Počela je još jedna korizmena kampanja miroljubivog bdijenja inicijative 40 dana za život i trajat će do 24. ožujka u 36 hrvatskih gradova na 38 mjesta bdijenja.
Organizatori pozivaju: „Počelo je bdijenje za one najmanje među nama! Pridruži se i ti, 40 dana je pred nama – bio radnik prvog ili zadnjeg sata – svaka minuta tvog vremena je dragocjena i može spasiti život.“
Tim povodom prenosimo svjedočanstvo jedne bake o djetetu koje je trebalo biti pobačeno.
Taj dan, taj trenutak kad sam saznala da ću biti baka, preplavljenih osjećaja, nije mi drugo palo na pamet, već da zagrlim svoje dijete, preplašeno i jadno i da joj kažem: „Već će Bog nekako posložiti da bude dobro, samo te molim ne pomišljaj na pobačaj.” Za ovo današnje vrijeme bila je premlada da bude majka, tek upisana na fakultet i nikakva razmišljanja o postojećoj vezi s ocem djeteta.
Bez podrške oca
Strašno je bilo za čuti s očeve strane da za nju nema više mjesta u kući kao i za sve one koji isto tako misle. Kako da se dijete ostavi na životu kad je tako mlada i još k tome ne razmišlja o udaji. Hrabrila sam je, stala na stranu tog preplašenog bića i govorila joj neka ne pomišlja ni pod koju cijenu ubiti to nevino biće koje kuca pod njezinim srcem.
Od tog trenutka u kući je zavladala šutnja, a i ljutnja. Kod mene i pomalo strah kako će sve to završiti i hoću li imati snage i hrabrosti dalje za sve to. Teško je bilo gledati tako shrvanu i slomljenu osobu sa svojim mislima, povućenu u sebe znajući da nema kamo. Emisije koje sam slušala na katoličkom radiju, netom prije sveg ovog zbivanja, dale su mi nadu i ohrabrenje da postoji način i, ako treba, naći će se utočište za majku i dijete koje se rodi. Netko bi rekao slučajno se poklopilo, ali mene je Bog više puta uvjerio da to nisu slučajnosti već Božja providnost. Svaki bi me put ganula pjesma koja se pjevala na početku i na kraju emisije: „Nemoj me ubiti, majko.”
Počela kampanja 40 dana za život
Liječnica kod prvog pregleda kaže da još nije kasno za pobačaj, da do kraja 4. mjeseca trudnoće mora odlučiti, ali ako može neka prvo razgovara s majkom. U tim danima počela je kampanja molitve pred bolnicama, „40 dana za život”, što, vjerujem, opet nije bila slučajnost. Šutke sam prelazila pokraj osoba koje su molile pred bolnicom, u duši strepeći i vapeći što li će moje dijete odlučiti. Na moje zaprepaštenje čak joj je bio ponuđen novac da učini pobačaj. Otac joj je stavio novac na stol i kćerka je dovedena pred gotov čin: ili ćeš to učiniti ili se seli iz kuće.
Nisam o tome ništa znala niti da je nakon toga išla dogovoriti termin pobačaja. Dolaze mi slika Majke Triput Divne i poruka na mobitelu moje prijateljice iz Schoenstattskog pokreta o utješnim riječima koje govori sam Isus: „Ne boj se!” I riječi naše Majke Nebeske. U tim danima tišine i patnje, Majka Triput Divna je bila kao melem na rane. Probdjevene noći, u suzama sa zagrljenom slikom Majke s djetetom vapijem i molim što mogu učiniti za to dijete?
U grču i boli shvaćam da sama ne mogu ništa. Bez Isusove i Majčine pomoći ja ne mogu ništa. Ne preostaje mi ništa drugo već da molim, a što će se dalje zbiti, to je ipak Božja volja.
Samo mi je ostala molitva
Ujutro ustanem i shvatim da nema kćerke u kući. Svjesna sam da je nekud otišla i po glavi mi se vrzma tisuću pitanja. Ja trebam popodne na posao, ne javlja se na mobitel, nema nikakvih poruka. Kad zvoni mobitel i ona ista osoba koja mi je poslala poruku ne znajući šta se događa zove me da pita kako sam. Gledam sliku Majke Triput Divne i u suzama ispričam o svemu što se događa u našoj kući. Rekla sam joj neka moli te neka i druge zamoli za molitvu.
Kaže mi: „Uzmi Majku Hodočasnicu, sjedni u auto, traži dijete i vjeruj u Majčinu pomoć, možda još nije kasno.” Budući da se znala s osobama koje su molile pred bolnicom „40 dana za život”, zamoljene su da od tog trenutka mole na tu nakanu.
