Mlada djevojka u Padovi po imenu Eurilia pratila je svoju majku u jednom od njezinih posjeta baki. Eurilia je, međutim, ostala vani skupljati štapove i granje za vatru. Nakon nekog vremena, na kraju svog posjeta, majka je izašla i pronašla svoju kćer kako pluta na muljevitom jezercu, licem prema gore. Eurilia je nekako skliznula u vodu i utopila se. Žena je ugazila unutra i odvukla tijelo na cestu, ali djevojka je djelovala beživotno.
Jadna majka je počela plakati i oko nje se okupila mala gomila. Jedan od prisutnih vidio je da je djevojka hladna i ukočena i rekao da je mrtva. U tom trenutku u svojoj tjeskobi majka je molila sveca da se pomoli Kristu da spasi njezinu kćer: “O, molim te, sveti Antune, vrati mi moju kćer.”
Ubrzo nakon ove jednostavne molitve svi su mogli vidjeti da su se Eurilijine usne počele trzati, a onda je počela izbacivati vodu koju je progutala. I tako se Eurilija nakon kratkog vremena, zaslugama svetog Antuna, ponovno zagrijala i oživjela.
Ono što nas stvarno zadivljuje u ovoj priči jest vjera Eurilijine majke; to je vjera koja nikada ne prestaje, čak ni u prisutnosti smrti. Što ne čudi, jer vjera ne djeluje u području mogućeg, vjera počinje tamo gdje prestaje ljudska moć. I zapravo sam Gospodin u Evanđelju kaže: „Ako imate vjere koliko zrno gorušičino, možete reći ovom dudu: ‘Iščupaj se i posadi u more’, i poslušat će te” (Lk 17). ,6).
