Tekst na 20 stranica, “Prema punoj prisutnosti: Pastoralno razmišljanje o angažmanu s društvenim medijima”, objavljen 29. svibnja, bavi se izazovima s kojima se kršćani suočavaju u korištenju društvenih medija.
Teme obrađene u pastoralnom razmatranju uključuju preopterećenje informacijama, stalno listanje, neobraćanje pune pozornosti drugima, biti “utjecaj”, svjedočenje Krista, “digitalni detox”, potreba za tišinom, namjerno slušanje i izgradnja zajednice u rascjepkanom svijetu. .
“Jedan značajan kognitivni izazov digitalne kulture je gubitak naše sposobnosti dubokog i svrhovitog razmišljanja”, upozorava se. “Skeniramo površinu i ostajemo u plićaku, umjesto da duboko razmišljamo o stvarnosti.”
Vatikanski dikasterij za komunikacije objavio je dokument koji su potpisali njegov prefekt laik Paolo Ruffini i argentinski tajnik monsinjor Lucio A. Ruiz, koji citiraju mnoge govore pape Franje s prošlih Svjetskih dana komunikacija.
Tekst “nije zamišljen kao precizne ‘smjernice’ za pastoralnu službu”, pojasnio je dikasterij, već nastoji promicati zajedničko razmišljanje o tome kako njegovati značajne i brižne odnose na društvenim mrežama.
Pljačkaju našu pozornost
Vatikansko pastoralno promišljanje tvrdi da je stalna potražnja društvenih medija za pažnjom ljudi “slična procesu kroz koji svaka kušnja ulazi u ljudsko srce i odvraća našu pozornost od jedine riječi koja je stvarno smislena i životvorna, Riječi Božje. .”
„Različite web-stranice, aplikacije i platforme programirane su da plijene našu ljudsku želju za priznanjem i neprestano se bore za pažnju ljudi. Pažnja je sama po sebi postala najvrjednija imovina i roba”, kaže se.
“Umjesto da se fokusiramo na jedno po jedno pitanje, naša kontinuirana djelomična pozornost brzo prelazi s jedne teme na drugu. U našem ‘stalno uključenom’ stanju, suočavamo se s iskušenjem da odmah objavimo jer smo fiziološki navučeni na digitalnu stimulaciju, uvijek želimo više sadržaja u beskonačnom listanju i frustrirani nedostatkom ažuriranja.”
Tekst naglašava potrebu za tišinom i za školama, obiteljima i zajednicama da izdvoje vrijeme kada će se ljudi odvojiti od digitalnih uređaja.
Upozorava da prostor za “namjerno slušanje, pozornost i razlučivanje istine postaje sve rijedak”.
“Bez tišine i prostora za polagano, duboko i svrhovito razmišljanje, riskiramo gubitak ne samo kognitivnih sposobnosti nego i dubine naših interakcija, kako ljudskih tako i božanskih.”
Jedno pitanje o kojemu tekst potiče kršćane na razmišljanje je traže li njihove objave na društvenim mrežama “sljedbenike” za sebe ili za Krista.
“Što znači biti svjedok? Grčka riječ za svjedoka je ‘mučenik’ i sa sigurnošću se može reći da su neki od najmoćnijih ‘kršćanskih utjecaja’ bili mučenici,” kaže se.
Poziva ljude da se prisjete da “u trenutku najvećeg očitovanja slave Božje uopće nije bilo ‘lajkova’ i gotovo nikakvih ‘sljedbenika’! Svako ljudsko mjerenje ‘uspjeha’ relativizirano je logikom Evanđelja.”
„Dok je mučeništvo krajnji znak kršćanskog svjedočanstva, svaki je kršćanin pozvan žrtvovati se: kršćansko življenje je poziv koji proždire naše postojanje nudeći sebe, dušu i tijelo, da postanemo prostor za komunikaciju Božje ljubavi, znak koji pokazuje prema Sinu Božjem.”
„U tom smislu bolje razumijemo riječi velikog Ivana Krstitelja, prvog Kristova svjedoka: ‘On mora rasti; ja se moram umanjiti’ (Iv 3,30). Poput Preteče, koji je poticao svoje učenike da slijede Krista, ni mi ne tražimo ‘sljedbenike’ za sebe, nego za Krista. Evanđelje možemo širiti samo stvarajući zajedništvo koje nas ujedinjuje u Kristu. To činimo slijedeći Isusov primjer interakcije s drugima.”