Kad sam konačno našla kćer misleći da je sve gotovo, rekla je da je zakazan termin i da je samo vadila neke krvne pretrage u slučaju da krvari i da je potrebna transfuzija krvi. Zagrlila sam je i zahvalila Majci što još nije to učinila i dobila hrabrost da, ako rodi to dijete, zajedno s njom selim i ja iz kuće ako treba. Bog je dopustio da postane majkom i da može slušati te nevine otkucaje malog bića koje nosi pod svojim srcem i da ne čini nešto što kasnije ne može ispraviti.
Vjerovala sam da niti ova trudnoća, iako grijeh, nije slučajnost, ali Bog ima razlog i za to. Moleći krunicu kod kuće i strepeći što će se dalje događati, zadržala sam Majku Hodočasnicu kod sebe i zahvaljivala Bogu što znam da više ljudi moli za ovo nevino biće da ugleda svijet. Dala sam Mariji tu zadaću da dalje sad ona sve rješava jer ja sama ne mogu ništa.
Sedam svetica koje su odbile pobačaj, čak i uz opasnost za vlastiti život
Termin za pobačaj zakazan
Došao je i taj dan kad je bio zakazan termin pobačaja. Probdjevena noć s Marijom u krilu, smirena jer sam nekome prepustila tu situaciju, nekome kome je Bog povjerio brigu za svoju djecu, nekome tko je zmiji satro glavu. Kćerki sam rekla da je na njoj zadnja odluka što će učiniti, da bez obzira na sve što odluči ne zaboravi da je volim, ali da je Bog ljubi najviše na svijetu, a posebno ako ostavi to nevino biće na životu. „Ta Bog je Stvoritelj svemira, svijeta pa i ovog malog bića koje kuca pod tvojim srcem.”
Ujutro odem na posao pokušavajući ništa ne misliti o toj situaciji. Nakon posla odem kući i vidim kćer gdje sjedi u sobi zamišljena i tiha. Gledam u nju, gleda ona mene i ne možemo prozboriti ni riječ. Ovaj trenutak kao da je bio vječnost. „Mama, nisam to učinila! Nisam mogla ubiti svoje dijete! Shvatila sam da je to dar od Boga i nisam otišla na dogovoreni termin! Vratila sam ocu novac bez obzira na sve!”
Kakve li radosti! Kao da je sam nebeski Otac sišao među nas. Zagrlila sam je i osjetila da se i Isus i Marija i svi anđeli nebeski raduju s nama.
Sad je došao trenutak kad treba skupiti hrabrost i živjeti tih devet mjeseci u kući, gdje se ne razgovara i čekati trenutak kad ćemo morati iz kuće. Hvala Bogu, ostale smo ipak u kući.
Bože, hvala svim moliteljima na hrabrosti koji su i po kiši i po hladnoći, stojeći pred bolnicom s krunicom u ruci molili za još jedno biće da ostane na životu i da mu se dopusti da ugleda svijet.
Koje radosti, dijete se rodilo
Taj dan kad se dijete rodilo nije bilo nikoga kod kuće. Hodočašće na Krk kod Zlatka Sudca bilo je zapisano mjesec dana prije, a i još nije bio termin poroda pa sam se usudila poći: trudnoća je podnesena takvom lakoćom i da nije bilo trbuha, kćerka ne bi ni znala da je trudna.
Dijete je rođeno dan prije blagdana Marije Posrednice u svibnju. Iako sićušno i prerano rođeno u inkubatoru, ali hvala Bogu, živo i zdravo, u samo 5 minuta poroda došlo na svijet – dječačić.
Kako nisam mogla odnijeti stvari kćerki, bila sam prisiljena zvati muža, bez obzira na sve, da odnese stvari djetetu. Djed je prvi vidio svog unuka i bez obzira na sve smogao hrabrosti da progovori s kćerkom. Rasla je ljubav djeda i unuka. Srce ti se stisne od radosti kad čuješ od te iste osobe: „Pa ovo dijete će biti nešto veliko! Nešto posebno!”
Meni je jedino preostalo da zahvalim Bogu za sve i dam misu zahvalnicu. Hvalim te, Bože, Oče naš, koji si stvorio nebo i zemlju! Slava i hvala Isusu i Mariji! Amen, aleluja!
Neka se proslavi Bog-Isus u tom djetetu i njegovoj majci!
Baka
‘Moja je baka vidjela veliko čudo sunca u Fatimi’: Mislila je da će svi umrijeti
Preuzeto: Inicijativa 40danazazivot.com
