Audrey Marie Santo rođena je u Worcesteru, Massachusetts 19. prosinca 1983. Dana 9. kolovoza 1987.kada je imala tri godine, pala je u obiteljski bazen i skoro se utopila. Hitno je prebačena u obližnju bolnicu gdje je stabilizirana, a zatim je odvezena u medicinski centar gdje je slučajno prekomjerno liječena fenobarbitalom.
Zbog predoziranja je pala u stanje nalik komi zvano akinetički mutizam, što je značilo da je imala vrlo ograničeno kretanje tijela. Medicinski djelatnici rekli su obitelji da je moraju smjestiti u ustanovu gdje bi mogla proživjeti preostale dane svog života. Vjerom ispunjen odgovor njezine majke bio je jednostavan: “Stavit ću je u svoje ruke.” Predviđali su joj da “neće živjeti više od dva tjedna”. Tako je započeo ljubavni rad koji je trajao dvadeset godina.
Audrey je došla kući iz bolnice u studenom 1987., četiri mjeseca nakon nesreće. Njezina je obitelj odmah počela danonoćno raditi s rođacima i medicinskim osobljem koji su pažljivo pratili da sve Audreyne potrebe budu zadovoljene i da dobije samo najbolju njegu. Postojao je tako golem izljev ljubavi od strane svih onih koji su bili oko malene Audrey da nije bilo čudo što je Bog odlučio podijeliti svoje posebne blagoslove na njezinu obitelj i bilo koga drugoga koji je došao u kontakt s njom.
Nakon molitve, Audreyina majka Linda organizirala je dovođenje svoje kćeri u Međugorje. Prenesena na posebnim nosilima s spremnikom kisika i drugom opremom za održavanje života, Audrey je dovezena na mjesto ukazanja Gospe u Međugorju. Tijekom ukazanja Audrey se činila živahnom odmahujući glavom da, a zatim je pala u srčani udar i skoro umrla.
Od nesreće su se počela događati čuda; kipovi Djevice Marije počeli su suzati krvavim suzama, ulje je počelo istjecati iz kipova i svetih slika, a mnogi su ljudi čak bili iscijeljeni od svojih bolesti. U pet različitih prigoda, dok se sveta misa slavila u Audreynom domu, mnogi su svjedočili kako je hostija u njenim rukama počela krvariti. Audrey zbog svog stanja nije mogla gutati i hranila se putem sonde, izvanredno je da je na dan svoje Prve svete pričesti i svaki dan nakon toga mogla bez ikakvih poteškoća primiti našeg Gospodina u Svetoj Euharistiji. Tijekom mise biskupa Flanagana u Audreynom domu dogodilo se i euharistijsko čudo krvave hostije.
Audreyna obitelj dobila je dopuštenje da Presveti Sakrament bude u svetohraništu u njezinoj sobi, tako da je bila u stalnoj prisutnosti našega Gospodina u svetoj Euharistiji. Ali, od svih ovih fenomena, daleko najdivniji od svih je bio da su se srca promijenila i da su se počela događati obraćenja. Mala Audrey očito je postala jedno od posebnih Božjih oruđa i činilo se da je njezina misija dvojaka: dovesti duše Isusu i biti život u sveprisutnoj kulturi smrti.
Naime, tisuće ljudi svjedoči da je u njenoj prisutnosti doživjelo razne milosti, iscjeljenja, obraćenje a bilo je i ozdraviljenja i od neizlječivih bolesti zbog čega se priča o djevojčici značajno proširila. Međutim, širile su se i lažne priče i obitelj je kako u milosti dugo bila predmetom ogovaranja.
Svoje svjedočanstvo ispričao je i otac Peter Joyce koji je sada zadužen za proces beatifikacije ove djevojčice a koji kaže u ništa nije vjerovao sve dok nije postavljen u poziciju da mora saznati više o njoj.
“Moja nova uloga donijela mi je odgovornosti da naučim i razumijem priču o maloj Audrey i da cijenim što se zapravo dogodilo u mjestu gdje je živjela dvadeset godina do kraja svog života. Iako su neki aspekti mogli uplašiti neke, brzo sam naučio gledati dalje od njih kako bih razlučio istinu o svetosti i odredio koju je lekciju Bog želio da naučimo. Krvavi kipovi, kipovi i slike koje plaču ulje, neobični zvukovi i čudna svjetla u svako doba dana, zvali su me da dublje prodrem i srcem osluškujem ono što mi se govori i što sam doživio.
Shvatio sam istinitost riječi francuskog isusovca fra. Jean-Pierre de Caussade kojeg je citirao fr. Emmanuel Charles McCarthy na sprovodu male Audrey 2007. Citirao je isusovčeve spise: „Bog ima plan za svaku dušu i vrlo ga uspješno provodi. Ali to je dobro prikriveno pod imenom nesreće, bolesti i duhovne slabosti.”
Ove mi se riječi često pojavljuju dok razmišljam o životu male Audrey i njezinom svjedočenju, i dok slušam priče onih koji još uvijek dolaze posjetiti i moliti se u njezinoj sobi, u njezinoj kapelici, čak i neposredno ispred mjesta gdje je živjela dva desetljeća. Dolaze s vjerom, vjerom u Boga da ih čuje i vjerom u malu djevojčicu čiju je nesreću Bog upotrijebio kao masku za svoje vlastite namjere u našoj sredini.
