.
Osjećao sam se kao da sam propustio biti negdje mnogo konkretnije, kao da sam izgubio važne trenutke života zbog nebitnih stvari… Zbog svega toga sam bio pomalo tužan, a možda još i više jer me, unatoč svemu, On ne optužuje i ne osuđuje. Nastavio sam svojim putem dalje pod dojmom toga susreta i neopisivog pogleda, a u glavi mi je samo odzvanjalo: „Doći prid Boga…“
Ne mogu ili ne znam opisati dubinu ovog doživljaja, ali vjerujem kako se to ni ne može izraziti riječima. Dok sam ovo pisao, emocije su navirale kao plima. Svjestan sam svojih slabosti i promašaja te ne znam mogu li ih popraviti. Ali ne uzdam se u sebe nego u Njega, Njemu vjerujem i uzdam se u Njegovu providnost i milosrđe.
Iskreno, ne znam. Pokušat ću to usporediti s još jednim proživljenim iskustvom. Prije nekoliko godina sam se priključio jednoj hodočasničkoj molitvenoj skupini, u kojoj je bilo puno mojih poznanika iz rata. U početku mi je bilo neobično jer smo molili na ulici, na putu i u naseljima. Vjerojatno mi je bilo neugodno zbog trauma iz djetinjstva. Ujutro i navečer bismo imali misu i pričest, po danu bismo izmolili nekoliko krunica, a u međuvremenu smo opušteno razgovarali bez prisustva mobitela.
Bog me voli
Na tom hodočašću sam proveo deset dana i bilo je stvarno lijepo, iako nisam stekao dojam da se dogodila velika promjena. Vjerojatno bih ostao i duže da se nisam morao vratiti na posao koji sam tad radio već 25 godina. Iako sam u četvrt stoljeća upoznao ljude, posao i sve ostalo, na taj dan, kad sam došao s hodočašća, sam se osjećao kao da sam pao s Marsa. Samo sam čuo negodovanja, psovke i razgovore koji su podsjećali na režanje. Sve im je smetalo: od sunca, planina, šuma pa do cijelog svijeta.
Osjećao sam se kao u noćnoj mori te sam se pitao: ‘Kako sam se ja ovdje našao? Ovo mora da je greška!’ – ponavljao sam si. A zatim sam tek shvatio blagoslov molitve, mise, svete pričesti i mira među ljudima u proteklih desetak dana. Shvatio sam kako mi je tih kratkih deset dana izgledalo kao da sam tamo gdje oduvijek trebam biti, a ovih 25 godina kao strano i neprijateljsko okruženje u koje sam greškom dospio.
Slično sam se osjećao i dok sam stajao pred Bogom i gledao Ga u oči, potpuno otvorene duše uz spoznaju kako me, zbog svoje ljubavi, ne krivi i ne osuđuje. Znao sam da sam zakasnio i propustio nešto što nisam trebao. To izmučeno i ozbiljno lice podsjećalo me na oca koji je ukorio svoje dijete zbog nečega, ali s toliko ljubavi i takta da dijete priznaje krivnju bez razmišljanja i otpora. Iskustvo je to u kojem sam osjećao više tuge nego ushićenja, više duboke spoznaje nego atrakcije i radosti… Svakako da me promijenilo, iako ne mogu reći da se dogodio nagli zaokret uz oštru promjenu pravca u mom životu. Pomak je jedva vidljiv, a usporedio bih ga s prekooceanskim brodom. Taj brod se kreće pomalo, ali jako dobro zna koji je njegov smjer i vjeruje da će doći točno tamo gdje treba, piše Book.hr
