U četvrtak je papa Franjo predvodio je uu bazilici svetog Petra u Vatikanu zajedno s tisućama vjernika, kardinala, biskupa i svećenika koji su obnovili svoja obećanja dana u vrijeme sv. Zaređenje.
Za razliku od mise na Cvjetnicu, na kojoj je Sveti Otac nakon čitanja evanđelja preferirao šutnju, ovom je prigodom papa Franjo održao dugu homiliju od 20-ak minuta.
Uzimajući Petrovo nijekanje kao referencu, papa Franjo je precizirao da je apostol počeo upoznavati Isusa kada je “u tami nijekanja potekao pred suzama srama i pokajanja”.
“Ubod u srcu”
Obraćajući se svećenicima, Sveti je Otac primijetio da su „ozdravljenje Petrova srca, ozdravljenje apostola i ozdravljenje pastira mogući kada, ranjeni i raskajani, dopustimo da nam Isus oprosti; Ta se iscjeljenja događaju kroz suze, gorki plač i bol koji nam omogućuju da ponovno otkrijemo ljubav.”
U tom smislu, Papa je objasnio da se ovaj aspekt može definirati kao “savjest”, “ubod u srcu, ubod koji ga ranjava, izazivajući suze pokajanja”.
“Ovo je sažaljenje, nije osjećaj krivnje koji nas obara na zemlju, nije skrupul koji paralizira, nego blagotvorni ubod koji peče iznutra i liječi, jer srce, kad vidi svoje zlo i prepozna se kao grješnik, otvara se, prihvaća djelovanje Duha Svetoga, žive vode koja ga trese, tjerajući suze na njegovo lice.”
Suze i znanstveno ispitane: Kip iz Međugorja prolio krvave suze po rukama biskupa, ovo je poruka
Što znače suze pokajnice?
Papa Franjo istaknuo je da je potrebno dobro razumjeti što znače suze pokajnice, budući da se “ne radi o samosažaljevanju, kao što smo često u iskušenju”.
“Također kada,” nastavio je, “zbog čudnog i nezdravog okusa u našem duhu, likujemo nad pritužbama koje smo primili da sažaljevamo sami sebe, misleći da nam nije dano ono što smo zaslužili i zamišljajući da budućnost nosi ništa za nas osim stalnih razočaranja.”
To je, objasnio je papa Franjo, “tuga prema svijetu, suprotna onoj prema Bogu”. Za Svetog Oca imati suze pokajnice znači „ozbiljno se pokajati što smo ražalostili Boga grijehom; To je prepoznavanje da smo uvijek u dugovima i da nikada nismo vjerovnici; To je priznanje da sam izgubio put svetosti, da nisam vjerovao u ljubav Onoga koji je dao svoj život za mene.”
“Odatle, upravim svoj pogled na Raspetoga i dopustim da me gane njegova ljubav koja uvijek oprašta i uzdiže, koja nikada ne razočarava nade onih koji se uzdaju u Njega. Tako suze nastavljaju prolijevati i čiste srce”, rekao je. Papa Franjo.
U tom smislu, istaknuo je da sažaljenje “zahtijeva napor, ali vraća mir; Ne izaziva tjeskobu, nego olakšava dušu od njezina tereta, jer djeluje u rani grijeha, pripremajući nas upravo tamo da primimo milovanje nebeskoga liječnika koji preobražava srce kad je ‘skrušeno i poniženo’, omekšano od suza.”
“Savjest je dakle protuotrov protiv skleroze srca, protiv one tvrdoće srca koju je Isus toliko osuđivao”, primijetio je.
Pobožnost sedam Marijinih žalosti po zahtjevu Gospe: Moćna molitva koju Isus ne može odbiti
“Čudo tuge koje vodi do slatkoće”
Kasnije je Sveti Otac uvjeravao da „srce bez kajanja i suza postaje ukočeno: prvo se ukorijeni u svojim rutinama, zatim postaje netolerantno prema problemima i ljudi su prema njemu ravnodušni, zatim postaje hladno i gotovo ravnodušno, kao da je umotano u neslomljivu ljuska i konačno postaje srce od kamena.”
Ipak, ponovio je da “kao što kap kopa kamen, tako suze polako kopaju okorjela srca. Na taj način svjedočimo čudu tuge koja vodi u slatkoću.”
“Savjest je lijek, jer nam pokazuje istinu o nama samima, tako da dubina našeg grešnog bića otkriva beskrajno veću stvarnost našeg oproštenog bića.”
Papa Franjo nas poziva da plačemo za druge
Isto tako, istaknuo je kako „svako naše unutarnje ponovno rođenje uvijek izvire iz susreta između naše bijede i milosrđa Gospodinova, prolazeći kroz naše siromaštvo duha, koje omogućuje Duhu Svetom da nas obogati. U tom se svjetlu razumiju snažne tvrdnje tolikih duhovnih učitelja.”
Sveti nas je Otac pozvao da se okrenemo sebi „i zapitamo se koliko su sažaljenje i suze prisutni u našem ispitu savjesti i u našoj molitvi. Zapitajmo se hoće li s godinama suza biti sve više.”
“Tko ne plače nazaduje, stari iznutra, a onaj koji dosegne jednostavniju i intimniju molitvu, sačinjenu od klanjanja i osjećaja pred Bogom, sazrijeva. Sve manje se vezuje za sebe, a sve više za Krista i postaje siromašan duhom. Na taj se način osjeća bližim siromahu, miljeniku Božjemu.”
Za papu Franju, “onaj tko se od srca kaje, osjeća se više kao brat svim grešnicima svijeta, bez naznake nadmoći ili oštrine osude, ali sa željom da voli i iskupi štetu.”
„Pokorno srce, oslobođeno duhom blaženstava, prirodno je sklono žaliti se nad drugima; Umjesto da se naljuti ili sablazni zbog zla koje braća čine, ono plače zbog njihovih grijeha. Tada dolazi do neke vrste preokreta, gdje se prirodna tendencija da se bude popustljiv prema sebi i nefleksibilan prema drugima preokrene i, Božjom milošću, čovjek postaje strog prema sebi i milosrdan prema drugima.”
U tom je smislu zajamčio kako “Gospodin od nas ne traži pogrdne sudove o onima koji ne vjeruju, nego ljubav i suze za one koji su daleko”.
“Teške situacije koje vidimo i doživljavamo, nedostatak vjere, patnje koje dotičemo, došavši u kontakt sa slomljenim srcem, ne pobuđuju odlučnost u sporu, nego ustrajnost u milosrđu.”
Vizije oca Jamesa za Europu: Nešto strašno se događa među nama, zovite Isusa