Ove mi se riječi često prisjećaju kad obilazim hodočasnike koji još uvijek dolaze u posjet i na prstima ulaze u sobu male Audrey. Koji pokušavaju biti ljudske spužve kako bi upili sve slike, prisutnost i svetost koja se zadržava od odlaska njegovog svetog stanara. Koji šapuću kao u crkvi zbog svetosti koju osjećaju i strahopoštovanja prema mjestu na koje su imali privilegiju ući, zastati i pomoliti se. Bog na najneobičnijim mjestima. U najneobičnijim okolnostima. Koristeći ono što je obično da bi otkrili njegovu izuzetnu prisutnost u našem ljudskom svijetu.
Ove me riječi navode da se prisjetim žene koja je došla posjetiti i pomoliti se u Audreynoj sobi tijekom jednog od svojih mjesečnih ‘putovanja’. Na kraju sam podijelio malu vatu s nekoliko kapi ulja koje se neobjašnjivo pojavilo u sobi male Audrey, a koje izgleda imaju iscjeljujuću sposobnost.
Dok sam davao ulje, progovorila je žena i tražila da ispriča svoju priču. Bio je to tek treći ili četvrti put da sam svjedočio u sobi male Audrey pa sam je pozvao da podijeli. Bez puno detalja, ali čvrsta u svom uvjerenju u ono u što vjeruje, ispričala je kako se borila vratiti toplinu i ljubav u svoj brak. Pomolila se Audrey i zatim stavila paketić ulja na suprugovu stranu kreveta između opruge i madraca. Nastavila je moliti i tri mjeseca kasnije njezin je brak bio snažan i oživljen.
Druga je žena plakala pričajući o svom suprugu koji se tri godine borio s nepoznatom bolešću. Bili su kod svih zamislivih liječnika, pa čak i kod psihijatara kako bi eliminirali sve psihičke probleme bez ikakvog rješenja njegove boli i nelagode. Ponovno sjedeći u hitnoj sobi sa svojim suprugom, bez odgovora i smjera, posegnula je u svoju džepnu knjižicu i stavila paketić ulja u ruke. Jako se molila. Njezina je molitva bila za dijagnozu, a ne za lijek, samo za spoznaju da nakon tri godine doznaju što nije u redu s njezinim mužem. Uzdahnula je dok je jecajući pričala priču; rekavši da samo želi odgovor. Bilo koji odgovor, ali odgovor! Zatim su se vrata otvorila i liječnik je uletio. Rekao je: “Znam što nije u redu. Znam što tvoj muž ima. Ovo je njegova boljka. Ovako se trebamo ponašati prema njemu. ” Svojoj molitvi Audrey pripisuje zasluge što je konačno dobila taj odgovor i osjetila olakšanje jer se njezin suprug sada oporavlja. Došla je tog dana moliti molitvu zahvale za primljeni odgovor.
Još jedan par dolazi svaki mjesec ove 2022. godine na naše prve subotnje proslave. U početku su nosili masku. Prvi put, dok su posjetili Audreynu sobu, tražili su poseban blagoslov i muž je skinuo masku kako bi otkrio tumor na donjoj čeljusti veličine loptice za golf. Zadnji put kad su došli, kad je skinuo masku, tumora nije bilo. Došli su zahvaliti.
Budući da mala Audrey još nije proglašena službenicom Božjom, nijedno od ovih pretpostavljenih iscjeljenja ne računa se na njezino proglašenje sveticom prema crkvenom postupku.
Oni su ovdje ispričani jer se za svakog od njih radi o vjeri. Vjera u Boga i njegova naklonost za molitve djevojčice koja je dvadeset godina života provela u njegovoj prisutnosti u Presvetom Sakramentu. Ne progovorivši ni riječi u našem svijetu, vjerujemo da je mnogo govorila Gospodinu kojeg je voljela i još uvijek voli. Priče su to o iscjeljenju i nadi, kad je bilo najpotrebnije. I svima nama treba više nade. Svi mi možemo učiti od onih koji mole i pronaći odgovore koji jačaju njihovu vjeru i predanost Bogu. Svaki od njih došao je kroz malu Audrey, koja je toliko voljela Isusa da nikada više nije progovorila u našem svijetu što god se dogodilo u tom bazenu i danima koji su uslijedili. Njeno slomljeno tijelo, njen ranjeni život, okružena ljubavlju obitelji i šire obitelji pružala je brigu i suosjećanje koje je mala Audrey poznavala i cijenila, a zauzvrat je uzvraćala vlastitom ljubavlju, koja i dalje dovodi ljude u njezinu kuću.
Naša je uloga one koji dolaze k nama privesti Bogu. Dati nadu više od ozdravljenja, radost u njihovoj vjeri, snagu za njihovu borbu zbog njihove molitve i istinu da je svaka molitva uslišana, čak i kada odgovor nije ono što želimo ili očekujemo, već ono što Bog zna da nam treba.
“Ali u Božjim rukama sve cvjeta i na kraju se okreće na dobro. Bog uređuje ostvarenja svojih najviših planova pomoću onoga što duboko vrijeđa naše normalne osjećaje” “, piše otac Joyce.
Mala Audrey umrla je 14. travnja 2007. Dana 11. rujna 2008., prečasni Robert J. McManus, biskup biskupije Worcester, MA, priznao je Zakladu za promicanje kauze beatifikacije i kanonizacije Audrey Marie Santo.
