Službenica Božja Maria Concetta Pantusa rođena je u Celico Calabriji 1984. godine.
Katoličko obrazovanje dobila je od svoje majke, koja je bila vrlo religiozna žena za razliku od oca koji je bio nasilan čovjek.
Zabranio je da ju se krsti i zaprijetio da će ubiti svećenika ako to učini. No, njezina je majka, ne odustajući, uspjela potajno odvesti svoju djevojčicu do zdenca za krštenje, a sakramente je primila u tajnosti zahvaljujući suradnji svećenika don Vincenza Letierija.
Od malena je osjećala poziv na redovnički život, ali kada je od oca zatražila dopuštenje da postane redovnica, on ju je prisilio da emigrira s njim u Brazil. Gdje je vodila život zatočeništva i svakodnevnog zlostavljanja.
Život pun trpljenja i čuda
U njoj je sve više rasla želja da se preda Bogu, ali kad je imala 20 godina, otac joj je odabrao muža. I podigla je svoju molbu Duhu Svetom da upozna volju Oca Nebeskog. I dobila je viziju, brzu i sažetu, o tome što će se dogoditi u njezinoj budućnosti.
Udala se za Vita de Marca, talijanskog emigranta, na Božić 1914. godine i toga je dana prvi put mogla pristupiti euharistiji. Sljedeće godine iz tog braka rođena je María Carmela.
Godinu dana nakon rođenja kćeri, Maria se vraća u Italiju i nastanjuje se s mužem i kćeri u blizini Barija. Ali njen muž je poginuo u Prvom svjetskom ratu. A onda ponovno nalazi utočište u roditeljskoj kući. I tamo je doživjela strašnu kušnju. Godinu dana ostala je slijepa i nepokretna, paralizirana u donjim udovima, odjednom, bez nekog razloga.
I neočekivano je ozdravila po zagovoru Djevice.
Ali imala je malo vremena da se vrati svojim poslovima, jer ju je otac istjerao iz kuće, koji joj nije namjeravao dati besplatnu hranu. I ostavši sama sa svojom djevojčicom, bacila se svim svojim duhom na djela apostolata kao predsjednica „Kćeri Marijine“. Bila je nepismena, a ipak sposobnija od ostalih obrazovanih žena.
Radila je kao spremačica kod sestara Presvetih Srdaca iz Redipiana, a u svibnju 1930. otišla je u Airolu, u pokrajini Benevento, da zatraži prijem u samostan klarisa iz Airole. Bilo je to u društvu njezine kćeri Marije Carmele i Speranze Pettinato, koja je napisala dnevnik bilježeći mistična iskustva Marije Concette.
Međutim, klarise su dočekale samo Mariju Carmelu.
I tako su ona i Speranza uz biskupovo dopuštenje otvorile dječji vrtić na Via Monteoliveto. U tom dnevniku koji smo spomenuli zapisani su darovi koje je dobila: proročanstvo, čuda, levitacija.
Imala je tajanstvena putovanja u čistilište, okolina je osjećala intenzivne mirise na njoj i latice cvijeća koje su rasule nevidljive ruke. Imala je vizije Isusa, Blažene Djevice, anđela čuvara i raznih svetaca poput svetog Josipa i svete Gemme Galgani. I mnogo puta imala je osobne susrete s anđelima i demonima.
Velika je moć gledanja u Isusovo lice: Čuda se događaju diljem svijeta
Stigme
Stigme muke Kristove primio je 1936. godine. Bila je u ekstazi kada joj se Isus ukazao zračeći jakom svjetlošću i osjetila je oštru bol u rukama, nogama i u srcu. A na rukama i nogama primijetila je krvave rane koje su nestale krajem 1939., dok se ona na boku otvorila 1952., godinu dana prije smrti.
Jedinstveno čudo na svijetu: Pogledaj lice Raspetog Isusa, pojavilo se na hostiji!
Slika krvarila tri dana
I 17. veljače 1947. dogodilo se nešto neviđeno. U skromnoj sobi u kojoj je živjela, tri sata, slika lica Svetog Lica, kopija Torinskog platna, lijevala je krv u mlazovima iz glave i očiju, kao da je izvor. Ova se pojava ponovila 28. veljače i, po treći put, 4. ožujka.
I od toga dana neprestano su se događali čudesni događaji. Gospodin joj se ukazao, a Maria Concetta ga upita: “Gospodine, čemu sva ova krv u našoj kući?” I dobila je odgovor: “To je Sveto Lice tri puta okrvavljeno!”
“Za svećenike i za grešnike, moli! Pokora! Iskupi mu se!”
I te godine i idućih, brojne su slike bile prekrivene krvlju, osobito u danima Muke Gospodnje. A svježe, mirisne ruže pojavile su se na fotografijama, bilježnicama i knjigama.
Isus je Airolinu kuću nazvao “kućom ruža”. “Ova kuća, gdje god pogledaš, okupana je mojom krvlju.”
I dao je misiju Mariji Concetti: “Moja voljena kćeri! Želio bih da se Moja slika široko distribuira. Želim ući u svaku obitelj, obratiti najtvrđa srca. Vodi me u bolnice i skloništa, u škole i vrtiće. Govori svima o Mojem beskrajnom milosrđu i ljubavi.”
“Želim da Moje Božansko Lice govori srcima svih i da Moja slika utisnuta u srce i dušu svakog kršćanina blista Božanskim sjajem, dok je sada potrošena grijehom.”
“Mojim svetim licem svijet će biti spašen!”
Prolijevanje krvi sa Svetog Lica Marije Concette biskup će kasnije prepoznati kao neobjašnjivo čudo. Svi su je u Airoli zvali sestra Concetta, iako je bila udovica koja nije položila redovničke zavjete i doživljavali su je kao “živuću sveticu”.
Život joj je bio pun velike boli, ali nikada nije prestala bezuvjetno voljeti svoga bližnjega.
Maria Concetta živjela je u via Monteolivetto u siromaštvu i velikodušno služeći poniznima više od 23 godine. I napustila je ovu Zemlju u 15 sati na Veliki petak 1953..
Njezini posmrtni ostaci pokopani su u kapeli pasionskog groblja Airola. I prebačeni su 1981. u svetište Volto Santo u Via Monteolivetto gdje je živjela mnogo godina i umrla.
Od tada je ovo mjesto postalo stalno hodočasničko odredište, a posebno 17. veljače.
Dana 17. veljače 2007. službeno je predstavljena njezina kauza za proglašenje blaženomm.
Tog dana u prvom redu bila je sestra María Carmela, kći sluge Božjega, stara 91 godinu, vidno dirnuta. U međuvremenu se o njenom životu snima dokumentarni film “Službenica Božja” uz pokroviteljstvo Općine Airola.
