Zamislite da ste prosjak, da nemate baš ništa materijalno i u toj neimaštini dajete drugima. Što dajete? Krista koji ga je potpuno osvojio. To je bio sveti Franjo Asiški čudo nad čudima kršćanskog svijeta. Radikalan u Kristu do smrti.
On je jedan od najznačajnijih, a vjerojatno i najpopularnijeg kršćanskog sveca, čiji su sljedbenici ostavili veličanstven, neizbrisiv trag i u hrvatskoj povijesti.
Vjerski reformator, legendarni propovjednik i osnivač franjevaca, koji se 1181. ili 1182. kao Giovanni Francesco di Bernardone rodio u Asizu. Kao sin trgovca Franjo je vodio bezbrižan život, sve dok nije teško obolio i doživio obraćenje a tada… ostavlja obitelj i sav imetak, te bez apsolutno ičega kreće na put pomaganja i spašavanja siromašnih i bolesnih, odbačenima i gubavima. Njima daje Krista, a on usput popravlja i razrušene crkve u okolici Assisa.
Propovijedao je apsolutno evanđeosko, sveto siromaštvo, poniznost, velikodušnost i okupio mnogo pristaša, svoje “pokorničke” braće.
Na poziv pape Inocenta III. došao je u Rim, gdje je papa 1209. potvrdio novi, franjevački red (Red manje braće). Vodstvo reda prepustio je 1220. drugima, a 1221. sastavio njegova pravila. Franjevački redovi pod njegovim pravilima mijenjali su svijet i živote milijune ljudi. Prisjetimo se da je živio i umro bez ičega samo s Kristom koji je bio apsolutno sve. Život svetog Franje naprosto je golemo čudo vjere.
Putovao je kao propovjednik u Španjolsku, Palestinu i Egipat. Njegov život protkan je brojnim legendama i fantastičnim, živopisnim detaljima (propovijed pticama, dobivanje svetih rana, stigmi na brdu Alverni, putovanje među saracenske nevjernike).
Putujući misionar, lirik, čudotvorac i vizionar unio je nove, pozitivne motive u kršćansku mistiku (stigmatizacije, evanđeoska djetinja vjera, božićne jaslice, ljubav prema životinjama). Njegova osebujna ličnost i vedra optimistička pojava unijela je neizmjerno svjetlo u srednjovjekovni mrak, a njegova sitna asketska figura postala motivom mnogih likovnih i književnih djela. Povukao se u intimni bratski krug kraj stare crkvice Porcijunkule, sve češće zapadao u zanosno-mistična raspoloženja i veselio se “sestrici smrti”. Preminuo je 3. listopada 1226. u Assisiju.
“Asiški siromašak” sasvim je sigurno jedna od najsnažnijih i najautentičnijih kršćanskih osobnosti.
Proroštvo svetog Franje na samrti
U Djelima Serafijskog oca R. Washbournea (1882.) koje nosi biljeg imprimatura, postoji proročanstvo koje se pripisuje svetom Franji Asiškom, a kojeg on prenosi njegovoj duhovnoj djeci na samrti. Ono se nalazi i u molitveniku “Serafsko cvijeće” od 23. 06. 1959. godine, kojeg je priredio otac Dionizije Andrašec, franjevac.
Proroštvo je to koje mnogi baš i ne vole spominjati, jer zapravo spominje krah velike Crkve, krah svetosti u njoj kao i progon svetih. Nešto slično prorokovao je i Benedikt XVI.
Sveti Franjo Asiški navodno je neposredno prije smrti upozorio okupljenu braću na dolazeće nevolje i rekao sljedeće:
„Braćo, radite hrabro, budite jaki i pouzdajte se u Gospodina. Predstoje vremena velikih tjeskoba i nevolja u kojima će uzeti maha previranja i opasnosti svjetovnog i duhovnog karaktera, ljubav mnogih će popustiti, a pokvarenost i zlo prijeći će svaku mjeru.
Moć demona će se očitovati više no obično. Neoskrvnjena čistoća našeg Reda, kao i ostalih redova, tako će se izopačiti da će samo mali broj kršćana slijediti čistim srcem i potpunom ljubavi pravog Papu i Rimokatoličku Crkvu.
U trenutku kada nevolje dosegnu vrhunac, bit će proglašen papom onaj koji neće biti izabran kanonskim putem i trudit će se da mnoge na lukav način zatruje smrtnosnim otrovom svih zabluda.
Zatim će se zlo umnožiti, naš će se Red raspasti, mnogi ostali redovi će potpuno nestati jer se toj zabludi neće moći suprotstaviti, nego će je prihvatiti. Bit će tako različitih mišljenja i podvojenosti u narodu, među redovnicima i u kleru da će čak i odabrani biti dovedeni u zabludu (kad bi to uopće bilo moguće), ako te dane ne prikrate anđeoskom riječju, ako ih u tom previranju ne bude vodilo neizmjerno Božje milosrđe.
Neki će tada snažno osporavati naša pravila i naš način života. Neizmjerni će biti pokušaji da nas se slomi. Oni koji se tada spase, primit će krunu Života. Jao onima koji svoju nadu polažu samo u to što su redovnici, koji su mlaki te se trajno ne suprotstavljaju napastima, koji će pristupiti ispitu izabranih.
Oni koji ostanu postojani u žaru duha iz ljubavi i u maru za istinsku pobožnost, pretrpjet će progone i nepravdu kao neposlušni i raskolnici. Njihovi će progonitelji, gonjeni zlim dusima, tvrditi da zbog neposluha prema Redu takve pokvarene ljude treba ubiti i uništiti.
Gospodin će tada biti utočište patnika i spasit će one koji se u Njega uzdaju. Da postanu jednaki (svetima), odlučili su raditi savjesno i vječni Život zaslužiti smrću, slušati Boga više nego čovjeka; neće se bojati smrti jer nisu htjeli prihvatiti laž i nevjernost. Za mnoge će propovjednike Istina tada biti mrtva, a za neke od njih zgažena i zanijekana. Svetost životne promjene će, kod takvih koji će je izvanjski, priznati biti smiješna, jer će im Isus Krist poslati zatirača, a ne dostojnog pastira.”
