Devrim je bila turska i muslimanska djevojka koja nije znala ništa o papi Ivanu XXIII.: ni njegovo ime, ni izgled, ni postojanje, a još manje da je ovaj papa živio 3 godine u Turskoj.
Pa ipak, iz nekog je razloga papa Roncalli želio sudjelovati u njenom životu na nevjerojatan način mnogo godina nakon njegove smrti. Priča, koja je prvi put objavljena na web stranici na talijanskom jeziku posvećenoj papi Ivanu XXIII ., može se pročitati u knjizi Kršćanska svjedočanstva iz islama (LibrosLibres, 2007.). Crkva svakog 11. listopada slavi svetkovinu svetog Ivana XXIII.
Dječak kaže da je izliječen od raka nakon što je sanjao Gospu: ‘Pokrila me ogrtačem i rekla…’
Mlada Turkinja koja je tražila bliskog Boga
Devrim je rođena i živjela je u Turskoj do svoje 29. godine. Njena je obitelj bila muslimanska i vjernička, iako integrirana u sekularniji način života moderne, ne baš gorljive Turske.
“Roditelji su mi pričali o našem velikom i jedinom Bogu. Ponovili su da je Kur’an konačna i konačna objava. Da je islam najbolja vjera, ali da moramo poštovati one koji ispovijedaju drugu vjeru. Molila sam sama. Rijetko sam išla u džamiju. Nisam se smatrala posebno pobožnom osobom, ali sam u isto vrijeme osjećao snažnu želju za Bogom s kojim bih mogla razgovarati. Bila je tu ta praznina u mom srcu, ali nisam mogla shvatiti kako bih je mogla ispuniti.”
Dečko u Italiji
U dobi od 29 godina Devrim se nastanila u Italiji, kao prevoditelj za međunarodnu brodsku tvrtku. Tamo je upoznala sicilijanskog dječaka Beppea, zaljubili su se i civilno vjenčali. No s vremenom su shvatili da žele da Bog blagoslovi njihovu ljubav te su otišli u njegovu župu u Veroni.
Svijet se otvorio Devrim dok je slušala kako je župnik don Francesco upoznaje s kršćanskim Bogom.
„Njen govor o Bogu kao prijatelju, suputniku u čovjekovu svakodnevnom životu, potaknuo je moju znatiželju prema katolicizmu da raste u meni, učinivši da blisko, konkretno i fascinantno božanstvo zaiskri pred mojim očima. Don Francesco je ponovio da je Bog poput svjetla koje uvijek gori na prozoru i da je dovoljno otvoriti ga da uđe u našu kuću. I pitala sam se: jesam li ikada stvarno otvorila svoj prozor?”
Ali ipak nije planirala postati kršćanka. Željela je samo kršćansko vjenčanje sa svojim mužem katolikom.
U načelu je datum bio određen za 7. listopada 2000., ali je u kolovozu biskupijska kurija izvijestila da su se pojavile “poteškoće” u dosjeu, nikad detaljizirane, što je blokiralo proces.
Beppe je to saznao dok je na Siciliji dijelio pozivnice svojoj obitelji. Devrim je plakala u Veroni: je li Bog bio protiv blagoslova njihove zajednice?
A onda je usnula san.
Vizije sv. Pape Ivana XXIII: Prorekao je godinu sveopćeg Božjeg suda nad čovječanstvom
“Starac u bijelom s velikim ušima”
“Jedne sam noći sanjala san koji mi se jasno utisnuo u um kad sam se probudila. U spavaćoj sobi je bio starac, odjeven u bijelo, malo pognut zbog godina, velikih ušiju, velikih obraza i pomalo krivih zuba, koji me gledao nasmiješen.
– Tko si ti? – upita Devrim u snu.
“Ja sam Ivan, sveti Ivan “, rekao je starac, stavljajući joj ruku na rame. – Ne boj se, sve će biti u redu.
“Sljedećeg jutra me zove župnik: naš zahtjev za vjenčanje dobio je odobrenje izravno od biskupa Verone, monsinjora Flavija Carraza.”
Devrim je shvatila da je to bio nekakav predosjećajni san, ali ga nije ispričala jer nije razumila tko je starac u bijelom.
Ali nekoliko dana kasnije, u nedjelju, dok je gledala televiziju, vidjela je ceremoniju na Trgu svetog Petra: papa Ivan Pavao II. proglašava svecem, odmotava se tapiserija i pojavljuje se lice nepoznatog starca kojeg je sanjala.
“Beppe, dođi pogledati! Vidiš li ono lice na tkanini? “To je on, to je mali starac o kojem sam sanjala prije nekoliko dana!”, viče svom mužu.
Beppe nije znao ništa o snu, ali je poznavo starčića. Objasnio je mladoj Turkinji da je taj stariji čovjek bio pokojni papa Ivan XXIII … a sada ga je Crkva proglasila blaženim.
Jeza je prošla niz njenu kralježnicu. I željela je znati sve o Ivanu XXIII.
Papa koji je živio u Turskoj
Prije svega želila je fotografije, još fotografija, da ga usporedi sa starcem u bijelom iz njegova sna.
Kasnije je na svoje iznenađenje otkrila da nije prva Turkinja koja se zainteresirala za Ivana XXIII.: živio je u Istanbulu od 1934. do 1937., u nuncijaturi, i godinama molio za Tursku i njezin narod.
“Nema slučajnosti, to su znakovi tajanstvene Božje prisutnosti u mom životu”, rekla je kasnije. “Zašto bi muslimanka sanjala sveca za kojeg nije ni znala da postoji?”, izjavila je.
Nakon vjerskog vjenčanja Devrim je željela saznati sve o Crkvi, katoličkoj vjeri i Isusu. Zasipala je prijatelje i rodbinu pitanjima. Na kraju se prijavila za katekumenat kod svog župnika.
Kad im se 2005. rodila kći, mala Anna, i majka i dijete kršteni su na Vazmenom bdijenju 26. ožujka te godine.
Od dana njihovog vjenčanja, fotografija Ivana XXIII nalazi se na noćnom ormariću Devrima i Beppea.
I ona danas govori o svom odnosu s Kristom: “On samo čeka naše da, da postane suputnik našeg postojanja.” Ta praznina koju sam kao mlada u Turskoj osjećala u srcu ispunjena je Tvojom prisutnošću punom ljubavi. Sada kada sam kršćanin shvaćam da krštenje nije kraj putovanja, već novi početak., i sretna sam što to mogu svima reći.”
Svetog Ivana XXIII. papa Franjo proglasio je svetim u travnju 2014. godine.
